Josip Mlakić: Što se tiče kritika, njih se ne treba bojati, pogotovo onih dobronamjernih, bez obzira jesu li pozitivne ili negativne

Rođen je 1964. godine u Bugojnu. Gimnaziju je završio u Uskoplju, a u Sarajevu je diplomirao na Strojarskom fakultetu te je po zanimanju strojarski inženjer. Prvo objavljeno djelo mu je zbirka priča „Puževa kućica“ iz 1997. godine u izdanju Hrvatske uzdanice. Na natječaju malog izdavača „Faust Vrančić“ 2000. zahvaljujući dobrim ocjenama i kritikama izdan mu je prvi roman pod naslovom „Kad magle stanu“. Drugi roman „Živi i mrtvi“ izdan je 2002. godine. Za ovaj roman nagrađen je VBZ-ovom književnom nagradom koja je tada dodijeljena prvi put. Za isti roman 2003. godine dobiva nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“ i nagradu „Zrinski“. Za roman „Tragom zmijske košuljice“ nagrađen je godišnjom stipendijom Ministarstva kulture RH, te nagradama „Ivan Goran Kovačić“ i „Kočićevo pero“ za 2007. godinu.



Godine 2014. dobio je državnu nagradu „Vladimir Nazor“ za roman „Svježe obojeno“. Nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je dobio za romane „Božji gnjev“ iz 2014. i „Crni gavran i bijele vrane“ iz 2018. godine. Za roman „Skica u ledu“ dobio je nagrade „fra Martin Nedić“ i „Mirko Kovač“ za 2018. godinu.

Po nagrađivanom romanu „Živi i mrtvi“ je snimljen istoimeni film za kojeg je Mlakić napisao scenarij, koji je 2007. nagrađen s osam Zlatnih arena na 54. Festivalu igranog filma u Puli. 

Romani su mu prevođeni na njemački i slovenski jezik.

Povod za razgovor njegov je novi roman „O zlatu, ljudima i psima“.

Upravo vam je objavljen novi roman, „O zlatu, ljudima i psima“ (Fraktura u Hravatskoj, Laguna u Srbiji 2020.). Podijeljen je u tri priče: O psima i ljudima, O zlatu i psima, i O psima. Postoji li određen razlog zašto ste se odlučili za pse?

Radi se o nekoj vrsti miksa distopijskog i posapokaliptičnog romana koji se događa u Bosni i Hercegovini 2084. godine. Psi su i inače čest motiv sličnih žanrovskih romana kao neka vrsta prijetnje, međutim kod mene je to nešto drugačije. Psi iz ovog romana nisu prijetnja, već proživljavaju sličnu dramu kao i njihovi vlasnici. Također, to u Bosni i Hercegovini ima i jednu dodatnu dimenziju. Tu već duži niz godina imamo ogromni problem s psima lutalicama, što je, primjerice, prije nekoliko godina bio veliki problem i u Sarajevu, a da ne govorimo o provincijskim gradićima. Ja sam o tome već pisao u svom romanu „Crni gavran i bijele vrane“. Pa, evo, da bi vam bilo donekle jasnije, citirat ću jedan odlomak iz tog romana:

„Kvartom su lutali brojni čopori pasa lutalica koji su prevrtali kante sa smećem u potrazi za hranom. Nekoliko godina nakon rata uopće ih nije bilo po ulicama. Trudeći se uhvatiti korak sa svijetom koji je u međuvremenu daleko odmakao, zapravo uhvatiti privid normalnog života koji je neprestano izmicao, ljudi su između ostalog nabavljali i pse, uglavnom pasmine kakvih tu prije nije bilo: labradore, haskije, rotvajlere, samojede, belgijske ovčare, francuske boksere… Htjeli su biti posebni. Njihova veza s blještavim vanjskim svijetom time bi, kao, postala jača. Bila je stvar prestiža nabaviti pasminu kakvu nitko u gradu nije imao ili ‘provjerenu marku’, njemačkog ovčara na primjer, koji je ovdje oduvijek imao status mercedesa među psima. Medeni mjesec ljudi i pasa brzo je prošao i psi su počeli završavati na ulici. Odvezete psa na suprotni dio grada, tu ga izbacite iz automobila i ostavite. Psi su se u prvo vrijeme vraćali. Bilo je tankoćutnih duša koji ih nisu imali srca gledati takve, zapuštene, prljave i gladne, a znali su kako će se ponovo vratiti, umiljavati im se i zapetljavati među noge kada iziđu na ulicu. Tankoćutni nisu imali snage čekati da vrijeme učini svoje, zato su nakon određenog vremena odvozili pse van grada i ubijali ih puškama. Sadašnje generacije pasa koje su zapišavale gradske ulice bili su potomci pale pseće aristokracije iz poraća koja je iz toplih stanova i kuća završila na ulici. Uglavnom se radilo o širokoj paleti mješanaca u čijim je venama tekla krv barem desetak različitih pasmina i taj broj je iz generacije u generaciju rastao.“   

Rekli ste da pisanju romana pristupate kao vođenju projekta, te da nikada ne započinjete prije nego što znate početak i kraj. Kako dolazite do ideja? Kreirate li prvo likove koji vas vode do radnje romana ili nakon što ste osmislili/izgradili radnju, stvarate likove?

Ideje o pojedinim romanima nastaju nekad godinama. Ništa ne dolazi samo po sebi. A sve se rađaju iz određene potrebe, da zatvorite određenu temu koja vas progoni. Ja sam, na primjer, svoj roman „Skica u ledu“ pisao gotovo šesnaest godina. U tom periodu napisao sam desetak romana. Tu sam od samog početka imao jasno razrađene likove koje sam pratio u vremenskom razmaku od nekih pedesetak godina. Međutim, to nije pravilo. Nekada su likovi zapravo neka vrsta unaprijed zadanih simbola, što pogotovo vrijedi za žanrovsku literaturu, krimiće i distopijske romane. Dakle, ništa nije unaprijed zadano.

U romanu „O zlatu, ljudima i psima“, često spominjete snove. Imaju li snovi neko posebno značenje?

Nemaju. Radi se isključivo o noćnim morama preko kojih sam na neki način pokušavao dati određene podatke o vremenu koje je dovelo do distopijskog scenarija. Nisam bio u tome pretjerano eksplicitan, jer takve stvari nepotrebno opterećuju tekst. Snovi su mi se učinili kao najbolje sredstvo da to na neki način prikažem, uključujući tu i dijaloge na određenim mjestima. Mada bi roman mogao funkcionirati i bez toga, međutim u mom slučaju snovi dodatno ocrtavaju likove, barem mi je to bila namjera. U jednom od najboljih postapokaliptičnih romana uopće, u romanu „Cesta“ Cormaca McCarthyja, autor nam ni na koji način ne želi reći na koji je način došlo do apokalipse koja je uništila svijet. Ja sam ipak odlučio dati određenu uzročno-posljedičnu vezu, jer svaka je distopija zapravo priča o sadašnjosti, odnosno o načinu na koji se ona reflektira u bližoj ili daljoj budućnosti, što mi je u ovom romanu bio i glavni cilj.

Radnja romana smještena je Bosnu i Hercegovinu, 2084.godine. Možemo ga nazvati distopijskim romanom ili možda karikaturom sadašnjosti. Kako se vi osjećate u svijetu u kojem se danas, radi karikatura umire?

Nimalo lijepo. Ali imam sreću da živim u maloj provincijskoj sredini na koju se ta globalna zbivanja ne odražavaju u tolikoj mjeri, tako da je se moguće na neki način i isključiti iz toga svega. To je razlog, možda, što ne želim koristiti društvene mreže i pametne telefone, jer imam osjećaj da bi me to uvuklo u vrtlog tog beskrajno kontaminiranog i bizarnog svijeta, u kojemu se, kako ste rekli, radi karikatura i umire. A da ne govorimo o svom tom prigušenom bijesu koji se uglavnom rađa iz frustracija, a koji se „urbi et orbi”“ baca u lice svakom onome koji to želi pročitati. Dakle, sami odlučujemo u kojoj mjeri ćemo se baviti tim i takvim svijetom, i na koji način.
„Savjest?! Šta je savjest? Kmečanje zbog nečega što smo učinili, a o čemu smo prije toga dugo maštali? Ne, jaki nemaju savjest, jer im ne treba.“ („O zlatu, ljudima i psima“, Josip Mlakić)

Mislite li da svi prilagođavamo svoju savjest?

Ne, ne mislim. Ta rečenica je malo slobodnija parafraza one čuvene Shakespearove rečenice iz njegove drame „Richard III“: „Samo se kukavice služe riječju savjest, smišljenom da straši jake ljude.“ Ne postoji, čini mi se, u svjetskoj literaturi važnija rečenica koja govori o opsjednutosti s moći, te je kao takva i prepoznata i često citirana. Primjerice Cormac McCarthy je gotovo neizmijenjenu stavlja u usta svoga demonskog lika, suca Holdena, u svom remek-djelu „Krvavi meridijan“. Zatim, da navedem još jedan primjer koji mi je važan, možemo je naći i u filmskom remek-djelu „Zimski san“ turskog redatelja Nuri Bilge Ceylana, za koji je ovaj redatelj prije pet-šest godina dobio Zlatnu palmu na filmskom festivali u Cannesu. Dakle, radi se o maloj intertekstualnoj igri kakvih u ovom romanu ima cijeli niz. Međutim, što će od toga biti prepoznato, manje je važno, jer su takve stvari mnogo važnije autoru negoli čitateljima. Tu je, evo navest ću samo jedan primjer, prerađen i jedan motiv iz romana Stephena Kinga „Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona“ koji je meni zbog određenih stvari jako bitan, i to stoga što na jedan superioran način progovara o ljudskim strahovima.

Kako ste se odlučili na pisanje ovog romana? Mislite li da kao pisac, pisanjem, pokušavate odgovorit na neka pitanja, ili baš suprotno, postavljate pitanja?

Mislim da je distopija danas možda jedini mogući primjer književnog angažmana, u svijetu gdje je takvo što poprilično obesmišljeno. U romanu sam želio na neki način iskarikirati grotesknu svakodnevnicu Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj živim, a koja je danas jedno potpuno urušeno i obesmišljeno društvo, društvo u kojem cvjetaju jedino korupcija i politička piromanija, a što pogotovo destruktivno djeluje zbog kompleksnosti te zemlje, zemlje s „viškom povijesti“ i manjkom zdravog razuma da se ti povijesni resentimani pomire i zatvore za sva vremena. U romanu sam želio pokazati kamo, po mojemu mišljenju, takva svijest vodi. 

Po nagrađivanom romanu „Živi i mrtvi“ snimljen je istoimeni film za kojeg ste napisali scenarij, koji je 2007. nagrađen s osam Zlatnih arena na 54. Festivalu igranog filma u Puli. Također ste napisali scenarij za nagrađivani film Tu redatelja Zrinka Ogreste. Za Branka Ištvančića scenarije prema romanima Čuvari mostova (Most na kraju svijeta) i Kad magle stanu. U Ištvančićevoj režiji snimljen je i kratki film prema vašoj priči Ponoćno sivo. Napisali ste scenarij za film Imena višnje redatelja Branka Schmidta, za koji je dobio Zlatnu arenu na 62. Pulskom filmskom festivalu održanom 2015. godine. Prema vašem romanu snimljen je i film „Mrtve ribe“ redatelja Kristijana Milića. Zašto su baš „Mrtve ribe“ prošle ispod radara? Što se po vašem mišljenju desilo?

Nije se to dogodilo samo s „Mrtvim ribama“ već s hrvatskim filmom općenito. Opravdano ili neopravdano, ne znam. Međutim, od svih filmova na kojima sam radio, „Mrtve ribe“ su mi daleko najvažniji, i mislim da se radi o vrhunskom filmskom ostvarenju. Možda je razlog i taj što se radi o vrlo kompleksnom filmskom ostvarenju koje računa na malo osvješteniju filmsku publiku, kao i na jednu vrstu empatije prema svijetu koji taj film prikazuje, svijet poratne Bosne i Hercegovine. Forma tog filma rađena je po uzoru na Altmanove „Kratke rezove“, koji su rađeni prema kratkim pričama Raymonda Carvera, i radi se o meni najdražem filmu uopće, gdje se kao nigdje pomirena dva potpuno različita medija: književnost i film, a koji su meni podjednako važni.

„O zlatu, ljudima i psima“ je vaš petnaesti roman, no kako ste se osjećali na početku vaše karijere? Jeste li osjećali određen stupanj nelagode ‘nudeći’ svoj unutarnji svijet čitateljima? Jeste li se bojali kritika?

Nema tu neke velike razlike između prve i petnaeste knjige. Svakom piscu je najvažnija ona knjiga na kojoj trenutno radi. Niti je ikada postojala ta nekakva nelagoda. Ja sam u svojim knjigama izbjegavao iznositi stvarne događaje i stvarne likove koji bi, zasigurno, proizveli tu vrstu nelagode koju spominjete. Što se tiče kritika, njih se ne treba bojati, pogotovo onih dobronamjernih, bez obzira jesu li pozitivne ili negativne. Svaki autor iz takve kritike može izvući i određenu korist. Ja sam imao tu sreću da je prva važna kritika neke moje knjige bila izrazito povoljna. Radilo se o kritici mog prvog romana „Kad magle stanu“ koju je napisao Miljenko Jergović u Feral Tribunu. Iskreno, nisam to očekivao. Mislio sam da će roman proći poprilično nezamijećeno, a nakon te kritike uslijedio je cijeli niz drugih kritika, također izrazito povoljnih. To je za pisca dragocjeno, jer tu može saznati način na koji čitatelji čitaju njegove knjige. Meni je jako zanimljivo, primjerice, na koji način se te knjige čitaju negdje drugdje, gdje se o ovim prostorima zna jako malo. Dakle, bez one stereotipne poputbine kakvu svi u određenoj mjeri nosimo u sebi, bez obzira jesmo li je svjesni ili ne. Moj roman „Kad magle stanu“ je, na primjer, u Galiciji, u Santiago de Composteli, u jednom malom jeziku, u nepunih pet godina doživio tri izdanja. Pronašao sam na internetu desetak kritika tog romana, izrazito povoljnih, što je jedno dragocjeno iskustvo.
 
 
Autor / Izvor: Booke.hr