Morea Banićević: Prenijeti djeci važnost empatije i tolerancije

Ljudi ponekad književnost za djecu smatraju manje vrijednom ili neozbiljnom, ali zapravo ne razmišljaju o tome da je jedno dijete najžešći i najiskreniji kritičar.

Hrvatska spisateljica za djecu Morea Banićević rođena je 1981. godine u Rijeci, gdje i sada živi. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Rijeci, a radi kao predavač engleskog jezika u osnovnoj školi u Opatiji. Dugogodišnja je veganka, zanimaju je prava životinja, ekologija i informatika.

Morea Banićević je autorka intrigantne trilogije koju sačinjavaju: „Demon školske biblioteke“, „Dvojnici iz tame“ i „Tragovima Crnog Petra“. U romanu „Demon školske biblioteke“ četiri dječaka i dvije djevojčice nabasali su u romanu iz lektire na nečiji zapis, koji se neobjašnjivo vraća i kad ga obrišu.

Slova koja nestaju i ponovo se pojavljuju upućuju ih na druge knjige, a rješavanje niza zagonetki vodi ih u drugačiji svijet – u staru školsku biblioteku za koju su mislili da više ne postoji. A u njoj se nijesu našli slučajno – neko ih je tamo namamio! „Demon školske biblioteke“ je uzbudljiv i napet roman o dvanaestogodišnjacima, koje su natprirodna bića gurnula u nevjerovatnu avanturu, prepun neočekivanih obrta i jezivih scena, ali je, prije svega, priča o prijateljstvu, snazi drugarstva, važnosti zajedništva i prvim simpatijama. Romani „Dvojnici iz tame“ i „Tragovima Crnog Petra“ takođe predstavljaju avanture trinaestogodišnjaka koji upadaju u vrtlog čudesnih događaja negdje između ovog svijeta i neke druge dimenzije. Ove izuzetno čitane i nagrađivane knjige nama su dostupne u izdanju Lagune.

Pišete uglavnom avanturističko fantastične romane za djecu. Kako je došlo do toga?

U početku, nije mi bila namjera pisati za djecu. Bio je to eksperiment. Pomislila sam kako bi bilo zanimljivo pokušati napisati priču, onakvu kakvu bih ja htjela čitati da sam dijete. Zabavljao me sam čin pisanja. Kad je ta igra poprimila formu romana, tek onda sam počela razmišljati o nastanku prave dječje knjige.

Tako je zapravo priča sama sebi odabrala smjer. Više nije bila namijenjena samo meni. Htjela sam je podijeliti s nekim (drugim) djetetom, bilo ono doista dijete ili odrasla osoba koja katkad voli razmišljati kao dijete.

Postoji li neka (tajna) veza vaše ljubavi prema životinjama i prema djeci?

U nama životinje obično izazivaju najjednostavnije emocije, možda ih zato toliko volimo i često smatramo ravnopravnim članovima porodice. Vjerojatno se umorimo od situacija na poslu i u svakodnevnom životu. U cijelom tom moru interakcija, osjećaja, stavova i svega ostalog što čini dio međuljudske komunikacije poželimo imati nekoga pored sebe ko će nam bezrezervno uzvratiti pažnju.

Drugim riječima, nema te tuge, umora ili bilo čega negativnog što moji psi ne mogu odagnati ili bar ublažiti s par veselih zamaha repa ili pametnim pogledom.

S druge strane, djeca nam često pomažu ostati u „kreativnoj formi“. Čini mi se da je s njima katkad lakše komunicirati, neposredniji su i iskreniji od odraslih jer su tek u procesu učenja nebrojenih nepisanih pravila ponašanja i ophođenja. Često sam se uhvatila u tome kako se smijem sa svojim učenicima kad naprave neku sitnu glupost ili psinu, umjesto da se naljutim.

Možda je zapravo stvar u posebnosti komunikacije i sa životinjama i s djecom. S njima jednostavno možemo biti više onakvima kakvi uistinu jesmo. U komunikaciji s većinom odraslih prečesto zaboravljamo na spontanost.

Pišete za djecu vrlo zabavne, mistične i intrigantne priče sa željom da djeca zavole čitanje knjiga. Zbog čega je čitanje knjiga za djecu toliko značajno?

Kao što sam već rekla, to nije bila moja prvotna namjera, već se sve oblikovalo u procesu. Kad je bilo izgledno da će moja prva priča prerasti u dječju knjigu, počela sam razmišljati i o njezinom potencijalnom značenju za djecu. Naravno da mi se istom nametnula ideja da knjiga mora biti ta koja će prva prići djeci. Stoga sam iz nje izbacila sve suvišne opise, sva moguća psihologiziranja i pustila u prvi plan jednu priču za koju sam vjerovala da bi se čitateljima mogla svidjeti. Ovdje ne mogu dovoljno naglasiti da sam tu knjigu krenula pisati za sebe kao za dijete, a zatim sam je samo prepustila, u nadi da će se u njoj i neko drugi pronaći.

Ljudi ponekad književnost za djecu smatraju manje vrijednom ili neozbiljnom, ali zapravo ne razmišljaju o tome da je jedno dijete najžešći i najiskreniji kritičar. Dijete kritičara ne možete potkupiti, ono nema motiva reći da mu se sviđa nešto što mu je dosadno, ono se ne zamara osobom autora. Moglo bi se reći da je dijete suštinski čitatelj, jer jedina motivacija za njegovo ili njezino čitanje je samo i isključivo knjiga, a ne potreba za isticanjem, pokazivanjem pa čak i nadograđivanjem. Posegne li opet za knjigom, to je zato što doista voli i želi čitati.

Malo je reći da je čitanje značajno za djecu, radije bih upotrijebila riječ „ključno“. Čitanje je, prije svega, jedna formativna aktivnost. Motivirano dijete aktivno razvija mnoge sposobnosti čitanjem, počevši od pamćenja, koncentracije, mašte. Čitanjem se širi u kulturnom i umjetničkom smislu što udara dobre temelje razvijanju vlastitoga kritičkog mišljenja. Književnoumjetnički tekst, iako ne nužno samo on, izvrstan je poligon za vizualizaciju i maštanje, a maštanjem se zapravo vježba razmišljanje i prosuđivanje.

O demonu pišete fantastične pustolovine, napete zaplete. Zbog čega je demon u vašim knjigama toliko prisutan, rekao bih – omiljeno biće?

Demon je jedan od centralnih likova prve knjige, a poslije ga mijenjaju likovi zloduha, štriguna ili vještica. U trilogiji utjelovljuju ono što je negativno i protiv čega se valja boriti.

U knjigama sam napravila splet elemenata raznih mitologija i pseudomitologija dajući prednost slavenskim predanjima, pa se tako pojavljuju bića iz naših krajeva. Djetinjstvo sam provela čitajući, pa su mi u pisanju dobro došle grčka i skandinavska mitologija od kojih sam uzela elemente hijerarhije, a moram priznati da su veliki uticaj na mene imale i slavenska narodna predanja. Dosta toga sam i sama izmislila, bilo mi je izazovno dodavati još mašte toj prastaroj riznici priča, napraviti most između izmišljene prošlosti i sadašnjosti.

U tom svjetlu, likovi poput demona su odigrali vrlo važnu ulogu u motivaciji dječjeg djelovanja. Oni su još jače ujedinili družinu iz knjige, potaknuli ih na snalaženje, razmišljanje i konačno, borbu.

Kako je teklo stvaranje tih mističnih i zagonetnih likova prisutnih u vašim pričama. Da li ste neke od tih likova sličnih njima, susretali izvan literature, možda u svakodnevnom životu?

Vjerovatno jesam. Zapravo bih rekla da sam ih apsolutno sve susrela kroz svoja poznanstva s ljudima. Svako ima neke naglašene osobine koje primijetimo i svjesno ili podsvjesno ugradimo u naše svjetonazore, stavove, osjećaje prema svijetu. Prednost pisanja je to što ono daje mogućnosti da se vrijednosti i osobine pretoče u opipljivu i plastičnu formu, bilo da je to kroz naglašeni ili čak karikirani prikaz nekog lika, ili pak suptilnije.

Shodno tome, svaki lik neminovno ima i dio mene, bilo da je dobar ili loš. Kombinacijom odnosa prema radnji i drugim likovima otkriva se i ko je autor, i što zapravo želi poručiti svojim čitateljima.

Iz perspektive vašeg spisateljskog opusa kakvu poruku možete dati djeci u cjelini?

Priča se najviše fokusira na važnost i snagu dječje družine koja je nekako nepravedno izgubila svoju funkciju u modernome svijetu. U središtu pustolovina više nije samo individualno dijete, već cijela skupina djece od kojih je svako posebno te je baš ta posebnost ključna za funkcioniranje svih kao jednoga. Zvuči paradoksalno, ali nije. Društvo bi se trebalo sastojati od pojedinaca u kojemu svako ima drugu vrstu snage, jer jedino tako društvo može rasti. Prijatelji iz trilogije rastu iz knjige u knjigu, bez da su svjesni da je tome tako. Postaju tolerantniji, znatiželjniji i požrtvovaniji. Naravno, to ne isključuje česta verbalna odmjeravanja i međusobna zadirkivanja. Sve je to dio zdrave komunikacije.

Knjige djeci govore da se treba družiti, istraživati svijet oko sebe i koristiti snagu uma u savladavanju najtežih prepreka. I čitanjem i djelovanjem.

Kao profesorica hrvatskog i engleskog jezika i književnosti, ali i kao uspješna spisateljica, možete li nam dati neku paralelu između anglosaksonske dječje književnosti i dječje književnosti koja se danas stvara na ex Yu prostoru?

U Hrvatskoj nije trenutno najpovoljnija situacija za domaću književnost za djecu, bar ne žanrovsku. Paradoksalno, knjige iz žanra horor fantastike se prevode i uvoze sa stranog tržišta. Prednost se daje prokušanim stranim autorima, a domaći su „na čekanju“. Neću ulaziti u razloge zašto je to tako, ali takozvana stvarnosna proza je ušla i u domaću književnost za djecu, pa se autori nerijetko bave tipičnom dječjom svakodnevnicom i tipičnim problemima. To bi sve bilo u redu kad bi postojao zdrav omjer između onog realnog i fantastičnog. Ovako sve što je žanrovsko, avanturistično i fantastično, u velikoj mjeri je prevedeno. To nipošto ne znači da bi trebalo manje prevoditi, već da bi trebalo napraviti mjesta i za domaće autore koji se ne bave isključivo stvarnosnom prozom, jer je upravo takvih malo.

Anglosaksonska književnost za djecu širok je pojam. Ako ćemo govoriti o njoj, onda se moramo referirati na ono što se najviše prevodi i što se najviše čita, a to su upravo romani u žanru fantastike za kojima će posezati i djeca i odrasli. Iz njih, djeca usvajaju znanja o simbolici zapadne civilizacije, upoznaju se s mitološkim bićima i njihovim osobinama. Takvo čitanje je svakako sjajno, ali zašto ne bismo ustupili nešto mjesta i slavenskoj mitologiji, pa da tako djeca nauče nešto o štrigunima, babi Rogi/Jagi, ili bar da osjete svojevrsni štimung rodnih krajeva.

U Vašoj biografiji između ostalog se kaže da ste jedan od vodećih pisaca za djecu i mlade i da ste dugogodišnja veganka. Možete li nam pojasniti šta u praktičnom smislu znači biti vegan, veganka?

To znači živjeti tako da se svijetu oko sebe nanese najmanja moguća šteta. Uže značenje riječi vegan jest onaj koji ne jede životinje i ne konzumira namirnice životinjskog porijekla. Praktično gledano, životinjske se namirnice zamijene biljnima. Veganka sam postala s nepunih šesnaest godina kad sam odlučila da ne želim da se zbog mene iko ubija. Zasigurno pogrešno radim puno stvari koje bih mogla bolje raditi kad bih toga bila svjesna, ali ovo je nešto što znam da mogu učiniti kako bi stvarnost bila bar malo manje okrutna prema onima koji se ne mogu braniti. U ovome slučaju to su životinje koje čovjek nemilosrdno i nepotrebno izrabljuje. Nadalje, kao gurmanka, mislim da sam dosta vješta u pripremanju hrane. Čini mi se da i kuhanje predstavlja svojevrsni vid umjetnosti, samo za to treba naći nešto vremena.

U romanima sam pustila trag tog veganstva. Likovi iz romana jedu isključivo biljnu hranu.

Prema životinjama se odnose obazrivo i s poštovanjem, jer smatram da se tako razvija tolerancija, a znamo da je ona jedna od najjačih osobina civilizacije. Niko nije toliko različit da bar u jednom segmentu onome drugome ne bi mogao biti prijatelj. Nastojala sam prenijeti važnost empatije i tolerancije. Ako je to neki moj doprinos mladima, onda sam zadovoljna.
 
Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me