Književnik Elvedin Nezirović, autor romana „Ništa lakše od umiranja“: Pisanje pomaže zacjeljivanju sopstvenih rana

Bosanskohercegovački pisac Elvedin Nezirović upravo je u Srbiji objavio svoj drugi roman „Ništa lakše od umiranja“ u izdanju Lagune. Ovaj roman je priča o zločinu, krivici i praštanju. Ispisujući priču o Džoniju Akeru, švedskom plaćeniku i ratnom zločincu u vojsci Hrvatskog vijeća obrane, autor istražuje gde su koreni, priroda i granice zla. Elvedin Nezirović govori za Danas o književnosti, suočavanju sa ratnim zločinima, ličnom i kolektivnom preispitivanju.
 
Roman otvara lik protestantskog pastora koji radi sa zatvorenicima. Da li on slučajno nalazi polazište u Ignacijanskoj duhovnosti, koja se sama po sebi može tumačiti na različite načine?

Slučajnosti, ako i postoje, onda postoje u stvarnom životu. U književnosti, pogotovo onoj dobroj, uspjeloj, nema ih, niti ih smije biti. Ono što u stvarnosti nekome može da izgleda kao slučajnost, u romanu se javlja kao neminovnost, kao fatum, kao sudbina. Slučajnosti su, zapravo, najdragocjeniji fundament književne fikcije. Onoga dana kada je srela Vronskog, Ana Karenjina vidjela je leš željezničara kojeg je pregazio voz, da bi se na kraju romana i sama bacila pod njega. U stvarnom životu veza između ta dva događa bila bi nevidljiva, ne bi bilo te čudesne simetrije o kojoj je u jednom svom eseju briljantno pisao Kundera i vrlo lako bi neki skeptik sve to mogao protumačiti kao puku slučajnost.
 
Ignacijanska duhovnost u savremenom kršćanskom teološkom tumačenju, stoji nasuprot augustinizmu, što, u suštini, kada se stvari svedu na osnovnu mjeru, znači da se čovjekov odnos s Bogom ostvaruje kroz njegovo aktivno djelovanje u društvu u kojem živi. Dakle djelovanje, praksa, akcija, naspram moralističkog teoretiziranja augustinaca. Lik protestantskog pastora svoju duhovnu misiju gradi upravo na tim načelima, ona su, zapravo, njegovo pogonsko gorivo, njegov duhovni motor i, zahvaljujući tome, on i jeste došao na ideju da radi sa zatvorenicima u Kumli. Dakle da spasava njihove duše, da ih preobraćuje, što je, ispostavit će se, bila jedna od onih odluka za koje obično kažemo da su sudbonosne. Onih bez kojih bi možda bilo priče, ali romana sigurno ne bi.

Glavni junak vašeg romana je mulat, koji je bio u Legiji stranaca i „iskazao se“ na BH ratištima. Budući da ste priču gradili po motivima istinitih događaja, koliko Vam je činjenica da su se svi ti užasi dogodili pomogla ili odmogla u pisanju romana?

Ne pretjerujem kada kažem da ni sam ne znam da li mi je to što se zaista desilo, a što je romanu poslužilo kao povod, bilo od neke pomoći u pisanju ili nije. Literarizacija stvarnih događaja i ljudskih sudbina mač je s bezbroj oštrica. Moj je problem ili, opet, moja je sretna okolnost, ko bi to znao, što o nečemu mogu da pišem, barem je do sada tako bilo, samo ako sam u priču lično involviran, ako me se, da tako kažem, ono o čemu pišem izravno tiče, kao što me se ticalo u „Boji zemlje“ ili kao što me se tiče ovdje, svejedno. Mora, dakle, u mom spisateljskom slučaju postojati odnos između mene i priče na nekoj intimnoj, fakcijsko-doživljajnoj ravni, u protivnom osjećam se kao da gradim kulu od karata. Uostalom, ta dva svijeta, svijet stvarnosti i svijet književne fikcije, intenzivno se nadopunjuju i prožimaju do te mjere da nam je ponekad teško razlučiti živimo li život ili roman, odnosno pišemo li roman ili sam život.
 
Glavni junak je ubio i dva švedska policajca. Novinar Fronta gospodin Mikulić sebi prebacuje što se nije razračunao sa dotičnim zločincem onda kad je mogao da to uradi. Kroz svoju priču on pokušava da pronađe mir sa samim sobom. Pomaže li zaista pisanje zaceljivanju rana u društvu? Čuje li se u tranzicionim državama bivše Jugoslavije koje su prošle kroz rat, glas književnika?
 
Pisanje može da pomogne u zacjeljivanju sopstvenih rana. To znam iz iskustva. Međutim, u postjugoslovenskom društvenom kontekstu, stvari stoje ponešto drukčije. Prije svega, vrlo je malo književnosti, pogotovo one vrhunske, koja se zasniva na propitivanju, one kojoj je, dakle, sumnja u vlastiti svijet i njegove vrijednosti ujedno i temeljni način njegove spoznaje. Uticaj takve književnosti na javno mnijenje, kod nas je – a tu mislim na čitav južnoslavenski interkulturalni prostor – skoro pa potpuno zanemariv, što samo podiže njenu historijsku vrijednost. Druga je sasvim stvar s onim piscima koji su se stavili u službu ideološko-političkog aparata. Njihov glas se i te kako čuje. To što su njihovi stavovi etički i intelektualno prazni, jer su, prije svega, lišeni bilo kakvog oblika kritičkog promišljanja o temeljnim društvenim principima ovoga doba kakvi su, recimo, etnija, nacija, vjera, ideologija, partija – njima ionako ne znači mnogo. Takvi nastupaju uglavnom kao advokati „ugrožene većine“, kao njeni službeni zaštitnici, koji svoje pripadanje etniji ili naciji - što je već, samo po sebi, stvar nevjerovatne kosmičke slučajnosti, doživljavaju kao najveći blagoslov, kao svoje najveće ljudsko dostignuće. Pisanje pod facetom patriotizma, to stalno interpretiranje historije i društvene zbilje isključivo kroz pojmove države, nacije, vjere i naroda, nije ništa drugo do simptom „masovne deformacije“, da se poslužim jednim terminom Béle Hamvasa. Ali o tome već sve znamo, pa je izlišno i jalovo sve to ovdje ponavljati.
 
Čini se da ste objektivno prikazali svu nemoć i licemerje međunarodne zajednice. Koliko stranci koji žele da pomognu lokalnom stanovništvu zapravo razumeju sve ono što se na prostoru BiH, ali i cele bivše države dogodilo?

Vidite, nemaju samo stranci problem s razumijevanjem onoga što se ovdje dogodilo – taj problem, prije svega, imamo mi. Mi, dakle, nismo načisto s tim šta se desilo u BiH, kao što nismo načisto s tim zašto se Jugoslavija raspala, niti smo načisto s tim kakva je ta Jugoslavija država bila i da ne idem sada dalje u prošlost, koja je isto tako potpuno podijeljena kao i naša stvarnost, a bojim se i neka bliža budućnost. Kako da onda to razumiju ljudi sa strane, oni koji o Bosni znaju manje čak i od onih kojima je ona metafora dobre hrane i veselih ljudi? U osnovi, svaki je rat, bez obzira na to ko ga vodi, samo jedno: borba između dobra i zla.
 
Beogradsko predstavljanje knjige „Ništa lakše od umiranja“ Elvedina Nezirovića održaće se sutra, u četvrtak 27. juna u knjižari Delfi SKC. O knjizi će govoriti Ivan Milenković, Zoran Janković, Đorđe Bajić i autor.
 
Autor: Vladimir Matković
Izvor: Danas