Laguna - Bukmarker - Lara Preskot: Roman ima moć da promeni svet - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Lara Preskot: Roman ima moć da promeni svet

Roman „Tajne koje smo čuvale“ američke spisateljice Lare Preskot slojevita je priča o daktilografkinjama iz vašingtonskog biroa CIA, koje su igrale značajne špijunske uloge tokom Hladnog rata, kao i priča o nastanku čuvenog „Doktora Živaga“. Mlade žene daktilografkinje postaju umešane u plan da primerke romana „Doktor Živago“ prokrijumčare u Sovjetski Savez gde je zabranjen zbog prikaza života u komunizmu. „Tajne koje smo čuvale“ spaja legendarnu književnu ljubavnu priču – višedecenijsku vezu Pasternaka i njegove ljubavnice i muze Olge Ivinske, koja je poslata u gulag i bila model za Pasternakovu junakinju Laru – s pričom o dve žene kojima je data prilika da vode život pun intriga i opasnosti. Jasnim slikama i treperavim pripovedanjem Preskotova stvara oštru postfeminističku viziju Hladnog rata, u njoj obuhvata Sputnjik i glasnost, daktilografski biro i gulag. Roman blista kao špijunska priča i istorijski ljubavni roman s obrtom. U središtu ovog romana nalazi se moćno ubeđenje da umetničko delo može promeniti svet. Debitantski roman Lare Preskot „Tajne koje smo čuvale“ objavila je Laguna.



Lara Preskot je stekla diplomu Centra za pisce Mičener na Univerzitetu Teksasa u Ostinu. Pre toga bila je operativac političkih kampanja. Njene pripovetke su se pojavljivale u brojnim časopisima. Dobila je 2016. nagradu Crazyhorse Fiction za verziju prvog poglavlja romana „Tajne koje smo čuvale“. Živi u Ostinu u Teksasu.

Vaše književno stvaralaštvo počeli ste pričama koje su objavljivane u mnogim poznatim časopisima: The Southern Review, The Hudson Review, Crazyhorse, Day Day i Tin House Flash Fridays. Osvojili ste i nagradu Crazyhorse Fiction za prvo poglavlje romana „Tajne koje smo čuvale“. Možete li nam reći nešto o tome?

Imala sam neke rane uspehe u objavljivanju kratkih priča, iako sam se suočila s mnogo odbacivanja. Nekoliko godina se dešavalo da bude odbačena svaka priča koju sam predavala. I verujem da se zbog tog odbacivanja moja pažnja usredotočila na brušenje zanata. Svakom piscu koji se takođe protivi odbacivanju, kažem: nastavite da radite, nastavite da pišete, nastavite sa učenjem. Dobre stvari će doći.

Kada ste došli na ideju da napišete roman „Tajne koje smo čuvale“? Šta vas je najviše podstaklo na taj vrlo ambiciozan i veliki poduhvat?

Odvek me privlačio „Doktor Živago“, od kako sam dobila ime Lara po njegovoj junakinji. Kada sam bila mlada devojka, imala sam običaj da navijam muzičku kutiju svojih roditelja na kojoj se nalazi pesma „Larina tema“ i slušala sam je iznova i iznova. Zatim sam 2014. godine pročitala članak o tome kako je CIA koristila „Živaga“ tokom Hladnog rata kao propagandno sredstvo i kako su se na to upecali. Provela sam nekoliko godina radeći na političkim porukama u Vašingtonu, DC, i privuklo me ovoj priči i to da se i reči mogu naoružati.

Zbog čega je radnja vašeg romana smještena u doba Hladnog rata izmedju SAD i SSSR-a, dakle u doba u kojem je svakog časa mogao početi rat između dve vojne supersile?

Moj roman je zasnovan na stvarnim, istorijskim događajima koji su se dogodili tokom Hladnog rata, zbog čega je postavljen u tom vremenskom periodu. Osim što sam bila privučena stvarnom pričom o „Živagu“, privlačilo me i vremensko razdoblje: moda, hrana, društveno raspoloženje – učenje o svim tim stvarima pokretalo me dok sam pisala ovaj svoj roman.

Koliko je moguće pisati danas ovakve romane?

Mislim da nas fikcija povezuje kroz vreme i prostor. Možda nam je sada, više nego ikad, ljudima koji su u karantinima po kućama i udaljeni od prijatelja i porodice, potrebna fikcija. Ona nas može prevesti do drugog vremena i drugog mjesta. Može nas povezati s likovima čiji su životi u velikoj mjeri različiti od naših, ili čiji su životi slični onima koje mi vodimo. Mislim da su ove stvari danas istinite u pogledu fikcije, baš kao što su uvek bile.

Koliko je za vas bila inspirativna, sve očitija, namera CIA-e da se infiltrira u srce sovjetske Rusije? Šta su sve znale sekretarice CIA-e i kakav su zadatak imale neke od njih?

U mom romanu, sekretarice službe CIA su vrsta stapanja ljudi iz stvarnog života – žena koje su radile za Sjedinjene Države tokom Drugog svjetskog rata kao terenske operativke, ali su nakon rata prebačene na posao za stolom. Zamišljam da su te žene imale mnogo znanja o unutrašnjem radu Agencije i Distriktu Kolumbija uopšteno i čuvale su mnoge tajne.

Poznato je da je američka vlada pedesetih godina prošlog veka imala specijalnu misiju za širenje antisovjetske literature unutar Sovjetskog Saveza. Zašto je, po vama, CIA koristila baš knjigu „Doktor Živago“ kao propagandno sredstvo?

„Doktor Živago“ je knjiga prvenstveno o individualnim slobodama – o ljudima koji žive izvan kolektivizacije koja se u to vreme odvijala širom SSSR-a u to doba, i o životu i ljubavi i razmišljanju o njima. Nije bilo opasnije poruke za sovjetski režim od toga, zbog čega je knjiga bila zabranjena u SSSR-u i zato je CIA tako očajnički želela da je tamo distribuira.

Radnja romana „Tajne koje smo čuvale“ počinje u bazenu u starom sedištu CIA-e u Vašingtonu. Zbog čega baš tu? Zbog čega su vam za priču bile interesantne žene koje su tamo radile pedesetih godina prošlog veka?

Jako me zanimalo da istražujem živote žena tokom pedesetih, žena koje su bile terenske operativke tokom Drugog svjetskog rata, a potom su završile za kancelarijskim stolovima tokom Hladnog rata. Bila sam privučena radnom dinamikom toga vremena i koristila sam kolektivni glas tih sekretarica da bih pokrenula priču.

Ko su stvarni „čuvari“ tajni koje pominjete u ovoj knjizi?

Naslov moje knjige odnosi se na mnoge likove. Sekretarice CIA-e su, naravno, čuvale tajne – i profesionalno i lično. Sali i Irina su imale svoju ličnu tajnu koju su čuvale. I Olga je imala mnogo tajni: o njoj i Borisu, o svojoj ulozi u aferi „Živago“ i još mnogo toga.

U knjizi govorite o mladoj ženi koja je upletena u plan CIA-e da unese primerke knjige „Doktor Živago“ u Sovjetski Savez gde je bila zabranjena. Koliko je ova priča zasnovana na istinitim događajima?

Taj deo priče je u potpunosti fikcija. Iako je istina, naravno, da je CIA imala misiju širenja „Živaga“ iza gvozdene zavese, ja sam izmislila ideju da su sekretarice direktno uključene u misiju.

U nekoj meri vaša se knjiga može deklarisati i kao špijunsko štivo, u njoj se bavite i Olgom, ljubavnicom Pasternika, zbog čega?

Olga je igrala vitalnu ulogu u objavljivanju „Doktora Živaga“. Ona je, pre svega, bila Pasternakova muza i inspirisala je njegov lik Lare. Ponekad je delovala i kao njegov agent – radeći na tome da njegova knjiga bude objavljena u SSSR-u, bila je progonjena zbog njene povezanosti sa Pasternakom i još mnogo toga. Ona je isto toliko deo „Živagove“ istorije koliko i sam Pasternak.

Koliko je rukopis vašeg romana „Tajne koje smo čuvale“ bio privlačan za izdavače s obzirom na to da je jedna od glavnih tema knjige bila Rusija? Koliko je minulih godina u američkoj književnosti bila prisutna Rusija i život u toj komunističkoj zemlji?

Kada sam počela da pišem knjigu 2015. godine, susrela sam se sa književnim agentom koji je posetio Mičenerov centar i rekao mi da više nikog nije briga za Rusiju i da odaberem novu temu. Naravno, sledeće godine, sa Trampovim izborima, Rusija je ponovno stavljena u centar pažnje. Dakle, moj tajming je završio kao savršen. Mislim da je to prijalo izdavačima, kao i osnovna tema da roman ima moć da promeni svijet.

Neki književni kritičari kažu da ste Vi stvoreni za pisanje fikcije. Pa, koliko je u ovom romanu prisutna fikcija, s obzirom na to da je velikim delom oslonjen na stvarne istorijske i dogadjaje i ličnosti?

Veliki dio romana koji se odvija u SSSR-u zasnovan je na istorijskim činjenicama i figurama – Borisu Pasternaku i Olgi i mnogim sovjetskim agentima sa kojima imaju posla. Ali veći deo knjige – onaj deo koji se odvija u Vašingtonu i CIA – u potpunosti je fikcija. Malo se zna o misiji CIA-e za krijumčarenje „Živaga“ u Rusiju, pa da bih napisala taj narativ morala sam se osloniti na fikciju – to je, naravno, podržano zahvaljujući brojnim istraživanjima u tom vremenskom razdoblju.

U romanu „Tajne koje smo čuvale“ prisutni su mnogi književni žanrovi: drama, fantastika, istorija… što je čini veoma interesantnom i kvalitetnom. Da li ste u toku pisanja imali na umu da stvarate tako dobru knjigu? Da li ste očekivali da će ovaj roman biti toliko cenjen i čitan širom sveta?

Pokušala sam da ne razmišljam o objavljivanju knjige dok sam je pisala. Kad bih počela da razmišljam na taj način, postala bih previše zabrinuta ili bih pisala pod stresom. Pisac ne može pisati s očekivanjem da će njegovo delo biti objavljeno, a kamoli objavljeno širom sveta; umesto toga, pisac mora pisati samo zato što ima priču da ispriča.

Jednom ste rekli da ste napisali knjigu koju biste voleli da pročitate. Šta to znači u konkretnom slučaju?

Volim sve vrste fikcije, ali posebno uživam u pričama s jakim likovima i jakim zapletima. Zacrtala sam da ne pišem knjigu koja bi imala široku izdavačku privlačnost, već samo da napišem vrstu knjige koju bih lično htela da pročitam.

Mičenerov centar za pisce, jedini je MFA program na svijetu koji svake godine primi 12 pisaca i finansira ih. Kako ste vi uspjli da dobijete stipendiju ovoga Centra i koliko je to doprinelo uspešnom pisanju romana „Tajne koje smo čuvale“?

Moje trogodišnje stipendiranje u Mičener centru bilo je presudno za uspeh romana „Tajne koje smo čuvale“. Dolazeći iz polja na kome sam imala ispunjenu karijeru, ušla sam u program s jakom radnom etikom i iskoristila sam tri godine da čitam, istražujem i pišem celo radno vreme – svakog dana, vikendom, praznicima, noću. Bez tog vremena, mislim da ne bih napisala svoj roman. Imala sam veliku sreću da sam zavredela mesto kao Mičenerov stipendista i uvek ću biti zahvalna na vremenu provedenom tamo.

Vi ste ranije bili zagovornica zaštite životinja i radili ste kao savetnica u političkim kampanjama. Da li se još uvek, makar samo povremeno, bavite tim aktivnostima?

Ja više ne radim na tim područjima. Poslednjih pet godina pišem stalno, puno radno vreme.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
vogue adria ekskluzivno u delfi knjižarama laguna knjige Vogue Adria ekskluzivno u Delfi knjižarama
18.03.2024.
Vogue, modni magazin u kome se uživa od korice do korice i koji se kolekcionarski čuva, pokrenut je u Srbiji i zemljama regiona (Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora), a ekskluzivno ga...
više
nova izdanja domaćih autora laguna knjige Nova izdanja domaćih autora
18.03.2024.
U knjižarama će se naći peto izdanje „Neviđene Srbije“ Vlade Arsića, knjizi u kojoj su najluđe storije iz naše istorije. Da li znate da je prva Olimpijada održana na Paliću? Znate li da je Robert de N...
više
prikaz knjige živa planeta veličanstvena mreža čudesnog života na zemlji laguna knjige Prikaz knjige „Živa planeta“: Veličanstvena mreža čudesnog života na Zemlji
18.03.2024.
Ne postoji gotovo nijedno mesto na planeti previše toplo, previše ledeno ili previše zagađeno da na njemu bar neki oblik života ne bi mogao da opstane, jer život na ovoj našoj živoj planeti uvek iskaz...
više
prikaz romana prevršena mera najekstremniji paterson laguna knjige Prikaz romana „Prevršena mera“: Najekstremniji Paterson
18.03.2024.
Američki autor Džejms Paterson (1947) jedan je od najčitanijih svetskih pisaca, čija dela su doživela brojne ekranizacije. Po čemu se izdvaja u odnosu na brojne druge autore da bi završio u Ginisovoj ...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.