Kekanovićeva „Privrženost“: Ništa nije kako je bilo i sve je onako kako je moglo biti

Kekanovićeva „Privrženost“ je istinski uspjelo djelo, izvanredna ljubavna storija smještena u istorijski kontekst poznog srpskog srednjovjekovlja. Vođena majstorskom rukom, pripovijest se nije zadržala na svom osnovnom nivou, već su u hronotop petnaestog stoljeća na potezu od Dubrovnika, Stona, Žiče, Smedereva, Beograda, Zagreba, Celja i drugih bližih i daljih mjesta ugrađeni neki od istorijskih vektora određujućih za sudbinu naciona kojem pripadaju junaci romana. Vješto sklopljena, ova knjiga posjeduje ključni preduslov bez kojeg nema uspjeha u literarnim poslovima srodne vrste: fikcija se u njoj ne svađa sa istorijom niti obrnuto. Sve je izvedeno besprekorno, tako da priča teče u skladnom preplitanju istorijskih fakata i književne imaginacije – riječju, ništa nije kako je bilo i sve je onako kako je moglo biti.

Nije teško ovom romanesknom sižeu pretpostaviti kao praobrazac „Doroteja“ Dobrila Nenadića: srednjevjekovni mizanscen, ljubav između nižeg dvorjanina i najviše plemkinje, alegorija nacionalne sudbine prikrivena u istorijskom zaleđu priče... Postupak je, međutim, u Kekanovićevom romanu obrnut: dok se u „Doroteju“ slika naslovnog junaka sklapa iz pripovjedačkih perspektiva svih ostalih osim njega samog, u „Privrženosti“ je protagonista ekskluzivni kazivač priče, ostarjeli i oslijepjeli sokolar Damjan, koji diktira u pero monahu Dimitriju. Svako čijem je ukusu blizak Nenadićev roman pronaći će i u Kekanovićevom slično, isto, ili možda čak veće čitalačko zadovoljstvo. Iako pod nadzorom povlašćene narativne perspektive, junaci govore lijepim i lijepo nijansiranim jezikom, a priča se volšebno slaže kao da sama sebe pripovijeda. I trenuci napetosti, odnosno mudro stepenovanih kulminacija povijesti, drže se pod strogom spisateljskom kontrolom, koja je odgovarajući formalni pandan opisanoj uzdržanosti na koju su Damjan i Katarina Kantakuzina, uprkos cjeloživotnoj međusobnoj naklonosti, osuđeni.

Gledajući širi kontekst književne tradicije na koju se Kekanović nadovezuje, njegova „Privrženost“ je sasvim inventivna (svjesna ili nesvjesna, ali neupitna) parafraza jedne od uzornih novela zapadnog kanona. Riječ je o devetoj priči petog dana „Dekamerona“, poznatoj storiji o Đovani i Federigu, onoj po kojoj je Pol Hajze razvio svoju čuvenu teoriju o sokolu. Svi motivi su tu: neostvarena ljubav, djeca rođena iz braka sa drugim čovjekom i soko kao simbol odanosti svojoj nesuđenoj izabranici. Uspijevajući da dekameronski predložak originalno transformiše tako što na Bokačovu priču o vjernosti jednoj ljubavi u ovom životu nakalemi ideju o njenom produžetku u vječnosti – koju u „Privrženosti“ simbolički nose upravo sokolovi – Kekanović se dokazao kao pisac sposoban da stvaralački suvereno vodi dijalog sa stožernim literarnim naslijeđem svjetske književnosti, ostajući pritom na autohtonom tlu književne imaginacije i istorijskog pamćenja.

Autor: Vladan Bajčeta
Izvor: Prosvjeta, god. LVII br. 170. (oktobar 2022), str. 52–54.