Laguna - Bukmarker - Josip Mlakić: Balkanizacija je postala globalni fenomen - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Josip Mlakić: Balkanizacija je postala globalni fenomen

Roman „Na Vrbasu tekija“ je roman bosanskohercegovačkog pisca Josipa Mlakića u kome pisac andrićevskim stilom progovara o važnoj bosanskoj temi, o onoj za koju u do sada objavljenim tomovima nije bilo mjesta – samostanu u Jajcu.



To je još jedna priča o bosanskim fratrima i Bosni Srebrenoj, o Bosni od sredine devetnaestoga do sredine dvadesetog stoljeća. Roman „Na Vrbasu tekija“ više je od romansirane hronike jajačkog samostana. Mlakić piše o velikim događajima, krvavim ratovima i okrutnim režimima, ali još više o jajačkim i bosanskim fratrima, uopšteno o malim ljudima, njihovim čežnjama i snovima, neuspjesima i razočaranjima.

Roman „Na Vrbasu tekija“, kao i Mlakićev prethodni roman „O zlatu, ljudima i psima“, nedavno je objavila Laguna. Roman „O zlatu, ljudima i psima“ odvija se u Bosni i Hercegovini u 2084. godini, aludirajući time na Orvelov veliki roman „1984“.

Za svoje književno stvaralaštvo dobio je nagrade: „Vladimir Nazor“, „Mirko Kovač“ i dva puta nagradu za najbolji hrvatski kriminalistički roman.

Na koji način je roman „Na Vrbasu tekija“ povezan sa Andrićem. U romanu se poigravate sa nestalim Andrićevim rukopisom. Možete li objasniti?

Roman je prije svega plod moje sada već višedesetljetne fascinacije Ivom Andrićem, još tamo od završnih razreda osnovne škole, kada sam se prvi puta susreo s ovim piscem. On funkcionira i kao hommage, a ujedno i kao svojevrsni književni eksperiment u kojima sam se poigravao jezikom i stilom Ive Andrića.

U knjizi Ljube Jandrića „Sa Ivom Andrićem“ Andrić na jednom mjestu kaže: „Ja nisam protiv toga da se pisac posluži pozajmljenom, odnosno tuđom metaforom, opisom, dijalogom, pa čak i tehnikom pisanja. Ne treba ‘zameriti’ književniku na tome, jer nema tog pisca u čijoj rečenici neće strog kritičar otkriti uticaj drugih pisaca. Još jednom ću vam reći: nije to nikakva ‘sramota’. Greh je biti slab pisac!“ Dakle, jedini „grijeh“ koji sam eventualno mogao počiniti ovom knjigom je taj da ona ispadne loša.

Uglavnom, pokušao sam „rekonstruirati“ dvije, uvjetno rečeno, faze Andrićeva stvaralaštva. Prva, koju sam obradio u prvom dijelu romana, odnosi se na ranog Andrića, a druga na Andrića iz kasne faze, u što spadaju dva njegova djela koja su objavljena posthumno, roman „Omer-paša Latas“ i zbirka priča „Kuća na osami“ koja u cjelokupnom Andrićevu opusu predstavlja iznimku, jer se Andrić tu odmakao od svog tradicionalnog načina pripovijedanja.

Dakle, jedan potpuno drugačiji, i meni mnogo bliži i draži Andrić, iako je ovaj pisac svoja ponajbolja djela, poput „Travničke hronike“ ili „Proklete avlije“, napisao u prvoj fazi svog stvaralaštva.

Prva dva dijela romana Na Vrbasu tekija i Jajačka hronika dijelovi su „rukopisa nepoznatog autora“. Stil tog „rukopisa“ podsjeća na Andrićev, iako se on nigdje izrijekom ne navodi kao autor. Treći dio romana Paučina i promaja svojevrsna je studija o Ivi Andriću, a ujedno sadrži i neke autobiografske elemente koji su poveznica između „Andrićeva“ i moga vremena, te neka vrsta treće fabularne linije romana.

Koja je istorijska pozadina romana „Na Vrbasu tekija“? Zapravo, u romanu postoje različiti istorijski slojevi...

Da, u pravu ste, iako roman u prvom redu govori o dva možda najdramatičnija razdoblja u povijesti moderne Bosne i Hercegovine, uključujući i ratove iz devedesetih koji u romanu funkcioniraju i kao neka vrsta borhesovske povijesne farse, one koja govori o cikličnim historijskim mijenama, po kojima uvijek u nekom paralelnom univerzumu Brut iznova ubija Cezara.

Ja sam u romanu pisao o dvojici franjevaca koji su na istom prostoru djelovali u vrijeme najdramatičnijih zbivanja u Bosni i Hercegovini u novijoj povijesti te zemlje, a radi se o ustanku iz 1875. i ulasku austrougarskih jedinica u Bosnu i Hercegovinu tri godine kasnije, u Kneževićevu slučaju, i Drugom svjetskom ratu, u slučaju fra Josipa Markušića, što se na neki način pretvara u priču o jednoj zemlji, po parafrazi one čuvene Hičkokove izjave o drami kao životu iz kojega su izbačeni dosadni detalji.

Dakle, radi se o povijesti jedne zemlje iz koje su izbačena „dosadna mjesta“. S druge strane, obojica ovih franjevaca ostavila su iza sebe svjedočenja o tom vremenu iz prve ruke. Svaki od tih perioda, što mi je bilo jako važno, a čime se i Andrić često služio, ujedno je i priča o jednom vremenu iz perspektive beznačajnih malih ljudi, da bi pokazao kako se povijest prelama i preko njih. To su one male, fiktivne sudbine koje sam svjesno ugradio u jednu autentičnu povijesnu sliku.

Je li roman „Na Vrbasu tekija“ romansirana hronika jajačkog samostana? Ili istorija viđena kroz prizmu samostana?

Historija se samo prelama preko njega, ali je zanimljiva činjenica da su u tom samostanu djelovala dvojica franjevaca poput fra Ante Kneževića i fra Josipa Markušića, koji spadaju u red najvažnijih bosanskih franjevaca. Važno je i Jajce, kao pozornica te velike „fratarske drame“.

Radi se o gradu za koji je fra Anto Knežević jednom napisao kako u njegovoj okolici nema kamena niti mjesta koje nema svoju veliku i važnu povijest, o gradu gdje su nestajala jedna, a rađala se nova carstva, poput avnojevske Jugoslavije.

A tu je i Andrićeva izjava Ljubi Jandriću, koju citiram u romanu („Od bosanskih gradova otelo mi se i Jajce“), a koja govori u prilog tome da je Andrić namjeravao pisati o Jajcu, pogotovo o fra Anti Kneževiću, čiju je rukopisnu zaostavštinu proučavao 1926. godine, kada je posjetio franjevački samostan u Jajcu. Samostan u ovom romanu, dakle, igra istu onu ulogu kakvu igra višegradska ćuprija u Andrićevu romanu „Na Drini ćuprija“.

Po čemu je fra Ante Knežević tipičan andrićevski junak?

Knežević je u sebi sjedinio osobine cijelog niza Andrićevih fratara, pa i onih nespojivih: ima u njemu nešto od naivnosti i pučke, neosviještene pobožnosti fra Marka Krnete, pa do elokventnosti i diplomatske umješnosti fra Grge Martića, „hercegovačke lisice“, kako su ga nazivali neki njegovi suvremenici.

Kod fra Ante Kneževića nikad se ta dva lica ne ukazuju odjedanput, u isto vrijeme, već se stječe dojam da u tom čovjeku obitava više likova koji se ne sukobljavaju, već žive u nekom čudnom i neobičnom skladu. U tim mijenama nije bilo ničeg patološkog. Knežević je zapravo bio i jedno i drugo. Stoga je pomalo misteriozno da Andrić nigdje u svojim djelima ne spominje fra Antu Kneževića.

Beogradski književni teoretičar i prevoditelj Novica Petković (1941–2008) napisao je povodom Kneževićeve knjige „Njeke moje bilješke iz zadnjih godina“, koja je korištena kao građa za roman „Na Vrbasu tekija“, „kako se ne možemo oteti utisku da je to deo one istorijske pozadine iz koje je pretežno i izraslo književno delo Ive Andrića. Ne možemo odoleti iskušenju da samog tekstopisca fra Antuna Kneževića ne sameravamo sa likovima bosanskih franjevaca koje je Ivo Andrić književno uobličio.“

Knežević je bio i neka vrsta prosvjetitelja koji je, dok je bio mlađi, maštao o ustanku protiv turske vlasti, kao i mnogi fratri prije njega, poput Ivana Frane Jukića. On iz ustanka nije isključivao i domaći muslimanski živalj, po čemu je bio jedinstven. On je bosanske muslimane nazivao svojom „braćom po krvi“, iako se kasnije teško razočarao u to svoje utopijsko bratstvo. Pogotovo su u tom smislu na njega djelovala događanja za vrijeme ustanka i krvavih odmazdi turskih vlasti prema pobunjenom stanovništvu, pogotovo onom pravoslavnom.



Fra Josip Markušić, poput svog prethodnika ima svoj teret vremena i sopstvene nedoumice. Kako ih on rješava?

Generalno gledajući, u Markušićevu slučaju možemo govoriti o nekoj vrsti povijesne inercije koja polako nestaje, jer se iz temelja promijenio kontekst u kojemu su djelovali bosanski franjevci.

To sam ja u romanu posebno naglasio, „riječima“ fra Josipa Markušića: „Fra Josipu je tek kasnije postalo jasno, bez obzira na djelomičan uspjeh njihove beogradske misije, da je sve ono što su činili i čemu su se nadali bilo iznad bosanske fratarske povijesti koja se nepovratno ulila u rijeku veće, općeljudske, u kojoj više ne postoji pandan svemoćnom El-Fatihu ili Josipu Brozu Titu koji jednom ‘velikodušnom’ gestom mogu posložiti stvari u njihovu univerzumu. Ta su vremena zauvijek prošla i nastupila su neka druga.“ Iz ove perspektive treba promatrati i djelovanje bosanskih franjevaca danas, koje je, čini mi se, poprilično šizofreno, što dovodi do sve većih sukobljavanja unutar zajednice, što je prije svega danak današnjem vremenu, što se, na žalost, događa u svim sferama života.

Koliko su ova dva franjevca naši savremenici? Šta je u njihovim pričama vanvremensko?

Likovi poput fra Josipa Markušića i fra Ante Kneževića već su odavno postali relikt neke bolje prošlosti, jer se iz temelja promijenila društveno-politička paradigma u svijetu. Kada bih bio ciničan, rekao bih da mi nismo otišli u svijet, već je svijet došao kod nas. Balkanizacija je, dakle, postala globalni fenomen.

Svevremenska je prije svega njihova univerzalna, etička dimenzija. Prilikom pisanja romana koristio sam Markušićev dnevnik iz Drugog svjetskog rata i Kneževićeve rukopise koji se čuvaju u jajačkom franjevačkom samostanu.

To je svijet u kojemu su jasno razgraničeni etički imperativi, bez obzira na višenacionalnu strukturu Bosne, koja je isključivo generirala nesporazume i sukobe. U tom su smislu je djelovanje ove dvojice fratara neka vrsta utopijskog putokaza.

U trećem dijelu ovog romana (Paučina i promaja) pišete o poetici i recepciji Andrićevog djela, često pogrešno i pristrasno tumačenog. Možete li navesti neke od tih pogrešnih interpretacija?

Paučina i promaja je, dakle, neka vrsta autobiografskog teksta i studije o Ivi Andriću istovremeno. Moj roman je stoga na neki način i roman o Ivi Andriću, koji se u njemu pojavljuje i kao lik, a neizostavan dio te priče su prijepori oko djela Ive Andrića koji traju još tamo šezdesetih godina. Ja bih, generalno, te prijepore podijelio u dvije skupine.

Prva je vezana za Beograd, za tamošnje partikularno tumačenje Ive Andrića, koje je na najbolji način definirao Miroslav Krleža: „Andrić, Andrić. To je nešto drugo. On nije ono što hoće da bude i što drugi hoće da on bude. Bosanci ga ističu jer im je potreban, a Srbi ga uzimaju i smatraju ga svojim, jer piše srpskim jezikom, ekavštinom, no svi su njegovi važniji junaci uglavnom turski, muslimanski i katolički. A način kako ih fabulira i kako ih moralno i antropološki tretira srpskom uhu savršeno odgovara. Kod njegova se čitateljstva o ukusu in artibus ne može govoriti. Sve je kod tog čitateljstva natopljeno Kosovom i kosovskim misterijima te ga u tome duhu i primaju i onda kad on takav nije.“

Krleža se u svojoj izjavi dotaknuo i druge strane, „Bosanaca“, kako on kaže, ali u jednom potpuno pogrešnom kontekstu. Ovdje je riječ o kritikama iz bosansko-muslimanskog kruga, gdje je Andrić uporno prikazivan kao mrzitelj islama i bosanskih muslimana. Ključna knjiga tog „žanra“ je studija Muhsina Rizvića, antiandrićevski pamflet „Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu“. O tom fenomenu napisan je cijeli knjiga i protuknjiga, tako da ga je teško elaborirati na ovako malom prostoru.

Roman „O zlatu, ljudima i psima“ smjestili ste u apokaliptičnu 2084. godinu u Bosnu i Hercegovinu uništenu nizom ratova i podijeljenu na tri države. Pišete o ratu. Zašto? Je li moguće ne pisati o ratu poslije rata?

Nije moguće. O ratu se naprosto mora pisati. Na to sam pitanje ranije jako često odgovarao, jer su moji prvi romani govorili o ratu. Treba pisati o ratu, ali isključivo antiratnu literaturu, što je jedan obrazac u koji se uklapaju svi moji ratni romani.

To je naprosto imperativ. Veliki njemački pisac Hajnrih Bel, čiji su ratni romani obilježili književnost 20. stoljeća, svoj roman „Gdje si bio, Adame?“ započinje riječima njemačkog filozofa Theodora Haeckera: „Svjetska katastrofa može poslužiti mnogočemu, pa i tome da se nađe alibi pred Bogom. Gdje si bio, Adame? Bio sam u svjetskom ratu.“

Roman „O zlatu, ljudima i psima“ je distopija, ali na neki način i priča o sadašnjosti. Kakva nam je zapravo sadašnjost?

Pomicanje radnje u budućnost u mom romanu, u postorverlovsku 2084. godinu, određeno je ponajprije žanrovskim elementima. Radi se, naime, o drami s elementima distopije, gdje se radnja nužno mora odvijati u bližoj ili daljnjoj budućnosti, iako je svaka distopija prvenstveno priča o sadašnjosti.

Izmicanjem radnje u budućnost postiže se jedan efekt sličan onome kada promatrate neki objekt, a koji najbolje vidite tek kad se izmaknete na dovoljnu udaljenost pa ga možete sagledati u cjelini, kao na širokom filmskom kadru. Ili efekt karikature, na kojoj se najlakše uočavaju sve anomalije, što mi je bio i konačni cilj koji sam želio postići.

Dakle, distopija je zapravo iskarikirana sadašnjost. To je, naravno, samo jedna od njenih dimenzija, koja je meni najzanimljivija.

Vaš književni put je neobičan. Priznat ste pisac, sa brojnim knjigama i nagradama, a završili ste Mašinski fakultet. Šta Vas je zapravo odvelo na staze pisaca?

To je također jedno pitanje na koje sam do sada često odgovarao. Mislim da formalno obrazovanje ne igra tu neku posebnu ulogu. Mene je prema pisanju usmjerilo prije svega čitanje, a prema studiju strojarstva ljubav prema matematici.
Integralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
izložba u biblioteci grada beograda povodom stogodišnjice rođenja velikog vaska pope laguna knjige Izložba u Biblioteci grada Beograda povodom stogodišnjice rođenja velikog Vaska Pope
29.06.2022.
Povodom stogodišnjice rođenja velikog našeg poete i srpskog akademika Vaska Pope, koja se danas obeležava širom zemlje, u Biblioteci grada Beograda u podne će biti otvorena jedinstvena izložba prvih i...
više
nakon 50 godina iznenada ukinute književne nagrade kosta  laguna knjige Nakon 50 godina iznenada ukinute književne nagrade „Kosta“
29.06.2022.
Kompanija za kafu Kosta donela je „tešku odluku“ da ukine nagrade, što je izazvalo veliko razočaranje u književnim krugovima. Foto: costa.co.uk Nakon pola veka književne nagrade „Kosta“ su...
više
boni garmus kako je na scenu stupila elizabet zot laguna knjige Boni Garmus: Kako je na scenu stupila Elizabet Zot
29.06.2022.
Šta se dešava kada jedna naučnica, šezdesetih godina prošlog veka, protiv svoje volje postane zvezda kulinarske emisije i počne da osnažuje i ohrabruje žene da dovedu vlastiti status quo u pitanje? ...
više
nedeljnik u knjižarama delfi laguna knjige Nedeljnik u knjižarama Delfi
29.06.2022.
Novi broj lista Nedeljnik naći će se na kioscima u četvrtak, a od petka ga možete kupiti za samo 29 dinara u svim knjižarama Delfi širom Srbije uz kupovinu bilo koje Lagunine knjige, knjige drugih izd...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.