Lagunin književni klub nam je na decembarskoj tribini otkrio sjajan roman švedsko-laponske književnice
Tine Harnesk „
Narod što po snegu seje“.
O ovom delu govorili su prevodilac knjige Igor Solunac i pisac i prevodilac sa engleskog jezika Aleksandar Petrović.
Ovo je prvi roman Harneskove, čime je otpočela njena uspešna književna karijera kojom je zamenila posao bibliotekarke.
Roman „Narod što po snegu seje“, ovenčan nagradom „Švedski roman godine“, ispunjen je humorom, tugom i lirskom nežnošću i uvodi nas u svet dragih, neobičnih likova koji vole i tuguju, koji nose teret zaborava isto koliko i teret istorijskog nasleđa.
Glavna junakinja je osamdesetpetogodišnja Mariđa koja otkriva da boluje od raka i da joj nije ostalo još mnogo godina života, ali to nije problem kojim ona želi da se bavi. Važnije joj je da pronađe ko će se brinuti o njenom suprugu Bjeru kad nje više ne bude.
Za Igora Solunca, Tinin roman je pravo otkrovenje: „Mi se u našem savremenom srpskom miljeu najviše bavimo skandinavskom književnošću vezanoj za triler, za detektivske romane, jer su oni i najkomercijalniji i najzanimljiviji. Razlika između ovog romana i najvećeg broja knjiga koje se obično čitaju je u tome što je ona okrenuta jednom sasvim drugačijem svetu, svetu jednog malog naroda Sami, koji živi u Švedskoj, koji predstavlja nacionalnu manjinu i, kao takav, ima jednu posebnu crtu zbog čega se može nazvati savremenim, modernim i aktuelnim romanom, a to je da se bavi pravima i životom jednog malog ugnjetavanog naroda.“
Aleksandar Petrović je najpre istakao fragmentarnost pisanja Tine Harnesk: „Ona stvara pravi mozaik od epizoda. Odmah na početku upoznajemo glavnu junakinju Mariđu koja je meni duhovita i zanimljiva. Ali podjednako važan deo romana tiče se priče o narodu Sami ili Laponcima, kako ih mi nazivamo, njihvoj tradiciji i kulturi, njihovom načinu života i brojnim ugnjetavanjima i nasilnoj asimilaciji koju su doživeli u prošlosti. Ima dosta melanholije i tuge, ali ona je propraćena humorom, što je zapravo osobina dobrog stila.“
I na Igora Solunca Mariđa je ostavila jak utisak: „Ona je jedna opasna baka, prava pripadnica laponskog ili naroda Sami. Ona zna šta želi, zna koji su joj prioriteti u životu. U njenom narodu porodične vrednosti su veoma važne, i u stvarnom životu oni se trude da poboljšaju svoj položaj, ali, sa druge strane, nekako su i specifični i neobični. Iz takvih naroda se obično javljaju izuzetno jake majčinske figure. Zapravo, to je jedna mala zajednica u kojoj se ljudi brinu jedni o drugima.“
Važan segment romana „Narod što po snegu seje“ je priroda i veza junaka sa prirodom: „Oni duboko osećaju prirodu, imaju poseban odnos sa irvasima. Vezani su za reke i planine. Zanimljivo je i to kako priroda i klima utiču, zapravo, na njihovo ponašanje“, istakao je Petrović.
Od čitalaca na tribini mogle su se čuti i pohvale za izuzetan prevod Igora Solunca, a bilo je reči i o ekspanziji švedske književnosti kod nas koja je krenula od Bakmana: „Skandinavski jezici su slični, dovoljno bliski da se razumeju, a opet dovolnjo različiti da budu za sebe. Ono što je zanimljivo je da oni imaju kratke fraze u govoru i vrlo se jednostano izražavaju, ali direktno. Ne kite preterano kniželjnost, bez obzira na to da li pišu ovako divne knjige ili detektivske krimiće. Skandinavska književnost kod nas je, nakon Ibzena, Strindberga, Hamsuna, malo zapuštena. Onda se desio novi prodor preko takozvanog nordik noara, Jua Nesbea i skandinavskih krimića, ali sada, prevashodno zahvaljujući Laguni, počinju da se pojavljuju i romani koji su malo drugačije i usmereni, poput romana Tine Harnesk, i to je ono što mene posebno raduje“, zaključio je Solunac.
Naredna tribina Laguninog književnog kluba biće održana u petak 9. januara, a tema će biti roman „
Ema“, poznatog holivudskog glumca
Žana Renoa.