O romanu „Brod za Isu“: Antičko ogledalo savremenog trenutka

Mačke – ultimativna božanstva. Svako ko je pao pod njihove čari zna da za razliku od drugih kućnih ljubimaca, mačke ne bivaju birane, one biraju nas. Biraju svoje gradove, poput Istanbula ili Kotora. Oslikavane su, vajane, poštovane u različitim kulturama, još od vremena starog Egipta. Čak su ušle i u kvantnu fiziku kroz misaoni eksperiment nazvan „Šredingerova mačka“. Zbog osobenosti mačjeg stava, i fikcionalne mačke često postaju upečatljivi likovi. Sjetimo se Begemonta iz Bulgakovljevog „Majstora i Margarite“, Češirske mačka iz „Alise u Zemlji čuda“ ili našeg Mačka Toše. I ne samo kao pojedinačni likovi. Crne mačke su neodvojivi dio imaginarija žanra fantastike, kao saveznice vještica.

U društvo omiljenih fikcionalnih mačaka na velika vrata ulazi i mačka Miu, iz romana „Brod za Isu“ Roberta Perišića. Miu je kao skupi dar dovedena iz drevnog Egipta, namijenjena hirovitom gospodarevom sinu u Sirakuzi. Ali priroda mačke nije da se pokori ljudskim željama, kamoli nametnutom uređenju kao što je starogrčki klasni sistem. Miu zato radije bira roba, dječaka Kaliju, sa kojim će pobjeći u slobodu. Nešto kasnije pridružuje im se i magarac Mikro. Dječak, mačka i magarac – bjegunci od ropstva – kreću u avanturu koja će ih odvesti na brod čija posada namjerava kolonizovati Isu (današnji Vis).

Narator/ka njihove priče je Vjetropir – fluidno definisan entitet kao duh vjetra, odmetnut a od svoje porodice. On/a je tu od pradavnih vremena, zbog čega ima dugo pamćenje i ljudske napore da sagrade civilizaciju dovodi u istorijsku perspektivu. U svojim ambicijama da pokore druge ljude, druga bića, pa i samu prirodu, kolonizatori žele ustrojiti sve prema sopstvenim aršinima.

Miu je karakteristična predstavnica svoje vrste, jer mačke u suživotu sa ljudima nisu žrtvovale svoju slobodu. One su samostalne, hrabre, radoznale, ponosne, i nikad do kraja podređene ljudskoj volji. Kad pomislimo kako smo vladari svijeta, tu su mačke da nas podsjete da su naši napori osuđeni na neuspjeh, poput građenja vavilonske kule. Ali ni mi ne bismo bili ljudi da svaki put iznova ne pokušavamo da gradimo, i da nismo nastali u dijalektici između prirode i civilizacije. Zato nas se priča o antičkoj Isi toliko dojmi, jer odlično funkcioniše kao ogledalo savremenog trenutka brutalnih kolonizatorskih ratova, ekstremno nejednake i time tragično nepravedne podjele resursa, te u konačnici sve teže zaustavive ekološke katastrofe.

Autor: Nađa Bobičić / Maja Abadžija
Izvor: Vogue Adria