Napoleonova egipatska tajna

Hrišćani poštuju iste stvari kao i Egipćani prije 4.000 godina.

Razgovor: Havijer Sijera, španski bestseler pisac, autor romana „Napoleonova egipatska tajna“.

„Napoleonova egipatska tajna“, istorijski triler španskog bestseler pisca Havijera Sijere, istražuje mitsku i nevjerovatnu pustolovinu i predlaže rješenje zagonetke o Napoleonovoj „egipatskoj noći“ koja će iznenaditi čitaoce. Dvanaesti je avgust 1799. godine. Napoleon Bonaparta je već duže od godinu dana odsječen pod engleskom opsadom u Egiptu, Siriji i Palestini. Nekoliko dana prije nego što će napustiti zemlju piramida, uoči svog tridesetog rođendana, odlučuje da sam provede noć unutar Velike piramide nadomak Kaira. Premda biografi nikada nijesu saznali šta je doživio u utrobi spomenika, ovaj roman dočarava ono šta se moglo desiti i povezuje to sa susretom koji je Bonaparta imao pet mjeseci ranije s predstavnicima tajanstvene sekte u udaljenom selu Nazaretu. Tamo se govorilo o Isusovom djetinjstvu, bjekstvu za Egipat... i o izvjesnoj formuli za dostizanje besmrtnosti. “Napoleonovu egipatsku tajnu” je nedavno objavila “Laguna” u prevodu Jelene Pavlović. Havijer Sijera živi u Malagi odakle je govorio za „ART Vijesti“. O romanu „Napoleonova egipatska tajna“ na početku razgovora Sijera je rekao:

- Roman otkriva Napoleona kakvog nikada ranije nijesmo vidjeli: kao mladog idealistu koga mistični ideali dovode do titanske inicijative i potrage za tajnama besmrtnosti u drevnom Egiptu. Sve lokacije u romanu pažljivo istražene: od piramida u Gizi do misterioznih i nepoznatih francuskih piramida na Azurnoj obali. Zaplet ove knjige fokusiran je na noć koju je Napoleon Bonaparta proveo unutar Velike piramide, 12. avgusta 1799. godine. On nikada nije rekao svojim ljudima zašto se sljedećeg jutra iz unutrašnjosti piramide pojavio blijed i prestrašen. Moj roman objašnjava šta se tamo moglo desiti sa Napoleonom!

Koliko se Vaš roman „Napoleonova egipatska tajna“ temelji na istini? Šta Vas je podstaklo na pisanje romana sa ovakvom tematikom?
- Da vam kažem istinu, porijeklo ovog romana je u jednom od mojih prvih putovanja u Egipat. Jedanput, vodič mi je ispričao priču o tome kako je Napoleon proveo noć u Velikoj piramidi i kako je odlučio da to svoje iskustvo drži u tajnosti čak i od svog najboljeg prijatelja. Nakon nekog vremena, tu priču sam provjerio i u istorijskim knjigama i biografiji Napoleona, i shvatio sam da je u stvari 1799. godine Napoleon proveo sam noć u Velikoj piramidi, na kraju svog vojnog pohoda u toj zemlji i bilo je tačno da je, iz nekog razloga, odlučio da to čuva u tajnosti dugo vremena.

Kakva ste istraživanja obavili za ovu knjigu o Napoleonu?
- Istraživanje za ovu knjigu oduzelo mi je dvije godine u Parizu, Kairu i Luksoru. Za mene je bilo veoma šokantno da savremeni Egipćani vrlo malo znaju o prisustvu Napoleona u njihovoj zemlji. Postoji neka vrsta tabua, i to nije baš veoma lijepa tema o kojoj biste se raspitivali ili radili neka istraživanja. Ali, u svakom slučaju, odlučio sam da slijedim osnovne znake iz francuskih knjiga i biografija i velikog broja grafita koje su francuske trupe ostavljale na egipatskim spomenicima. To mi je dalo „šmek“ za pisanje nekih scena u mom romanu.

Centralna tema ove knjige je tajna povratka iz mrtvih. Za obične smrtnike to je samo priča, mit. Kako Vi shvatate ovu pojavu?
- Povratak iz mrtvih u istom fizičkom tijelu stara je opsesija Egipćana, a ona se kasnije prenijela i na prve hrišćane. Nijedna druga religija u svijetu ne vjeruje da će doći vrijeme u kojem ćete se vratiti u istom tijelu poslije zagrobnog života. Samo Egipćani i hrišćani vjeruju u to i ovaj roman mi je omogućio da istražim kako je nastala ova veza, vjerovatno među nekim od prvih hrišćanskih sljedbenika kao što su Kopti, u Egiptu.

Kopti o kojima pišete u romanu su neka vrsta čuvara drevnih tajni. Zašto Vam je ovaj narod bio interesantan za književno transponovanje?
- Moje interesovanje za koptski svijet počelo je sa muzikom. Prije mnogo godina neki naučnici su otkrili kako je aktuelna koptska himna posvećena Blaženoj djevici Mariji, u stvari, identična himni posvećenoj Izidi. Kopti su transformisali mnoge detalje egipatske religije u hrišćanska vjerovanja i učinili mogućim jedan od najvećih paradoksa svih vremena: da se mi, hrišćani, u stvari klanjamo gotovo istim stvarima, kao i egipatski narod prije 4.000 godina.

U romanu navodite da je Isus Hrist boravio u Egiptu prije svoje 30. godine i da je tamo primio tajno znanje. Postoje li dokazi za ovu Vašu tvrdnju?
- Jevanđelja govore da je Isusova porodica otišla u Egipat zbog njihovog progona od strane kralja Iroda. Znamo zasigurno da je bio u Egiptu, kao dijete, ali mi ignorišemo činjenicu do kada je bio u toj zemlji. Kopti vjeruju da je živio u Heliopolisu dok je bio tinejdžer i da je tamo bio podučavan hebrejskoj tradiciji. Za mene, to vjerovanje je veoma inspirativno, jer sam bio svjestan da je Heliopolis bio najsvetije mjesto egipatske religije. Vrsta faraonskog Vatikana. Tako nevjerovatno mjesto da bi Isus ostao u njemu.

Pisali ste takođe da je Isus Horusov sin i da Isus nije bio Marijin jedini sin. Kako to?
- Kao što sam rekao, tačno je da je većina atributa o Isusu koje možemo pročitati u jevanđeljima korišćena 4.000 godina ranije za opisivanje Horusa. Obojica su rođeni od djevice, obojica su bili obožavani od mudraca božijeg znanja kada su rođeni, obojica su bili izdati od strane bližnjih ili porodice... Lista slučajnosti je prevelika da bi mogla biti samo slučajna.

Ovom knjigom vi dajete novi pogled na istoriju hrišćanstva i Hristovu ulogu?
- Da budem tačan, ona može dati novi pristup porijeklu hrišćanstva i pokazati koliko dugujemo staroj egipatskoj religiji.

U kojoj su vezi jevanđelja sa mitom o Ozirisu?
- U mnogim detaljima, ali prije svega u jednom: obojica - Isus i Oziris – su ubijeni zbog izdaje, i obojica su se vratili u život u njihovom istom fizičkom tijelu.

Kakvu su ulogu imale piramide u Francuskoj? I koje je zapravo okultno značenje piramida?
- Kada sam shvatio da se u blizini Nice, u Francuskoj, nalazi piramida iz 12. vijeka, sa sličnim proporcijama jedne u Gizi, odlučio sam da to dodam u moj roman. Ali nažalost nijesam bio u mogućnosti da pronađem dokaz da pokažem njene veze sa Napoleonom. Taj dio je samo... fikcija.

Šta je zapravo Napoleon tražio u Egiptu?
- Kako vrijeme prolazi, postajem sve više uvjereniji da je mladi Napoleon išao u Egipat u potrazi za slavom i dodatnim mitološkim „oreolom“ sa kojima bi ukrasio svoju ličnost. Vjerujem da je između 1798. i 1799. godine projektovao svoju buduću ličnost kao čovjeka sa „barakom“ (srećom) i sa nekim vizionarskim idejama.

Za Napoleona u knjizi kažete da je novi Oziris. Možete li pojasniti?
- Napoleon se vratio u Francusku u avgustu 1799, upravo pošto je doživio iskustvo unutar Velike piramide i ubijedio je svoje sljedbenike da je on zaista bio novi čovjek. Čovjek koji je, u narednim mjesecima, uspio da kontroliše cijelu Francusku i da se predstavi u zvaničnoj ikonografiji kao vrsta božanstva. Moja pretpostavka je da je on u Egiptu došao do zaključka da bi, samim predstavljanjem sebe kao neku vrstu novog Boga, mogao kontrolisati zemlju razrušenu u Francuskoj revoluciji. Mit o Ozirisu - o smrti i vaskrsenju – mogao bi mu dati neke važne tragove za taj dizajn.

U ovom romanu nijeste pisali o masoneriji, koja takođe ima svoje korijene u starom Egiptu. Da li postoji veza između Napoleona i slobodnog zidarstva?
- Veze između masona i Napoleona su daleko od jasnog. Znamo pouzdano da je njegov brat Žozef bio mason. Žozefina, njegova žena, takođe je pripadala ženskoj loži, ali ja nijesam bio u mogućnosti da nađem bilo kakve dokaze o tome za Napoleona. Vjerovatno je da je on bio simpatizer, ali ne i punopravni član ijedne lože. I sigurno je da su generali poput Ogista Klebera - istaknutog lika u mojoj knjizi i Napoleonove desne ruke u Egiptu – bili masoni sa velikim uticajem na Napoleona.

U Vašim knjigama bavili ste se misterijama vezanim za hrišćanstvo. Danas postoje i mnoge knjige koje govore o manje poznatim detaljima hrišćanske istorije. Kako objašnjavate ovu pojavu?
- Naša civilizacija je u potrazi za svojim porijeklom!

Posjetili ste mnoge zemlje u potrazi za misterijama. Da li ste ikada bili na Balkanu? Da li Vas posebno privlači neka balkanska misterija?
- Balkan je u mojim planovima za istraživanje. Likovi poput Nikole Tesle, ili ukazivanje Gospe poput one u Međugorju mene najviše interesuju.

Vaša djela su objavljena u četrdeset i dvije zemlje. Uz Karlosa Ruiza Safona i Huana Gomeza Hurada, Vi ste najuspješniji savremeni španski pisac. Da li postoji recept za uspješnog pisca?
- Ne. Apsolutno ne. Jedini recept za pisca je da bude autentičan i vjeran sebi. Da piše o temama za koje je zaista zainteresovan. Uspjeh je uživati u sopstvenom pisanju i istraživanju.

Ima li nagovještaja o Vašem novom romanu?
- To je i dalje lična tajna. Ali za vas, dajem nagovještaj: zaplet će biti u vezi sa nebesima.

Preveden na 35 jezika

Havijer Sijera je rođen 1971. u Teruelu, gradu na sjeveroistoku Španije. Prije nego što je postao profesionalni pisac, Sijera je radio kao novinar. Svoju prvu radio-emisiju imao je u dvanaestoj godini, a u šesnaestoj je počeo da piše za novine. U osamnaestoj godini Sijera je pokrenuo internacionalni časopis „Nulta godina“ („Ano Cero“), a u dvadeset sedmoj postao je urednik poznatog španskog mjesečnog magazina „Izvan nauke“ („Mas Alla de la Ciencia“). Završio je studije žurnalistike na Univerzitetu u Madridu. Svoju prvu knjigu objavio je 1995, a dosad je potpisao tri naslova iz oblasti dokumentaristike u kojima nastoji da odgonetne neke od najznačajnijih istorijskih i naučnih zagonetki, kao i četiri romana „Dama u plavom“, „Tajna večera“, „Napoleonova egipatska tajna“ i „Templarska vrata“. Sijerini romani su postali internacionalni bestseleri, prevedeni na 35 jezika, a u proteklih nekoliko godina su doživjeli ogromnu popularnost u SAD.

Egipatski uticaj na Da Vinčija

Sijerin najuspješniji roman je „Tajna večera“ internacionalni bestseler (na engleski jezik ga je preveo poznati argentinski pisac Alberto Mangel, jedan od Borhesovih čitača i autor „Istorije čitanja“). O „Tajnoj večeri“ Sijera kaže: - Kada sam 2001. godine radio na svojoj novoj knjizi, istraživao sam uticaj stare egipatske religije na umjetnost zapadne kulture, naročito kroz renesansni period. Saznao sam da je to bilo najprije u Firenci, gdje je prevedena prva egipatska studija iz oblasti magije pod naslovom “Corpus Hermeticum“ i ta knjiga je inspirisala puno velikih umjetnika kao što su Botičeli ili Pinturikio. Pitao sam se da li je taj uticaj takođe stigao i do najvećeg genija tog perioda, Leonarda da Vinčija. U međuvremenu, otkrio sam “Tajnu večeru” uz pomoć tog dalekog simbolizma i odlučio sam da sliku dešifrujem proučavanjem te prave kod-tehnike koju su koristili veliki majstori slikarstva u renesansi. Na taj način primijetio sam da je tokom srednjeg vijeka i renesanse umjetnost bila jedini način za komunikaciju ideja, uvjerenja, pa čak i jeresi, među velikim brojem ljudi. Samo nekoliko hrišćana je bilo sposobno da čita tekstove, a i knjige su bile rijetke. Ako su papa ili kralj željeli da prenesu poruku svojim sljedbenicima, za tu svrhu su im služile slike na zidovima, stupci na fasadama palata ili crkava.
Umjetnička djela iz tog perioda moraju biti shvaćena kao stvarne knjige, ali nažalost savremeni posmatrači su zaboravili kako da ih “pročitaju”. Moj roman ponovo vraća taj “izgubljeni rječnik” i nudi ga čitaocima 21. vijeka. “Tajna večera” objelodanjuje ono što je ispod naličja “Posljednje večere”, i to se čita kao poruka koju je sakrio sam Leonardo. Ali time se otvaraju vrata za razumijevanje mnogih umjetničkih djela renesansne Evrope. “Tajna večera” najveća zagonetka u čitavoj istoriji umjetnosti. Leonardo je uzeo rečenicu iz Jevanđelja po Jovanu, koja kaže: “Jedan od vas će me izdati”. Ali u očekivanom odsustvu oreola svetosti, veoma je teško prepoznati Judu, izdajnika. U ranijim “Večerama” bilo je veoma lako pronaći Judu: on je bio jedini čovjek bez oreola svetosti, ili bi bio crne boje. Ali, u Leonardovom umjetničkom djelu to privlači mnogo više pažnje. To je kao test. Zašto je on to činio?

Autor: Vujica Ognjenović