Nataša Mataušić: Istina o Diani mnogima se neće svidjeti

„Mislim da sam uspjela u otklanjanju nepravde koja je Diani Budisavljević načinjena. Moja istina neće se svidjeti revizionistima koji tvrde da su za spašavanje djece zaslužne vlasti NDH i njen poglavnik Ante Pavelić, kao ni onima koji sukladno poslijeratnoj literaturi Dječji dom u Jastrebarskom nazivaju logorom.“



Kada ste prije dvadeset godina kao članica povjerenstva za izradu privremenog muzejskog postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu otvorili pet albuma s 537 originalnih fotografija djece iz 1942., koje su bile bunkerirane u depou Hrvatskog povijesnog muzeja, bio je to početak vašeg istraživanja ove teme. U međuvremenu ste obranili doktorat i u izdanju Profila objavili knjigu „Diana Budisavljević. Prešućena heroina Drugog svjetskog rata“.

Istina, te 2002. godine prvi sam ih put primila u ruke i saznala za Dianu Budisavljević. Potom je objavljen njen „Dnevnik“ koji je razotkrio mnoge tajne povezane s akcijom spašavanja srpske djece tijekom Drugoga svjetskoga rata. I nametnuo mi čitav niz pitanja na koja sam željela saznati odgovore. Istraživanje nije bilo kontinuirano, već je imalo prekide zbog drugih obaveza: rad na izložbenim projektima, katalozima, knjigama. Da li sam zadovoljna napravljenim? Glavni cilj moga istraživanja bila je uspostava objektivne istine o događajima opisanima u njenom „Dnevniku“ i otklanjanje nepravde koja joj je načinjena. Pod time mislim brisanje Diane iz povijesne memorije i pripisivanje glavne uloge u spašavanju srpske djece Komunističkoj partiji i njenim pristalicama. Mislim da sam u tome uspjela. Iako se mnogima moja istina neće svidjeti. Revizionistima koji tvrde da su za spašavanje djece zaslužne vlasti NDH i njen poglavnik Ante Pavelić, kao ni onima koji sukladno poslijeratnoj literaturi koja govori o akciji spašavanja djece Dječji dom u Jastrebarskom nazivaju logorom.

Fotografiranje djece

Fotografije djece čiji su roditelji ubijeni ili odvedeni u koncentracijske logore predstavljaju zasigurno jedno od najpotresnijih svjedočanstava ustaških zločina. Zašto su i te fotografije bile gotovo nepoznate? Upravo ste vi dokazali da je te fotografije 1966. slučajno pronašao Jerko Trputec i proslijedio ih tadašnjem Muzeju revolucije naroda Hrvatske, čiju građu danas pohranjuje Hrvatski povijesni muzej.

Albumi su stigli u Muzej revolucije naroda Hrvatske daleke 1966. godine. Pronašao ih je odbačene zajedno s još velikim brojem fotografija na tavanu Više škole za socijalne radnike u Nazorovoj ulici student Jerko Trputec-Braco. Ne želeći da tamo dalje propadaju, predao ih je prvoborcu iz Ivanić Grada Ivanu Pokasu koji ih je, sva sreća, predao Muzeju revolucije. Kažem sva sreća jer je dio fotografija, prema svjedočenju Jerka, završio u peći. Nažalost, tijekom godina jedan od pet albuma vjerojatno se rasušio, a fotografije poispadale. Jer fotografije imam, ali nedostaju listovi albuma. Danas možemo govoriti o četiri albuma sa 452 fotografije. Usporedo s izradom kartoteke, Diana Budisavljević veliku je pažnju posvetila i izradi albuma s fotografijama djece koje su poslije rata trebale poslužiti roditeljima i/ili rođacima za njihovu identifikaciju. U akciju snimanja djece uključio se velik broj zagrebačkih fotografskih radnji: Foto Zaza, Studio Kovalski, Foto Tonka, sve dok ustaške vlasti nisu zabranile daljnje fotografiranje djece. Najveći broj fotografija snimljen je u srpnju i kolovozu 1942. u Zavodu za odgoj gluhonijeme djece i Dječjem domu na Josipovcu gdje je Diana, o čemu se rijetko ili uopće ne govori, vodila na prijedlog Kamila Breslera, a uz žestoko protivljenje predsjednika Hrvatskog crvenog križa dr. Kurta Hühna, stanicu Crvenog križa koja je skrbila o srpskoj djeci dovedenoj iz ustaških logora. Prva izložba o stradanju djece pod nazivom „Djeca u NOB-u“ bila je realizirana 1954. Nisam uspjela utvrditi autore izložbe, ali prema fotografijama s izložbe, fotografije iz Dianina albuma nisu bile korištene, što implicira da su bile nedostupne autorima, već su korištene samo fotografije djece iz ustaškog logora za djecu u Sisku i Dječjem domu u Jastrebarskom. Zanimljiva je činjenica da je Kamilo Bresler s fotografije jednostavno odrezan. Tijekom 1966. u Muzej revolucije su pristizale fotografije djece iz ustaških logora, ali i domova u kojima su bila smještena. Fotografije su darovali Muzeju revolucije SUP SRH i SUBNOR. Među darovanim fotografijama nalaze se i fotografije iz albuma Diane Budisavljević, ali ne kao zaokruženi fond, već njegovi dijelovi.

U knjizi detaljno opisujete kontekst stradanja srpskog stanovništva i kontekste u kojem nastaju prvo sabirni, a potom koncentracijski logori. Na koji način je Diana Budisavljević uspjela realizirati svoju akciju i koju je cijenu za to platila? Koliko su zaista njen status i socijalna mreža bili presudni za uspješnost akcije?

Diana Budisavljević nikada ne bi mogla realizirati svoju akciju ili bi njeni rezultati bili znatno skromniji bez uključivanja velikog broja građana Zagreba, Siska, Jastrebarskog i zagrebačkih župa. Bili su to pojedinci svojim zanimanjem vezani uz ustaški aparat NDH, ali svakako protivnici ustaškog režima, ilegalni aktivisti NOP-a, komunisti i prvenstveno antifašisti koji nisu nužno bili i organizirani. Dakle, pojedinci različitog socijalnog statusa, različitih zanimanja i ideoloških opredjeljenja. Pružanjem pomoći djeci pružali su i aktivan otpor zlu. Diana je bila pripadnica zagrebačkog građanskog društva, a njen suprug Julije Budisavljević cijenjeni zagrebački liječnik. Njegova poznanstva s brojnim liječnicima, arhitektima, pravnicima i uglednim zagrebačkim obiteljima osigurala su joj pomoć i tih građanskih krugova, da istaknem samo obitelj zagrebačkog slikara Vladimira Becića, odnosno njegovu suprugu Ljubicu (Ljubu) Becić i njihovu kćer Veru, udanu Velebit, koji su od samog početka akcije surađivali s Dianom.

Povjesničar Silvestar Mileta otkrio je dokument o svjedočenju Dragice Habazin pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, gdje je jednim potezom olovke Tatjane Marinić Diana izbrisana iz povijesne memorije.

Početkom rata Diana je ušla u šestu deceniju života. Zdravlje joj je već bilo narušeno. Imala je problema sa štitnjačom (Basedowljeva bolest) i srcem, a svakodnevni iscrpljujući psihički i fizički rad, te ogromna odgovornost koju je kao voditeljica akcije preuzela na sebe, kao i sve ono što je vidjela i doživjela, još su više pogoršali njeno zdravstveno stanje. Nakon povratka iz sabirnog logora u Jablancu, 4. kolovoza 1942. zabilježila je u „Dnevniku“: „Bio je to izvanredno naporan dan, pun stravičnih utisaka, jada i očaja, utisaka koji su me dugo progonili i te žalosne spoznaje su vjerojatno bile uzrok mom dugotrajnom pobolijevanju koje je započelo ovim transportom.“ Od kolovoza 1942. do ožujka 1943. godine morala je uzimati lijekove protiv pobolijevanja od proljeva, a odlazi i kod prof. Kogoja zbog jakog opadanja kose. I kako sama navodi u „Dnevniku“: „Od odlaska ljeti u logore ispalo mi je više od polovice kose i ono još traje.“

Tatjana Marinić, jedna od osnivačica studija socijalnog rada i izuzetna ličnost, koja je također zaslužna za spašavanje djece iz koncentracijskih logora, predstavlja se često kao svojevrsni antipod Diane Budisavljević. Čini li vam se odnos prema Marinić nepravednim?

Tatjana Marinić bila je izvan svake sumnje izuzetna osoba. Hrabra i požrtvovana, pogotovo kada je u pitanju bila zaštita djece. Ali i odana svojoj Partiji svim svojim bićem i svim svojim postupcima. Kao načelnica odsjeka Ministarstva socijalne politike potpisala je nalog da Diana preda svoju kartoteku, albume i svu preostalu dokumentaciju. Da li je Tatjana to učinila na svoju ruku ili po nalogu „odozgo“ nikada nećemo moći sa sigurnošću utvrditi. Upravo je Tatjana sredinom pedesetih godina etablirala istinu o akciji spašavanja „kozaračke djece“ u kojoj je Diana tek jedna od dobrovoljnih sestara Hrvatskog crvenog križa, što ona nikada nije bila, a sukladno vremenu glavnu ulogu u akciji spašavanja srpske djece iz logora dobili su KP i antifašističke organizacije pod njenim okriljem. Svakako je zanimljiva i činjenica da su albumi spomenuti na početku ovoga intervjua pronađeni na tavanu Više škole za socijalne radnike, gdje je sve do svoga umirovljenje radila i Tatjana Marinić. Obilje izvornih dokumenata o njenom životu i radu čuva se danas u jednom od fondova Hrvatskog državnog arhiva na koji me je uputio povjesničar Silvestar Mileta, glavni istraživač za potrebe filma o Diani Budisavljević. On je, uostalom, ondje i otkrio dokument o svjedočenju Dragice Habazin pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, gdje je jednim potezom olovke Tatjane Marinić Diana izbrisana iz povijesne memorije. Tako redigirani dokument objavljen je u svim do sada poznatim izvorima o akciji spašavanja srpske djece, pa čak i fondu Zemaljske komisije.

Prema vama, koji su motivi izostavljanja Diane Budisavljević iz službene historiografije? Otpor prema ovoj akciji nastavlja se i danas, recimo u vidu protivljenja da film „Dnevnik Diane Budisavljević“ uđe u školski kurikulum?

Diana Budisavljević bila je pripadnica visokog građanskog društva Zagreba, kao i mnogi njeni suradnici. Bila je Austrijanka, a svi dobro znamo kakva je nakon rata bila sudbina njemačke nacionalne manjine. Nije bila organizirana, a ni članica bilo koje organizacije pod okriljem Komunističke partije. U svome radu na spašavanju djece nužno je morala surađivati i s ljudima koji su svojom službom bili vezani uz upravni aparat NDH, npr. Kamilom Breslerom i dr. Savom Besarovićem. Istovremeno, u cilju ishođenja dozvole za preuzimanje djece iz logora, posjećivala je mnoge visoke predstavnike kako ustaških tako i njemačkih okupacijskih vlasti, pa i nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca. Surađivala je i s Karitasom nadbiskupije zagrebačke, a posebice sa Stjepanom Dumićem, direktorom Karitasa. Ništa od navedenog nije joj po završetku Drugoga svjetskoga rata moglo ići u prilog. Sve zasluge za spašavanje srpske djece iz logora preuzimaju Komunistička partija i njeni ilegalni aktivisti.

Upravo me neki dan Silvija Szabo, unuka Diane Budisavljević, uputila na video-zapis na mrežnoj stranici podcasta Velebit. Gost urednika emisije snimljene prije godinu dana, neposredno nakon prikazivanja filma, bio je Igor Vukić. Izrečene objede na račun filma Dane Budisavljević, uz nepoznavanje osnovnih povijesnih činjenica i mahanje fotografijom kartice iz Dianine kartoteke, tolika su količina odvratnosti i nepoštivanja osobnih tragičnih sudbina djece da se sama sebi čudim kako sam emisiju uspjela odgledati do kraja. Uvrštavanje „Dnevnika“ u školski kurikulum izuzetno je postignuće Dane i njenog filma. O Diani i njenom građanskom otporu zlu konačno će se učiti u školama, što je odavno trebalo biti učinjeno.

Sisak i Jastrebarsko nisu isto

Diana i Julije Budisavljević sastaju se 19. prosinca 1969. s Josipom Brozom Titom i Jovankom Broz. Susret je obavijen velom tajne najviše zbog nedostatka podataka o njemu, a riječ je o izuzetno zanimljivoj situaciji. Kakvo je vaše mišljenje o ovom susretu?

Zašto nešto mora biti komplicirano, ako je užasno jednostavno? Novinari su, nažalost, skloni senzacionalizmu i izvrtanju činjenica. Bio je to jedan sasvim neslužbeni posjet koji je vjerojatno organizirala Jovanka Broz, rođena Budisavljević. Jovanka je, uostalom, prisustvovala i pogrebu Julijevog brata Srđana Budisavljevića, istaknutog političara iz doba prije i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Ipak, to nije bio običan Titov susret s daljnjim rođacima njegove supruge, jer je po svemu sudeći morao postojati neki dublji razlog da je bio spreman primiti bračni par Budisavljević. Uostalom, kod Tita se nije dolazilo tek tako, pa ni kada je bila riječ o Jovankinoj rodbini. Pritom treba naglasiti da su Jovanka Broz Budisavljević i Julije Budisavljević prilično daleki rođaci, iz dva sasvim odvojena ogranka roda Budisavljević: njen ogranak bio je iz ličkog sela Pećana nedaleko Korenice, dok je Bude Budisavljević, otac Julija i Srđana Budisavljevića, mladost proveo u Senju. Stoga je isključivo rodbinski motiv ovog susreta prilično dvojben. Valja podsjetiti da je krajem 1969, kada je do tog susreta došlo, još trajao potpuni javni muk o onome što je Diana Budisavljević radila i napravila tijekom Drugoga svjetskoga rata. Za najširu javnost ona je bila anonimna supruga umirovljenoga uglednog zagrebačkog liječnika. No za Tita ona možda ipak nije bila samo to. Jer on je mogao znati tko je ona i što je tijekom Drugoga svjetskoga rata radila.

Ustaški dječji logor u Sisku osnovan je 8. srpnja 1942, a raspušten 15. siječnja 1945. Priča o ovom logoru sustavno se ignorira, a priroda ovog logora negira. S druge strane, tvrdite da je i socijalistička historiografija pogriješila kada je izjednačila logor u Sisku i prihvatilište u Jastrebarskom?

Ako je ijedno mjesto u kojem su bila smještena djeca po preuzimanju iz ustaških logora trebalo i moglo po završetku rata biti iskorišteno za promoviranje istinitog narativa o znatnoj ulozi KP, komunista i njihovih ilegalnih aktivista u akciji spašavanja djece, onda je to upravo Dječji dom u Jastrebarskom. O tome su već tada mogli svjedočiti brojni angažirani liječnici i drugi zdravstveni djelatnici, uglavnom članovi KP ili simpatizeri NOP-a. O tome je mogao svjedočiti i broj ilegalno udomljene djece i prije donošenja Zakonske odredbe o kolonizaciji djece iz kolovoza 1942, kao uostalom i mala smrtnost djece unatoč mnogobrojnim bolestima s kojima su stigli. Manihejska shematizacija na dobre i loše, tako prisutna u socijalističkoj historiografiji koja se bavila razdobljem Drugoga svjetskoga rata, sasvim je neopravdano izjednačila pravi dječji logor u Sisku s Dječjim domom u Jastrebarskom. Ta se dva mjesta mogu izjednačiti samo u jednoj stvari, a to je da su u njih bila dopremljena djeca iz ustaškog logora Stara Gradiška, odnosno sabirnih logora u Mlaci, Jablancu i Košutarici. Tretman prema djeci, ljudi koji su se o njima brinuli, smrtnost djece i njihova kolonizacija nisu isti i ne zaslužuju zbog svih onih koji su se u Jastrebarskom brinuli o djeci izjednačavanje. Dječji dom u Jastrebarskom s filijalom u Donjoj Reki organiziran je po dolasku prvog transporta djece u Zagreb početkom srpnja 1942. godine. Kroz prihvatilište je za cijelo vrijeme njegovog djelovanja prošlo oko 3.000 djece, od kojih je umrlo njih 452 i to u prva dva mjeseca po dolasku, a od posljedica životnih (ne)uvjeta u logoru Stara Gradiška i okolnim sabirnim logorima odakle su bila dopremljena. Smrtnost djece, osoblje koje se o njima brinulo, svjedočenje dr. Branka Dragišića pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1945, Breslerov zapis o spašavanju kozaračke djece, zapis dr. Branka Davile, kao i svjedočenja ondje prisutnih časnih sestara, dovode općeprihvaćeni stav o Jastrebarskom kao logoru u pitanje. Ako su i tzv. Prihvatilište za djecu izbjeglica u Sisku i Dječji dom u Jastrebarskom bili logori za djecu, koje su onda stvarne zasluge Diane Budisavljević ako ih je iz jednog ustaškog logora samo prebacila u drugi?


Piše: Davor Konjikušić
Izvor: portalnovosti.com