Mlakićeva Bosna u 2084: neće biti ništa što već nije bilo

Što se na kraju zbilo s Bosnom? O tom piše Josip Mlakić u kratkom, trodijelnom romanu, objavljenom baš u pravo vrijeme, za epidemije covida-19, u jesen 2020, u Hrvatskoj i Srbiji. Ove formalne napomene nisu suvišne, jer naglašavaju nešto što nam rijetko na um padne: ovaj pisac, premda jedan od značajnijih prozaista koji su stvarali u Bosni i Hercegovini u posljednjih sedamdesetak godina, jedan od zlatnoga niza njezinih velikih pripovjedača, kod kuće nema svog izdavača. U Sarajevu, tako dragom zagrebačkim književnim turistima, Mlakić je neprijatelj, ustaša, „Handke iz našeg sokaka“, kako to zlokobno kaže, u jednom privatno-javnoj potjernici, objavljenoj preko tamošnjeg PEN-a, jedna sarajevska prevoditeljica. Premda živi u Uskoplju, dvoimenom gradiću, koji se otprije zove Gornji Vakuf, on je simbolički iz Bosne protjeran. Tako to izgleda 2020. godine.

Šezdeset i četiri godine kasnije – baš oko sto i dvadesete godišnjice piščeva rođenja – Bosna je tu gdje je i sada, ali sve što i danas postoji dovedeno je do krajnjih konsekvenci, sve što je 1992. započeto, i što je danas na vrhuncu zamaha, u 2084, odabranoj više iz piščevih orvelovskih sentimenata i zbog literarno-numerološke igrarije, dovršeno je, učvršćeno u svoj svojoj lohotnosti, neistinitosti i privremenosti, te zaboravljeno i napušteno od cijeloga svijeta. O tome u knjizi nema ni riječi, i to je, zapravo, tako najbolje, ali u Bosni 2084, zemlji koja je nakon niza ratova podijeljena na tri republike, opasane bodljikavom žicom, kroz koju teče struja, nema više međunarodne zajednice. Samo u jednoj od republika, „Jednoj i jedinoj“, vrzmaju se naokolo turisti iz arapskih zemalja, drugih stranaca nema.

Roman „O zlatu, ljudima i psima“ nije dobro podmazana mehanička konstrukcija, kao što bi se očekivalo od distopije, čija se radnja odvija nakon naših života, zasnovane na svjetonazorskoj, političkoj i ideološkoj kritici sadašnjeg doba. Nije to ni beletrizirani esej angažiranog intelektualca, koji bi da upozori i opomene. Niti je socijal-fiction na temu nadograđene povijesti, nad kojim će onda po specijaliziranim vašarima i internetskim forumima polemizirati i raspravljati ljubitelji žanra. Ovaj roman je, naprosto, dobra književnost, za koju je karakteristično da se može čitati, i da se s velikim užitkom u tekstu čita i mimo referenci koje su u njega upisane. Ako ništa o Bosni ne znate, niste sudbinski vezani za tu zemlju, ona vas ne zanima, ili vas iritiraju sve te bosanske priče, i svi ti pisci iz Bosne, ako uopće i ne znate da se radnja romana zbiva u Bosni, a stvar je tako postavljena da možete i ne znati, pred vama će i dalje biti moćan i vrlo komunikativan književni tekst. Istina, beznadan i mračan, ali kome je do vedrine i nade, neka pogleda na odjelu za samopomoć ili neka potraži Bracu sa Srebrnjaka.

Mlakić, ponajviše iz stilsko-estetskih razloga, ne spominje nazive bosanskih etnija ili naroda. Ali je savršeno jasno čija je pojedina priča u romanu. U prvoj, koja izdaleka prizove Andrićevo „Čudo u Olovu“, jednu od vjerojatno i najvažnijih, konstitutivnih bosanskih priča, starac se zaputi na hodočašće u veliki grad, na Pukovnikov trg, radi Božjeg zagovora za sina idiota. U vjerskoj zemlji, toj zemaljskoj projekciji Kraljevstva nebeskog, u toj Trećoj republici, osjećaji ljudi, njihove nade, uvjerenja i znanja, onakva su kao u vrijeme „Čuda u Olovu“, ali nema više tuđinske vlasti, nema više nikakve vlasti iznad crkvene i nacionalne, i sve je prilagođeno idealu katoličke države. U međuvremenu, jer godina je 2084, zemlja je opustila, starac na svom putu jedva da nekoga i sretne, vlada nepojmljivo siromaštvo, starac se sjeća da je nekad davno imao auto, neku krntiju, koja se zatim raspala, i ničega novog nema, osim temelja za crkvu. U tom prvom dijelu jedna je, zapravo teško opisiva, a genijalna scena. Čovjek kojeg starac negdje sretne, koji će ga nahraniti ostacima nedojedene konzerve, upita ga želi li da mu pokaže temelje crkve. Starac kaže da bi ih rado vidio. I onda njih dvojica odlaze tamo. Nije važno što je piscu bilo na umu dok je pisao ovu scenu, ali to je jedini trenutak u priči, jedino mjesto u toj famoznoj Trećoj republici, na kojemu postoji nešto što je stvoreno ljudskom rukom, što pripada živoj civilizaciji i kulturi, i što u čovjeku izazove živu znatiželju. Ti temelji crkve jedino su što još postoji i što još postaje.

I da, od civilizacije je tu ostalo još nešto: ceremonijal strijeljanja na Pukovnikovu trgu, koji Mlakić opisuje s onom preciznošću koju sugerira već i sama, do kraja naglašena, ceremonijalnost čina. U tom je strijeljanju, te u stručnom doprinosu liječnika, koji sa stetoskopom ustanovljuje smrt, a žive preporučuje za još jedan metak, smisao trga, grada i države, smisao medicine i smisao Crkve. A to je, ujedno, i veza sa sljedećom republikom, od koje je ova odijeljena žicom kroz koju teče struja.

S druge strane žice nešto je životnije. Naprosto zato što je na toj strani više ljudi, i što tu, i šezdesetak godina ranije, traje agonalni proces stvaranja društva, dok je tamo aktualan proces proste autoidentifikacije, pri čemu se nikakvo društvo ne stvara, jer društvo već postoji tamo u Zagrebu, u Hrvatskoj. Ovdje, pak, na Trgu mudrosti, izdižu se monumenti desetmetarskog Alije Veličanstvenog, petnaestometarskog Tajipa Velikog, te u sjedećoj pozi mislioca, Bakira Hrabrog. Tu se, uz zvukove himne „Jedna si i jedina“, pomoću krana i automobilske sajle, vješaju ljudi. Uz obavještenja, poput ovog: „Ismet bin Vehab, osuđen zbog antidržavne djelatnosti, jaramaz, pijanac i nevjernik. U krvi su mu pronađeni tragovi masnoća krmećeg porijekla“. Mlakić savršeno imitira stil, prepisuje ili krivotvori formulacije, koje već postoje u javnom, političkom i medijskom govoru i komuniciranju epohe u 2020. Situacije u koje dovodi svoje likove također postoje u 2020, kao i karakteristični likovi, kao i ta potpuna odijeljenost i distanciranost od ostatka svijeta, nepoznavanje onog što se zbiva s druge strane žice – premda u 2020. nikakve žice još uvijek nema. Premda se ponegdje posluži hiperbolom, premda se ponegdje posluži širokokutnim objektivom, pa prenaglasi neki detalj, unoseći ga čitatelju ravno u oko, premda se, istina krajnje oprezno, posluži umijećem karikiranja, Mlakić u ovoj knjizi ne izmišlja, i u priču ne upisuje ništa što danas ne postoji, ili što u budućnosti nije vrlo vjerojatno. Recimo, u Trećoj republici moneta je kuna, a u Jednoj i jedinoj moneta je rial (moneta Saudijske Arabije).

Treća, Republika vojna, najživlja je i najaktivnija. Riječ je o vjersko-militarnoj državi, zasnovanoj na tekovinama Srebrenice 1995, u kojoj je, recimo, silovanje u vojne svrhe, ili u svrhu vojničke zabave, posve normalna stvar. Ali kako je, ipak, najživlja, u Republici vojnoj postoji, makar i sasvim mala, mogućnost pobune. Zarad dobre volje budućih čitatelja tu bismo se trebalo zaustaviti, i ništa dalje ne reći. Osim i da ta pobuna završi na karakteristično bosanski način.
           
Josip Mlakić pisac je kakvih hrvatska književnost nije prije njega imala. Osim što mnogo piše i objavljuje – a to je u južnoslavenskim nenačitanim zemljama i lijenim kulturama jednako naopako kao i pretjerana promiskuitetnost jednog od spolova, vi odaberite kojeg- Mlakiću su svojstvene stalne transformacije, žanrovski pomaci, eksperimenti i izmjene očišta, pisanje po rubu, na granici stilskih formacija. Premda je i filmski scenarist, a u paralelnom životu i inženjer strojarstva, te povremeni pisac kratkih priča i pripovjetki, i vrlo zanimljiv pjesnik, Mlakić je u većini svojih transformacija i eksperimenata primarno, ipak, romanopisac. Samo što je i njegov roman krajnje transformativan. Knjiga „O zlatu, ljudima i psima“, petnaesta u njegovom romanesknom nizu, vjerojatno je i najtužnija, premda će biti zanimljivo kome će, a kome neće, njezina tuga zastati u grlu. Onima kojima neće, njih će, pretpostavljam, razgnjeviti, budu li je slučajno pročitali. Prema je, navikli smo i to, mogu i nepročitanu čerečiti, vješati i strijeljati. Pišući o budućoj sadašnjosti svoje zemlje, Josip Mlakić je sve to ionako već opisao.
 
Autor: Miljenko Jergović
Izvor: 24express