Laguna - Bukmarker - Nebojša Jojić: Ne postoji mržnja, postoji samo strah - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Nebojša Jojić: Ne postoji mržnja, postoji samo strah

Beograđanin, nesuđeni građevinski inženjer sa karijerom vrhunskog turističkog vodiča – ekspert za egzotične destinacije, Nebojša Jojić je posle popularne radio-emisije „Bukirano“ na Radio Laguni i nedavno u izdavačkoj kući Laguna objavio istoimenu knjigu.



To je priča „duga 40 hiljada kilometara“, koja vodi od Egipta, preko Maroka, Benina, Etiopije, Jemena, Indije, Singapura do Hongkonga. U njoj su isprepleteni geografija, istorija, kultura, politika, razne lokalne i belosvetske pikanterije, kao i autentično, gotovo reportažno svedočenje autora sa lica mesta.

Priče o Egiptu, koje započinju rečenicom da je autor „otputovao u Kairo na četiri dana i tamo ostao trideset puta duže“, jesu najfascinantnije i sadrže gotovo sve što može da se sazna o ovoj arapskoj zemlji „boje peska i Nila“. Slede opisi gradova Maroka, istraživanja vudu magije, čija je postojbina Benin u kome je početkom 21. veka proglašena zvaničnom državnom religijom, mada su njeni najpoznatiji centri na Jamajki, delom na Haitiju i Brazilu, kao i znamenitosti Etiopije, iskustva iz Jemena, pa dalje na istok kroz Indiju do Hongkonga.

U razgovoru za „Danas“ Nebojša Jojić kaže da je po prirodi posla svaki turistički radnik potencijalni pripovedač, a da je u njegovom slučaju putopis prava forma, jer je „put njegov život“.

„Na radio sam stigao iz čiste provokacije i tamo se osetio kao 'riba u vodi'. Smatrali smo da radio-emisija 'Bukirano' zaslužuje da ima svoje otelotvorenje u knjizi, pa sam podstaknut željama izdavačke kuće napisao ovu knjigu. Nije da se nisam trudio – pisanje je trajalo duže od dve godine. Poenta je u tome da čovek dobije mogućnost da ispriča svoje priče koje taloži. Kao u onoj priči o caru Trajanu i kozjim ušima da se malo rastereti u najpozitivnijem smislu“, objašnjava Jojić.

Jedan od najpoznatijih svetskih putnika sa prostora nekadašnje Jugoslavije Jasen Boko kaže da je „čovek jedini stanovnik Zemlje koji ne putuje samo iz praktičnih razloga da bi preživeo“. Odakle ta praiskonska potreba ljudske vrste i kako ste se vi našli u tome?

Moj posao je nekako slučajno uskočio u moj život, mada mi se čini da je produkt mojih želja. Oduvek želeo da vidim neke strane daleke zemlje. Kad sam bio klinac, omiljena štiva bila su mi „Crni gusar“ i avanturistički romani. Maštao sam o Južnom kineskom moru, ostrvima na kojima žive gusari, Hongkongu, ali onom iz 18. i 19. veka. Postoji čak i u knjizi i jedan detalj kad dolazim iz nekog svog klubića, koji sam držao, gledam na TV emisiju o vodopadima Plavog Nila koji se izlivaju iz jezera Tana u Etiopiji i i strahovito poželim da odem tamo. A onda mi se to desi za nekih četiri-pet nedelja. Ja stvarno mislim da treba želeti, to je jedina svar. A Bog mi je dao dar da umem da pričam i to je najbolje što znam da radim u životu.

Kakva je uloga doajena srpskog turizma, vodiča i putopisa Dimitrija Nastića u Vašoj karijeri, pominjete ga u uvodu knjige?

Nastić je moj profesor. On me prvi put poveo u Egipat, odškrinuo vrata te velike zemlje i svojim gospodstvenim ponašanjem i nastupom ukazao kako to treba raditi. Ja osećam neverovatnu želju da ga uvek pomenem kad pričam o vodičkom i uopšte turističkom poslu, zato što da njega nije bilo ko zna kako bi ja sve to naučio.

Gde naši ljudi vole da putuju?

To je pitanje novčanika. Mislim da svi ljudi jako vole da putuju, a u poslednje vreme primećujem, mada mislim da je to oduvek tako bilo, da su u stvari žene mnogo ozbiljni i veći putnici nego muškarci. Žene čak i u paru i zajednici odlučuju gde će se putovati. Mislim da su one lideri. S druge strane, dosta ljudi sada se pribojava da odlazi u, da kažem, „muslimanske zemlje“ zato što ne znam šta može tamo da im se desi. Ja bih samo hteo da poručim: ne verujem u mržnju, verujem samo u ljubav i strah. Iz straha i neprepoznavanja stvari nastaje mržnja. Zapravo, kad bi bolje razumeli svet, a pretpostavljam da bi ga bolje razumeli kad bi negde otišli i videli to što treba da se vidi, onda bi manje mrzeli, jer bi se manje plašili.

Koliko događaji na Bliskom istoku utiču na stanje kulturne baštine i nasleđa koje se još može videti posle zastrašujućih slika razaranja?

Dosta je uništeno, ali zavisi od zemlje do zemlje. Sirija je izgubljena potpuno. Sad je pravo vreme za Izrael, jer je pitanje šta će se dešavati ne samo u Izraelu nego na Bliskom istoku. Ali posmatramo iz ugla da „ne postoji mržnja, postoji samo strah“, tamo se boje jedni drugih i to je problem, a mi ih ne razumemo. Bilo bi dobro da što pre odemo kako bi ih bolje razumeli.

Postoji li kod nas još kultura putovanja?

To je slojevito pitanje. Ja bih rekao – da, ali zavisi o kom nivou turističke agencije, ponude, putnika pričamo. Da li je to letovanje, zimovanje ili je to zaista putovanje. Ja verujem da kad bi malo bolje živeli, verovatno bi i bolje putovali.

Kako se pripremate za put?

Kad idem u neku novu zemlju, najpre posetim sajt ciafektbuk (cia factbook) – to je statistika. Te prve informacije potom širim, napišem rezime po stavkama i onda istražujem. Visina, širina, dubina, koliko, kako – to me više uopšte ne interesuje. To su u stvari dva klika na telefonu, laptopu… Što sam stariji sve više insistiram na zakulisnim pričama koje se ne vide u prvom planu – kako je neko postao to što jeste, zašto, ko su mu bili roditelji… Da li je, recimo Hans Kristijan Andersen imao mecene, kako je od jednom siromašnog bosonogog dečaka, koji ulazi peške u Kopenhagen kroz šest meseci postao čovek koji živi u ozbiljno lepoj vili i koji peva prvi glas u Kopenhagenskoj operi. Kako je nastao Derg – vojna hunta u Etiopiji, zbog čega, čime je to isprovocirano, da li je Čaušesku imao samo četiri razreda osnovne škole… To su zanimljive priče. Meni se čini da se i ljudi bolje „primaju“ na to.

Da li Vam se događa da Vas putnici iznenade pripremljenošću za putovanje?

Sve više i više. Zato ih i čekam na ovim temama, kakvih je mnogo u ovoj knjizi.

Kad pišete o Bliskom istoku, ističete mentalitet ljudi koji je potpuno različit od našeg brzog evropskog tempa. Kako uspevate da putnike „prebacite“ iz te „ubrzane mašine“ u taj drugačiji opušteniji svet, kome se ne opterećuje vremenom, važan mu je samo cilj?

Prebaci ih atmosfera i zemlja sama, ja tu samo „gurkam“. To je kao neko odrastanje i vaspitavanje dece. Iskreno, ja nekako ne želim da, kao neke moje kolege, plašim putnike. Vodim ih ne dajući komentar „za“ ili „protiv“. Oni to sami shvataju. Vodim ih što više mogu kroz bazare, pijace, ulice, gužve i sve ostalo. Čini mi se da sama zemlja, atmosfera nekog ambijenta njih polako prilagođava i izbacuje iz ovog iz čega su pošli.

U ovoj knjizi lepe utiske prenosite čak i iz Grada mrtvih u u Kairu, koji se u svim turističkim vodičima, pričama putnika pa i u književnosti opisuje kao mesto koje treba zaobilaziti, posebno Evropljani.

Kad smo bili u Jemenu, to je bilo i moje prvo putovanje tamo, obišli smo Sanu. To je božanstven grad. Uveče kad smo imali slobodno, pitao sam ko želi da ide sa mnom u stari grad. Javila su se dva gospodina, ostali nisu želeli. Igrom slučaja naišli smo na nekog klinca koji nas je tamo proveo. Jedan od gospode rekao mi je: „Pa, Nebojša, vi ste ovde više puta bili“. Ja sam pitao: Zašto tako mislite?“ „Pa previše ste opušteni“, odgovorio mi je. Ta opuštenost u stvari ne dolazi od spoznaje toga gde sam, nego od spoznaje šta mogu da očekujem, odnosno da želim da kao benigni zainteresovani stranac izbliza vidim to što je stvarni pravi život neke zemlje. Takođe su mi i na Papui Novoj Gvineji rekli da sam jako opušten za belca.

Karijera duga dva i po miliona kilometara

Zahvaljujući poslu, Nebojša Jojić je prošao više od dva i po miliona kilometara, posetio 56 zemalja i pratio više od 12.000 putnika. Karijeru je počeo u jednoj od najvećih jugoslovenskih turističkih agencija Putniku, sada je u Odeon Vorld Travelu zadužen za neobične programe i daleka putovanja. Osnivač je i dugogodišnji predsednik Saveznog udruženja svetskih putnika i suosnivač ugašenog pokreta „Okrečimo Beograd“.

Autor: Jelena Tasić
Izvor: danas.rs


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
aleksandra filipović i zoran penevski gostovali u oš branko radičević u pančevu povodom jubileja brankovi dani  laguna knjige Aleksandra Filipović i Zoran Penevski gostovali u OŠ „Branko Radičević“ u Pančevu povodom jubileja „Brankovi dani“
28.03.2024.
U okviru obeležavanja jubileja 200 godina od rođenja Branka Radičevića, pisci Aleksandra Filipović i Zoran Penevski družili su se sa učenicima Osnovne škole „Branko Radičević“ u Pančevu. U okviru mani...
više
prikaz romana sutra je novi dan savršen primer (pogrešno shvaćenog) klasika laguna knjige Prikaz romana „Sutra je novi dan“: Savršen primer (pogrešno shvaćenog) klasika
28.03.2024.
Niste se prevarili, to jeste ta knjiga: a zašto je dosadašnji, doslovni prevod originala, „Prohujalo sa vihorom“ (Gone With the Wind), zamenjen prvobitnim naslovom i svojevrsnom parolom glavne junakin...
više
dečji dani kulture od 5 do 7 aprila u igri sa knjigom  laguna knjige Dečji dani kulture od 5. do 7. aprila – U igri sa knjigom!
27.03.2024.
I ovog aprila deca se najlepše druže sa knjigom, i to u okviru Dečjih dana kulture, još jedne manifestacije koja promoviše knjigu i čitanje na najlepši način: kroz igru i zabavu! Dečji dani kul...
više
prikaz romana zavedi me knjigama prva ljubav zaborava nema laguna knjige Prikaz romana „Zavedi me knjigama“: Prva ljubav zaborava nema
28.03.2024.
Cveće, čokolade, večere, putovanja – sredstava zavođenja zaista je mnogo, ali se Kejt Bromli u knjizi godine lista USA Today „Zavedi me knjigama“ odlučila za štampanu reč. U ovom je delu rešila da obr...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.