Laguna - Bukmarker - O zbirci „Ukrštene reči”: Stihovanje usamljenog hodača - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

O zbirci „Ukrštene reči”: Stihovanje usamljenog hodača

Rokenrol pesnici: zanimljiva i, nažalost, nekako još neodređena, nerado priznata kategorija. Šta ih čini, po čemu ih prepoznajemo? Da li njihovi stihovi odvojeni od muzike deluju osakaćeno, bez snage totaliteta – ili, naprotiv, svojom jedinstvenošću prizivaju melodiju u našu maštu? Pitanja kao da su naročito kulminirala dodeljivanjem Nobelove nagrade Bobu Dilanu, tom prekretničkom koliko i kontroverzama obojenom činu, svakako ohrabrujućem za ostale heroje iza mikrofona.

Već decenijama mu nadimak izgovaramo sa posebnom familijarnošću, pijetetom i očekivanjem, praktično, poslovice u svakoj izgovorenoj misli, usled čega to Cane Partibrejkers zvuči nekako jednostavno, a provereno i poverenjem praćeno. Isti efekat pruža čitanje prve pesničke knjige Zorana Kostića, „Ukrštene reči“, koja spomenutu dobru veru i pozitivna očekivanja dokazuje već činjenicom da je za kratko vreme od objavljivanja dobila treće izdanje.

Partibrejkersi su nosioci specifične, beskompromisne pobune protiv svega banalnog, površnog, bezumničkog i sputavajućeg. Canetova poetika je tokom svih ovih godina građena kao na prvu jasna, autentična i naizgled sasvim prosta za sastavljanje, a tako neporecivo precizna. Sve što očekujemo i sa odobravanjem dočekujemo kada sa svojim bendom izađe na binu, pronalazimo i sada, u pisanoj formi: isti ritam, ubojitost, direktnost. Otkrivamo stihove koji su neposredni,  lakonski, a poeziju nepretencioznu i samosvojnu, o čemu i sam Cane govori u 68. od ukupno 147 pesama: „Ovo je vibrantna poezija/ bez suvišnih naslaga/ patetične pretenzije/ da bude bolja/ nego što jeste.“ Doživljavamo je kao suštinski tragalačku, u isto vreme introspektivnu i kritički-analitičku, ispunjenu verom (i potragom za njom) – a skeptičnu (prema svetu), obojenu poznatom autorovom duhovnošću – ali i sasvim ljudskom kolebljivošću.

Lirski subjekt se sve vreme kreće, nekad pravo protiv struje, drugi put svesno razočarano po strani, ali uvek ispitivački nastrojen, kako prema društvu tako i samom sebi. Iznoseći životne zaključke oblikovane kao savete i opomene, izričući dijagnoze ispraznom, u pohlepi i banalnosti ogrezlom dobu, sve vreme zaziva Biće koje u sebi sadrži smisao. Ono može biti shvaćeno na više načina i prema pojedinačnoj čitaočevoj potrebi: kao Bog, voljena žena, majka, ljubav ili sve to u jednom. Neimenovanom, a podrazumevanom izvoru svetlosti, utehe i spasa, ličnost (bi trebalo da) stremi rukovodeći se težnjom za njenim dosezanjem i napredujući, kroz svakodnevni mulj, ka uzvišenom. Ta se perspektiva, naravno, ne čini uvek naročito utešnom, ali nipošto ne znači ni da opravdava bilo kakvo odstupanje: moralni kompas je tvrdoglavo naštelovan. Mnogi su redovi, kao stvoreni za buduće česte citate, koji podržavaju to uverenje: „U ovoj bedi/ jedino vredi/ da ostaneš pri sebi.“ Ili: „Duša se teško nosi/ a lako gubi./ Ostani čovek/ u mnoštvu ljudi.“

Uvek budna samosvest o iskustveno dosegnutoj skrušenosti ne isključuje osećaj neuklapanja u standarde lažnog, poslušničkog, beskarakternog i beskičmenog društva. Ono nagrađuje mediokritete, usled čega se misleći i (sa)osećajući pojedinac neizbežno vidi kao „višak,/ društvena greška,/ otpadak od ustaljene šeme./ U sistemu nema mesta za mene.“ Ipak, kao takav, osvešćeni pobunjenik je i neophodna reakcija na glupost. Stalno prisustvo motiva memento mori i nosce te ipsum obesmišljava gordost krivaca, ali i povređenost žrtava. Upravo zato što sve prolazi, šta nas košta i zašto ne biti – čovek? („Budi jak ovako krt./ Sve nas ionako čeka smrt.“; „Neko vodi, a neko je vođen,/ neko umire, a neko je preporođen./ Protok vremena/ prolaznost nosi,/ pre nego što umreš, saznaj ko si.“)

Canetove pesme su buntovne i osvešćujuće, pa ipak bez mladalačkog idealizma koji karakteriše posledično bezumno srljanje. Obremenjene iskustvom, ove misli svedoče o nemalo gorčine, kajanja, vremena provedenog u preispitivanju, uprkos svemu sa doslednošću istrajavanja na putu koji smo prepoznali, za koji smo se odlučili. Dok primećuje: „Vreme mi obara vrednost./ Da li ću zaslužiti večnost?“, pesnik istovremeno zaključuje: „Ako se opustim,/ nestaću.“

Tako sagledana, simbolika naslova je još jasnija: više od bukvalnog ukrštanja, enigmatičke igre, kombinatorke koja testira naš vokabular i boji pojmove uniformisanošću, ovde su reči u-krštene prema svojoj osnovi. Taj krst formiraju autorova (pr)oduhovljenost, introspekcija i kritička misao. Horizontala zdravorazumskog obuhvatanja pravila sveta i vertikala ličnog poniranja, uz težnju ka uzdizanju, postavljene su kao (onom životvornom, početnom, vrhunskom) rečju izražena zakonitost osluškivane duše.

Opsesivno pitanje koje se provlači čitavim tokom zbirke, glasi: „Ko sam ja?“ Implicitno, a dosledno, ispituje se odnos lica i maske, onoga što je moja suština i onoga što mi pripisuju (drugi) jer „tako treba“. Važan je i težak problem ćutanja, usled čega potiskivanje slobodne volje i htenja vodi samozaboravu kao živoj smrti. Bez savesti, neodgovoran prema sopstvenoj duši i bližnjima, čovek otupelo posmatra postojanje, dok čeka neminovni kraj. Lirski subjekt ne krije bojazan od mogućnosti da se postane takva ljuštura, te mu je neophodno da obznanom višeg smisla iznova sebi vrati sopstvo.

Neki od iskaza naročito su eliptični, gotovo poslovični, drugi odzvanjaju nekom arhaičnom žestinom, kao da su kakva osvetnička bajalica:  „Staviću ti soli na rep, mišolovku u džep,/ ubošću te poput trna/ da saznaš šta je bol/ koji nanosiš drugom.“ Lirski glas često zaključuje kako na postavljene nedoumice nema adekvatan odgovor, niti zna kuda sve vodi ili zašto su stvari baš takve – pa ipak ne prestaje da se pita, primećuje, pokazuje, da shvata, prozire i, iznad svega, da se ne miri. Ove pesme stoga razbuđuju, ali nisu gotov recept kakvog samozvanog mudraca. Konstatuju bez popovanja, budući da je njihov važan i za autora od početka karijere opsesivan motiv: sloboda. Kao i Džoni (Štulić), Cane smatra da se za nju moramo sami izboriti, uzeti je, pod uslovom da najpre shvatimo da (li) nam je potrebna. Želimo li je, borimo li se svim srcem, jesmo li spremni podneti neminovne žrtve kako bi je uopšte postali vredni? Koliko nas „udobnost“ bivanja u senci ili pod čizmom besprizornog, sujetnog, takmičarski i uništiteljski usmerenog sistema, pretvara u drhtava stvorenja – i zašto pristajemo na to, zašto dopuštamo?

Pakuje se glupost
u skupocene krpe.
Tuđe besmislice
mnogi trpe.
(...)
U strahu od greške lične
savijaju se kičme.

Ko nam je uništio duh, ne samo (i uvek) shvaćen u religijskom kontekstu već prvenstveno kao vitalnost, volju za očuvanjem dostojanstva, poriv da se ne zadovoljimo datim površnim odgovorima, već tragamo čak i kada je naizgled sasvim apsurdno? Da li je uzaludno?

Čim zineš – gineš,
 ne daju ti da sineš.
Od svih moraš kriti
šta si u biti.
 
Pogubljen biva
ko mišljenje ima.
Ono do čega ti je stalo
zabranjuje se stalno.
 
Laž ti se daje kao mito
da živiš zadovoljno i sito.
Ličnost se gubi
u profitu ljudi.

Zbirkom su rasuti brojni raniji motivi koje ljubitelji Partibrejkersa svakako sa odobravanjem prepoznaju, počev od scenske persone neraskidive od misije muzičara (zato oblače kostim na kosti čak i kada je neizdrživo teško, jer treba ispričati priču i dati sebe publici koja očekuje katartičnu razmenu energija, strahova, ali i snage), preko meseca kao zanosnog i neprevaziđenog lirskog putokaza, pa do predivne iznenadne vizije crkvenih zvona čiji zvuk probija hladno betonsko okruženje, ujedno opominjući...

Za Caneta sloboda oduvek predstavlja vrhunski imperativ. Sećamo se: bez nje čovek mre, alternativa joj je ništa(vilo). Nije on guru, ali mu se, vodeći je utisak, upravo zato veruje. Ne prodaje maglu, ni visokoparne besmislice. Rečima će vas svaki put ošinuti, neštedimice, bez društveno-političke korektnosti i uvijanja. Istina je, uostalom, nekad krajnje jednostavna, pa je tako sročenu želimo i moramo čuti, kao potvrdu da nismo usamljeni, jedini koji pored putokaza ponekad dovedu u pitanje zauzeti smer. A ipak ga se držimo, jer samo tako postoji mogućnost da makar naslutimo svetlost smisla. Uz reči, dragocene oznake koje prate takvo, neumorno kretanje.

Autor: Isidora Đolović


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
megi o farel maštovito oživljavanje istorije laguna knjige Megi O’Farel: Maštovito oživljavanje istorije
15.07.2024.
Autorka bestselera i dobitnica brojnih prestižnih književnih priznanja Megi O’Farel govori nam o inspiraciji za svoj roman „Portret jednog braka“, istraživanju istorijskih izvora, pisanju o stvarnim l...
više
ivan tokin moja duša je od limuna laguna knjige Ivan Tokin: Moja duša je od limuna
15.07.2024.
Pisac Ivan Tokin objavio je reizdanje bestselera „Najnormalniji čovek na svetu“, zbog čega ga u prethodnim nedeljama „cimaju“ za intervju. Stefan Tošović je s Tokinom „trošio“ jedan lagani razgov...
više
o zbirci ukrštene reči stihovanje usamljenog hodača laguna knjige O zbirci „Ukrštene reči”: Stihovanje usamljenog hodača
15.07.2024.
Rokenrol pesnici: zanimljiva i, nažalost, nekako još neodređena, nerado priznata kategorija. Šta ih čini, po čemu ih prepoznajemo? Da li njihovi stihovi odvojeni od muzike deluju osakaćeno, bez snage ...
više
prikaz knjige persijanci prva supersila drevnoga sveta laguna knjige Prikaz knjige „Persijanci“: Prva supersila drevnoga sveta
15.07.2024.
Ako ste pratili trenutno aktuelnu Netfliksovu doku-seriju „Aleksandar Veliki: Rađanje boga“, verovatno ste kao jednog od stručnih naratora zapazili izvrsnog velškog profesora Lojda Levelina-Džounsa ka...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.