Mark Blejk o svojoj knjizi o grupi Queen: Kako su momci iz predgrađa osvojili svet

Knjigom „Neispričana priča o grupi Queen: Da li je ovo pravi život?“ Blejk zaviruje dublje od javne slike grupe Queen, kako bi rasvijetlilo četiri krajnje različite ličnosti.

Uprkos smrti njihovog energičnog predvodnika Fredija Merkjurija 1991, grupa Queen je ostala jedan od najomiljenijih rok sastava na planeti, sa trista miliona prodatih albuma i velikim uspjehom biografskog filma „Boemska rapsodija“. Ipak, čitava priča o njihovom izuzetnom usponu i istinama iza enigmatičnog Merkjurija dosad nikada nije bila otkrivena.

Novinar Mark Blejk, autor najtiražnije biografije sastava Pink Flojd, oslonio se na svoje stare intervjue sa članovima grupe Queen, a zatim vodio više od sto razgovora sa njihovim producentima, urednicima diskografskih kuća, bivšim članovima sastava, bliskim saradnicima i školskim drugovima, uključujući i mnoge poznanike Fredija Merkjurija iz rane mladosti, kako bi složio potpun, zadivljujući prikaz od uspona benda iz predgrađa do statusa svjetskih superzvijezda. Blejkova knjiga „Neispričana priča o grupi Queen: Da li je ovo pravi život?“ prvi put iznosi kako su članovi revolucionarnog muzičkog sastava postali šampioni svijeta.

Knjigom „Neispričana priča o grupi Queen: Da li je ovo pravi život?“ Blejk zaviruje dublje od javne slike grupe Queen, kako bi rasvijetlilo četiri krajnje različite ličnosti, Brajana Meja, Rožera Tejlora, Džona Dikona, a posebno pjevača, Fredija Merkjurija. Blejk uspijeva da oslika mnogo detaljniju sliku nego neki od njegovih prethodnika, a pritom zanimljive anegdote, sočne sitnice i izgubljeni detalji varniče čitavim tekstom. Knjigu „Neispričana priča o grupi Queen: Da li je ovo pravi život?“ objavila je Laguna u sjajnom prevodu Dejana Cukića.

U proljeće 1964. Faruk Bulsara i njegova porodica doselili su se iz Zanzibara u zapadno londonsko predgrađe Feltam. Skoro četrdeset pet godina kasnije, u zimu 2009. obožavaoci grupe Queen, radoznali lokalci, Fredijeva majka Džer Bulsara i Brajan Mej okupili su se u bezličnom tržnom centru u Feltamu kako bi prisustvovali otkrivanju Merkjurijeve memorijalne ploče.

Bilo je nečega istovremeno neprikladnog i čudno odgovarajućeg u ovom odavanju priznanja. Četvrtasta ploča s crevenom, bijelom i zlatnom zvijezdom, postavljena u tlo unutar neuglednog tržnog centra, možda je slavila jednu od najčuvenijih rok zvijezda svih vremena, ali bila je i podsjetnik na nezanimljiv svijet predgrađa u kome je zvijezda ponikla. Ploča je isticala četiri godine koje je Faruk Bulsara proveo u Feltamu, poslije čega je zamijenio gnijezdo nomadskim životom, pošto se selio u razne stanove i kuće u Londonu. On je Faruka, pa čak i Freda Bulsaru, ostavio za sobom i postao za većinu svijeta, „FREDI MERKJURI, MUZIČAR, PJEVAČ I PJESMOTVORAC“.

„Fredi, ti si slijedio svoj san“, rekao je Brajan Mej na svečanosti. Zahvaljujući Merkjuriju, Mej i ostali članovi grupe Queen, takođe su dobili priliku da slijede sopstvene snove. Međutim, iako mnogi među njihovim junacima nikada nijesu uspjeli da prevaziđu gubitak tako važnog člana benda, odlučnost kvinovaca da nastave pokazuje njihovu jedinstvenu i zapanjujuću otpornost.

Mark Blejk je bio pomoćnik urednika časopisa Q i dugogodišnji saradnik sestrinskog magazina Mojo. Autor je knjiga: „Pink Floyd: Kad svinje polete“, „Da li je ovo pravi život: neispričana priča o grupi Queen“, „Kamenujte me: dosjetke i mudrosti Kita Ričardsa“, a bio je urednik dva kapitalna muzička štiva: „Dilan: vizije, portreti i zadnje strane“ i „Pank: cijela priča“. Mark Blejk živi u Londonu, odakle je i govorio za ART.

Šta vas je inspirisalo na pisanje knjige „Neispričana priča o grupi Queen: Da li je ovo pravi život?“?

Da budem sasvim iskren, bio je to novac! Kompanija koja je objavila moju prethodnu knjigu, biografiju grupe Pink Floyd pitali su me da li želim da napišem biografiju grupe Queen. Dopada mi se njihova muzika i ranije sam intervjuisao Brajana Meja i Rodžera Tejlora za razne muzičke magazine.

Kada ste počeli da pratite karijeru grupe Queen?

Moje najranije sjećanje vezano za grupu Queen je vjerovatno gledanje spota za Boemsku rapsodiju, na TV-u, u zimu 1975. godine kada sam imao 10 godina. Nekoliko godina potom počeo sam da kupujem njihove ploče i prvi put sam išao da ih gledam kako sviraju uživo 1980. godine.

Vidjeli ste mnogo puta šou grupe Queen. Možete li nam reći kako se ovaj bend mijenjao tokom vremena?

Gledao sam ih nekoliko puta između 1980. i njihovog posljednjeg koncerta u Knebvortu u ljeto 1986. Da budem iskren, sam šou se mijenjao samo u tome što je Queen na kraju svirao na velikim otvorenim prostorima. Uvijek su bili izuzetno samopouzdan bend uživo. Prvi put, 1980. godine, još uvijek su bili hard rock bend. Na kraju je rock element još uvijek bio prisutan, ali postali su izuzetno uspješna pop grupa. Na kraju su privukli širu, mlađu publiku.

Kako je zapravo nastala grupa Queen i koji bendovi su joj prethodili?

Glavni bend je bio Smile, koji su činili Brajan Mej i Rodžer Tejlor. Fredi Merkjuri je bio njihov fan broj jedan, i pratio je Smile svuda. Kada je njihov originalni pjevač (i basista) otišao Merkjuriju je ponuđeno da zauzme njegovo mjesto. Prije toga, Merkjuri je pjevao sa nekoliko grupa, uključujući Ibex i Sour Milk Sea, koji su svirali svirke, ali nikada nijesu snimili nikakav studijski materijal. Basista Džon Dikon je takođe svirao u grupama u njegovom rodnom gradu Lesteru, ali nikada nije snimao ni sa jednim od tih bendova.

U knjizi navodite da je na početku muzičke karijere Fredija Merkjurija Džimi Hendriks imao veliki uticaj?

Da, prema svjedočenju Merkjurijevih prijatelja sa fakulteta i ostalih članova grupe Queen, bio je opsjednut Hendriksom. Putovao je širom zemlje viđajući se sa njim tokom 1967-68. godine. Merkjuri ga je smatrao „ultimativnom rock zvijezdom“. Mislim da ga je privukla Hendriksova mješavina muzikalnosti i raskošnosti.

Šta je, po vama, bilo presudno da grupa postane tako dobra?

Fredi Merkjuri. On je bio darovit pisac pjesama, ali takođe i veliki izvođač. On je „prodavao“ muziku grupe Queen, bez obzira ko je pisao te pjesme.

Kako se desila transformacija Faruka Bulsare u Fredija Merkjurija?

To se desilo postepeno kada se Merkjuri sa svojom porodicom preselio iz Zanzibara u London. Ja mislim da je dio toga bila želja da zvuči više engleski, više anglo. Ali i način pretpostavljanja ličnosti. Faruk Bulsara bio je stidljivo dijete: Fredi Merkjuri bio je krajnje samopouzdan.

Svi članovi benda Queen bili su obrazovani, što ih je razlikovalo od drugih. Jesam li u pravu?

Brajan Mej, Rodžer Tejlor i Džon Dikon su pohađali univerzitete, ali i mnogi britanski muzičari toga vremena su bili dobro obrazovani, uključujući većinu iz The Rolling Stones, Pink Floyd i Peta Tausenda iz grupe The Who.

Važan detalj je da su Brajan Mej i njegov otac Harold dizajnirali i napravili Red Special gitaru na kojoj će Mej svirati sljedećih pola vijeka. Šta nam možete reći o tome?

Zaista vam mogu reći samo ono šta je u knjizi. Njih dvojica su mjesecima izrađivali ovu gitaru od rezervnih komada drveta i predmeta pronađenih oko kuće. Brajan Mej ju je takođe svirao koristeći stari novčić od šest penija kao trzalicu. Mislim da mu je kombinacija toga i domaće gitare pomoglo u stvaranju tako jedinstvenog zvuka.

Mnogima je prva asocijacija na grupu Queen pjesma Bohemian Rhapsody. Kako je vi lično doživljavate? Po čemu je ona posebna?

Mislim da je posebna jer ima toliko puno slojeva u pjesmi: toliko se toga dešava u relativno kratkom vremenskom periodu. U to vrijeme, 1975. godine, ja nikada nijesam čuo takvu vrstu pop muzike. Govoreći tako, sad mi se pjesma ne sviđa posebno! Sigurno je da ne bih izabrao da je slušam. Jer do sada sam je čuo toliko puno puta.

Grupa Queen je imala posebne scenske nastupe, ali i originalni stil odijevanja. Ko je bio tvorac takvog koncepta?

Fredi Merkjuri. On je studirao modu na Iling Art Koledžu. On je donio u bend ideje o kostimima i sugerisao kako da se oblače i predstave sebe.

Zašto je Live Aid bio toliko važan trenutak za ovu grupu?

Članovi benda su se pomalo smučili jedni od drugima do 1985. Napravili su pauzu, ali su ih nagovorili da se okupe i sviraju Live Aid. Bili su najbolje izvođenje tog dana i kada su ih milioni širom svijeta vidjeli to je dalo njihovoj karijeri ogroman polet uvis. To ih je vratilo iz mrtvih.

Posebno je emotivan dio o posljednjoj godini zivota Fredija Merkjurija i njegovom odlasku. Zašto je on tako dugo odlagao da kaže da je bolestan?

Želio je da svoje zdravlje zadrži u sferi privatnosti. Da zaštiti sebe i svoje kolege iz benda i njihove porodice. Tada je postojala velika stigma vezana za AIDS i puno neznanja o bolesti.

U knjizi navodite činjenicu da je Fredi Merkjuri živio dok je mogao da radi i citirate Meri Ostin koja kaže da je Fredi sam odredio sebi granicu. Je li bilo zaista tako?

Nijesam siguran, Žao mi je! Ne sjećam se da sam tako napisao.

Grupa Queen svakako zauzima posebno mjesto u istoriji britanskog roka. To je grupa koja je pomjerala granice, koja ima svoju prošlost, ali i budućnost. Jesam li u pravu?

Da, oni su bili jedinstvena grupa. Četiri kantautora koji svi pišu hitove, a njihova muzika obuhvatala je sve, od popa, roka, fanka, hevi metala, opere, balada... Njihov menadžment je napravio dobar posao nastavljajući da licencira svoj katalog i prodajući ovu muziku novim generacijama.

Šta bi današnji mladi bendovi mogli da nauče iz primjera grupe Queen?

Da vrijedno rade i ignorišu kritiku – i da pokušaju da imaju najmanje četiri tekstopisca u bendu. Takođe da se trude i da pronađu svog sopstvenog ’Fredija Merkjurija’.

Vi ste godinama bili muzički novinar. Intervjuisali ste članove grupe Queen. Kakvi su oni pojedinačno bili za saradnju i u kontaktima sa medijima?

Smatram da su Brajan Mej i Rodžer Tejlor bili u redu tokom intervjua, ali oni uglavnom ne vole štampu i uglavnom su oprezni prema kritičarima.

Brajan Mej i Rodžer Tejlor su i dalje aktivni. Pratite li njihov rad?

Da, gledao sam ih kako uživo sviraju s Adamom Lambertom i posljednjih godina sam ih nekoliko puta intervjuisao za časopise.

Kako vam se svidio film Bohemian Rhapsody? Koliko je film zaista uhvatio duh te grupe?
 
Film mi se nije svidio. Ali, opet, nije namijenjen meni. To je dramatizacija priče o grupi Queen: malo zabave za posjetioce bioskopa. To je u redu, ali to nije istinita priča. Mislim da su filmski radnici učinili vrlo dobar posao da uhvate duh benda.

Prije nekoliko godina, vaš kolega pisac i bivši muzički novinar Toni Parsons mi je rekao kako se vrijeme sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka neće ponoviti i da je prošlo vrijeme divova u muzici. Slažete li se sa ovom tvrdnjom?

Da, slažem se.

Vašu knjigu „Neispričana priča o grupi Queen: Da li je ovo pravi život?“ na srpski jezik preveo je poznati roker i izvrstan poznavalac muzike Dejan Cukić. Je li vam to poznato?

Nijesam to znao. Hvala vam što ste me obavijestili. Da budem iskren, nikada nisam vidio srpsko izdanje knjige. Ali, hvala Dejanu na prevodu i vama na vašem interesovanju.

Hvala i vama na razgovoru. Pišete li neku novu knjigu?

Napisao sam dvije knjige poslije knjige o grupi Queen – jednu o bendu The Who i jednu o menadžeru Led Zeppelina, Peteru Grantu – i trenutno radim na idejama za nekoliko novih knjiga.
 

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: Vijesti.me