Milana Vlaović: Učinila bih sve za ljubav, osim što ne bih izgubila sebe

Osvježenje na hrvatskoj književnoj sceni autorica je i spisateljica Milana Vlaović. Nakon četiri objavljena književna djela, porazgovarali smo o „strahu“ od kritike, ali i o ljubavi, planovima, motivaciji i inspiraciji…

Iza sebe imate tri književna djela, „Blato“, „Bomboni od meda“ i „Rašeljka i druge žene“, sada je stiglo djelo naziva „Glad“, kada, kako i u kojem trenutku nastajanja djela formirate naslov? O čemu ovisi? Teška ili laka odluka?

Kod svake knjige bilo je drugačije. „Blato“ je bio naslov s kojim sam započela pisati. Nisam znala hoće li to biti roman ili priča, ali znala sam da naziv odgovara. „Bomboni od meda“ su naslov dobili kad su već bili završeni. Dugo sam se dvoumila, taj roman sam pisala pod radnim nazivom „Viška“, što na viškom dijalektu znači Višanka. I onda me dizajn omota kojeg je napravila Olga Grlić nagnao da romanu dam ime „Bomboni od meda“, jer tako se zove prva priča, koja je Olgu inspirirala na sjajno dizajnersko rješenje. Rašeljka je ime dobila pri kraju, dok je „Glad“ već na početku imala taj naziv, za koji sam mislila da je radni, ali kako je pisanje dalje teklo, sve sam sigurnija bila da nijedan drugi ne dolazi u obzir.

Koliko je teško (ili lako) biti dio „ženskog pisma“ u Hrvatskoj i istaknuti se svojim stilom pisanja i žanra?

Izraz „žensko pismo“ pomalo me tjera na povraćanje. No, činjenica je da u Hrvatskoj žene više čitaju. Naime, da dizajniram i izrađujem haljine, sanjala bih o tome da ih ponekad, barem kriomice, obuče neki muškarac. A kako pišem romane i priče, doista se obraćam svima, a ne samo ženama. Kod nas je taj izraz „žensko pismo“ poslužio da se ženska književnost i literarno stvaralaštvo odvoji od tzv. ozbiljne književnosti koju pišu muškarci. Moja prijateljica Marina Vujčić doskočila je tome tako da je napisala sjajan roman u kojem je glavni lik muškarac i zove se Božo.

S obzirom na ne baš idealno stanje izdavaštva u Hrvatskoj, ali i svijetu, koliko ono diktira i utječe na vaše stvaralaštvo i dopiranje do željene publike?

Prije neki dan sam rekla da pisanje nije karijera, nego poziv, jer pisac u Hrvatskoj ne piše zbog unosnih ugovora ili visokih položaja. Piše zato što mora i zato što mu je suđeno. I sretna sam zbog svake osobe do koje stigne ono što sam napisala.

Postoji li trema pred samo objavljivanje knjige, svojevrsni strah od kritike i publike, i u kojem kontekstu? Čitate li i pratite li kritike za svoja djela? Pogađaju li vas?

Mislim da svaka osoba koja se odluči baviti javnim radom mora biti spremna na kritiku, i u tom smislu nisam bez iskustva jer je moj rad podložan javnoj kritici već dugi niz godina. Postoji trema, to je sigurno. Ona je u onom neizvjesnom prostoru u kojem se krije odgovor koliko sam iznevjerila sebe, vlastite kriterije i očekivanja. Postoji krug ljudi do čijeg mišljenja držim i kojima pošaljem rukopis na čitanje prije samog objavljivanja. Kroz njihove dojmove upotpunim vlastito viđenje.

Što radite i kako se nosite ukoliko dođe do tzv. stvaralačke krize, jeste li pronašli recept za rješavanje toga?

Recept je u pisanju. Da bi inspiracija došla, trebate je izazvati. Treba jednostavno sjesti i pisati. Kad ne pišem o temi, o njoj mislim; prije sna i rano ujutro sustignu me rješenja.

Kako izgleda jedan dan hrvatske spisateljice Milane Vlaović?

Pišem kolumne za dva magazina i radim intervjue s poznatim osobama iz svijeta umjetnosti. Pišem, kao što vidimo, romane. Radim s klijentima psihoterapiju. Imam troje djece, od kojih je jedna osnovnoškolka, koja traži puno pozornosti. Zadovoljstvo moga radnog dana sastoji se u tome da sama organiziram kada ću raditi, a kada odmarati ili se družiti s meni dragim ljudima, zato i imam samostalnu djelatnost. No, često pišem nedjeljom, praznikom ili kad normalan svijet spava.

Jednom ste izjavili da ste u „40-ima spremni za promjene“, koliko takav stav doprinosi svojevrsnom osobnom sazrijevanju i koliko se ono reflektira na vašu spisateljsku profesiju, gdje mislite da se to najviše može uočiti?

Imam znatiželjan duh i želim se mijenjati i nadograđivati. Mislim da je starenje proces ukopavanja duha na istome mjestu, bez propitivanja i razmišljanja je li baš sve onako kako izgleda ili kako se čini. U tom smislu, spremna sam za promjene u svako doba, ne samo u četrdesetima. Volim upoznavati ljude, otkrivati mjesta, učiti, čitati, putovati, raditi na sebi. Osobno sazrijevanje je mogućnost odbacivanja obrazaca koji su prisutni u nama od pamtivijeka, ali ih je prije toga potrebno osvijestiti.

Isto tako, jednom prilikom ste izjavili i kako biste za ljubav učinili sve, stoji li to još uvijek i danas te koliku ulogu, i u kojem obimu u vašem životu igra ljubav?

Učinila bih sve za ljubav, osim što ne bih izgubila sebe. Ljubav čini da osoba u dobrim vremenima raste i cvate. U lošim vremenima ljubav traži žrtvu. Problem je kad se od vas traži žrtva i kada je sve u redu. Ljubav nije bol, iako ponekad može boljeti. U paradigmu da je ljubav bol vjeruju oni, koji od malih nogu uz osjećaj ljubavi, vežu osjećaj boli. U tom smislu pitanje je što je za svakoga od nas definicija, a što sadržaj ljubavi. Ljubav je za mene odnos u kojem stanuju podrška i razumijevanje, suosjećanje i radost, dijeljenje problema i teških trenutaka, ali i smijeha i vedrine; ono malo svijetlo u očima koje zaiskri jer ste udvoje. U takvom odnosu mogu biti ono što jesam. I za to bih učinila sve.

Preuzeto sa: buro247.hr