„Ništa lakše od umiranja“– Here comes Johnny (Aaker)

I to nas dovede do pitanja svih pitanja sa kojim se suočava čitalac ovog romana. Aaker na kraju uđe u neku vrstu programa sa lokalnim pastorom koji pokušava da mu otkrije boga tako što će Aaker konačno shvatiti šta je činio i što će, bez obzira što će ga i dalje mrziti, pa možda sutra i ubiti, ipak pronaći taj prijeko cijenjeni put ka katarzi. Pomiriti se sa samim sobom. Put koji će mu pomoći čak da izađe van sebe samoga, da hoda iznad zemlje, prolazi kroz zidove i pitate se, da li je to fer? Da li je jebeno fer da čovjek koji je unakazio porodice, živote prije svih nas nađe taj put, a da mi i dalje nastavimo da tumaramo i lupamo glavom kroz zid?

Zlo u nama? Odakle potiče, šta ga podstakne, čuči li duboko u svima nama i čeka trenutak kad će zasjati svom svojom tamom? Pitanje je to kojim su se bavili brojni umjetnici, doktori, ali i svi mi u nekom trenutku. Možda je najpoznatiji slučaj Hannah Arendt i njeno praćenje suđenja Adolfu Eichmannu, čovjeku zaduženom za logistiku holokausta. Obrana Eichmanna svela se na to da je on samo bio jedan šraf u nacističkoj mašineriji koja je detaljno trijebila nepodobne. Odatle pojam „banalnost zla“, kao i istoimena knjiga koju je Arendt napisala prateći suđenje.

Johnny Aaker, lik, ali nećemo reći glavni, iz romana „Ništa lakše od umiranja“, Elvedina Nezirovića koristio je sličan sistem kad je krajem rata u BiH ipak uhapšen zbog zločina koje je činio kao vojnik HVO-a. Za sva silovanja, mučenja, ubistva koja je počinio koristio je isti metod obrane jer njemu je sve to jednostavno i on je kao dobar vojnik samo izvršavao naređenja pretpostavljenih.

Sad, ta činjenica da je bez ikakvih emocija, ili ako ih je bilo, da su one ipak bile pozitivno nabijene u trenucima izvršenja svih zločina, otvara baš ono pitanje sa početka – odakle to potiče? Stoga se autor vraća u njegovo djetinjstvo. Aaker je donekle klišeizirani primjerak – dijete koje su roditelji ostavili, tamnoput jer je iz Afrike, pa uz sve to biva usvojen od švedske porodice koja živi u sredini u kojoj je on jedini tamnije boje kože.

„Crnčuga, crnačko kopile, berač pamuka“ samo su neka od pogrdnih imena kojim su ga oslovljavali u tom švedskom selu. Tu i nastaju kompleksi niže vrijednosti i potreba za dokazivanjem da nije ništa lošiji od njih. Naprotiv. Da može biti i gori i to potvrđuje svo vrijeme i tako stiče simpatije.

Podsjeća pomalo na priču o Nicky Crane-u, jednog od vođa britanskog neonacističkog pokreta „British Movement“ poznatog po nasilju i brutalnostima u čemu se posebno isticao Nicky Crane. Tvrdio je da je arijevac a posebno se divio Adolfu Hitleru, baš kao i Aaker. Hitler je bio njegov bog, tvrdio je. Imao je i sličnu genezu problema jer je i sam bio „nezgodnog“ porijekla, odnosno talijanskog i kao takav u skinhead pokretu teško da bi imao prolaznost da se nije, baš kao i Aaker, isticao u brutalnostima prema drugima i drugačijima. Posebno se to odnosilo na gay populaciju, a na kraju se ispostavilo da je i sam Crane bio upravo gay i da je godinama vodio dvostruki život.

Ali nije ovo priča samo o genezi zla u jednoj osobi. Ovo je priča i o svima nama, o osjećaju krivnje, nekad i bespotrebne ali koja nas valjda čini ipak ljudskijim od samo Aakera, ali koja nas i paralizira.

Ako se Aaker mogao igrati boga, u čemu je posebno uživao, „mi“ to nismo sposobni već se pokorno stavljamo u njegovu službu poput jagnjadi i ne uspijevamo se suočiti sa zlikovcem ili zlikovcima kojih je i previše među nama. Zamislite samo koliko je neotkrivenih i koliko je sličnih zločinaca koji nikad neće odgovarati za svoja zlodjela među nama. Ne samo da su među nama nego imaju i svoje porodice. Kako rastu ta djeca, pod kakvim okriljem i kakvim uticajem?

I, ok. Ako smo to već zamislili i ako možda čak i znamo neke od njih, možda su nam komšije, možda rođaci, možda i roditelji. Šta možemo učiniti? Uzeti pušku u ruke, nanišaniti i opaliti?

Aaker nije glavni lik ovog romana. To je svakako Miralem Mikulić, pripovjedač. Lik koji je u svojoj 17. godini imao Aakera na nišanu ali nije povukao taj jebeni oroz. Nije mogao sebe da gleda u ulozi ubice, čak i ako je sa druge strane jedan takav lik poput Johnny-a Aakera koji je povratkom u Švedsku, gdje je i oslobođen jer nisu imalo dovoljno dokaza da ga i oni osude za ratne zločine, što se prethodno desilo u BiH, a koji je u toj Švedskoj ponovo povukao oroz i ubio dvojicu policajaca. I opet Miralem ne može sebi gledati u lice jer se smatra odgovornim jer tad nije učinio naizgled najjednostavniju stvar i ubio monstruma.

I to nas dovede do pitanja svih pitanja sa kojim se suočava čitalac ovog romana. Aaker na kraju uđe u neku vrstu programa sa lokalnim pastorom koji pokušava da mu otkrije boga tako što će Aaker konačno shvatiti šta je činio i što će, bez obzira što će ga i dalje mrziti, pa možda sutra i ubiti, ipak pronaći taj prijeko cijenjeni put ka katarzi. Pomiriti se sa samim sobom. Put koji će mu pomoći čak da izađe van sebe samoga, da hoda iznad zemlje, prolazi kroz zidove i pitate se, da li je to fer? Da li je jebeno fer da čovjek koji je unakazio porodice, živote prije svih nas nađe taj put, a da mi i dalje nastavimo da tumaramo i lupamo glavom kroz zid?

Nije Aaker kriv što mu se dala šansa da kolje i siluje po Hercegovini. Nije kriv ni Arkan. Kao ni Škorpioni. Krivi smo mi jer smo mi tu šansu stvorili. Mi smo bili ti koji nismo znali reći „Ne“. Mi smo bili ti koji smo glasali. I mi jesmo Johnny Aaker. I to je naš put ka katarzi. I to je odgovor. Samo tako nećemo dati šansu novom Johnny Aakeru da se pojavi i samo tako, ako ćemo već biti samo sebični, on neće biti prvi koji će lebditi ovim svijetom. A onim tamo, pitate? Svoj vi pos’o, svoje dvorište. Ako nećete vi, hoće Aaker.

Autor: Dejan Kožul
Izvor: kupek.org