„Iznenada neko pokuca na vrata“ – Priča kao neprevaziđena forma

Često se danas misli da je književnost u mnogo čemu prevaziđen medij, te da iz dana u dan gubi bitku pred drugim medijima, posebno onim televizijske, filmske i internetske prirode. Oni su, kaže se, dominantno prisutni, te neposrednošću svog iskaza preuzimaju primat u odnosu na naizglednu tromost i neprilagođenost književnosti vremenu ubrzane i simplificirane komunikacije. Sa jedne strane, imamo opsjednutost književnosti našeg vremena romanesknom formom, kao navodno jedinom koja još uvijek može da se takmiči, ukoliko je takvo što uopšte važno za književno stvaranje, sa drugim medijima, pa smo gotovo došli do tačke da se pisac smatra ostvarenim jedino kada napiše roman. Iz toga, sa druge strane, proizilazi da su književne forme koje nisu roman u neku ruku doživljene kao neadekvatne pred izazovima našeg vremena. Međutim, u tome se često zaboravlja da suština književnosti zapravo leži u vještini pričanja priče, kao drevne forme koja je, koliko god se moda vremena i stilskih pravaca mijenjala, ostala postojana kao suštinska odrednica pripovjedačkog majstorstva.

Razmaženi recipijent

Jednako tako, na primjer, u postdramskom teatru se insistira na defragmentarizaciji svih elemenata drame, pa se uvode različiti efekti, tehnička i scenska pomagala kojima se teatarsko uprizorenje nastoji učiniti prijemčivim današnjem, kamerom, razmaženom recipijentu. Ipak, koliko god scena bila šarena, sa zvučnim i drugim vizuelnim efektima nakićena, ono što prije svega, i još uvijek, ima moć da prenese stvarnu emociju jednog teksta na gledaoca jeste riječ, izgovorena od autentičnog glumca, kao osobe i karaktera. Jednako tako, mogli bismo stvari gledati i u pripovjednoj književnosti. Postmoderna jeste otvorila vrata različitim stilskim i kompozicijskim izazovima, eksperimentima i eskapadama, ali još nije uspjela prevazići priču kao suštinsku tačku književnosti. Koliko god, dakle, naše vrijeme jeste robotizirano trećom androidskom rukom, koja preuzima primat u svim segmentima egzistencije, koliko god se tražila pojednostavljena umjetnost, koja je brzo i lako svarljiva, primat priče kao nečega što svojom izvornom snagom još jeste prisutno u čovjeku nameće se kao nezaobilazan. Priča je, nesumnjivo, svuda oko nas. I sve jeste priča. Time, pripovijedanje i danas jeste ono na što čovjekovo uho reaguje, a ako je priča majstorski ispričana, onda se već iznova vraćamo i na ono ritualno okupljanje oko vatre koje je drevni mizanscen za početak svake priče.

Posmatrano u tom kontekstu, moglo bi se kazati da priče izraelskog pisca Etgara Kereta iz njegove knjige „Iznenada neko pokuca na vrata“ (Laguna, 2019.) pokazuju kako se i u današnjem vremenu, kada književnost ne kotira baš najbolje, ipak može pisati pripovjedačka književnost koja nema nikakvih nedoumica u pogledu izazova koji joj nameće savremeni trenutak. Keret je, bez sumnje, jedan od najvažnijih pisaca našeg vremena koji suvereno i umjetnički dojmljivo vlada formom kratke priče. Njome, kao jednom od najzahtjevnijih književnih oblika, budući da kratka priča traži vještinu da se u nekoliko efektnih koraka pred čitaoca, direktno, bez suvišnih uopštavanja, donese jedna situacija ili trenutak iz života junaka. Uz pisca Hassana Blasima, još jednog majstora sa Bliskog istoka, Keret formu kratke priče pomjera na način koji pokazuje da bitka za književnost nije izgubljena, te da priča još ima svoju prvotni efekat na čitaoca. Ovaj autor u svojim pričama razvija postupak koji je u potpunosti u skladu sa vremenom u kojem živimo, a koji ipak nije pojednostavljivanje književnosti ili pričanje kroz hermetične iglene uši defragmentarizacije narativa. Moglo bi se to komparirati sa Singerovim američkim pričama. Jednako kao što je nekad ovaj majstor postizao u svom pripovjednom postupku onu dobru mjeru popularnog i umjetničkog, u smislu toga da Singerove priče sa američkim temama često jesu kao holivudski film, ali napisan rukom pisca svjesnog da se književnost ne može svesti na pojednostavljivanje, tako i Keretove priče danas jesu upravo odgovor na pitanje kako se književnost može nositi sa aktuelnim trenutkom. Tačnije, one jesu dobra mjera kako književnost približiti sve ljenijim čitaocima, a kako je ipak ne pretvoriti u pop-kulturu.

Svakodnevni trenutak

Sve Keretove priče izviru iz svakodnevnih trenutaka. Bilo da je posrijedi priča o roditeljstvu, poslu, braku ili neoliberalnim opsesijama protagonista berzom i neoliberalnim fantazmama, autor uvijek nastoji iz te običnosti situacije izvući maksimum neobičnosti. I to mu, iz priče u priču, neprestano uspijeva. Keret pak ne koristi stvarnost kako bi dao anegdotalnu sliku svijeta. Njegove priče istina počinju jednom neposrednošću, razgovornim tonom, kao da se pripovjedač ili protagonist priče obraćaju baš vama, i baš u ovom trenutku vam iznoseći neku svoju dilemu, problem ili situaciju, ali iznimno autentičnim postupkom oblikovanja priče, traženjem zaumnih pukotina svakodnevnog, Keret svoje junake dovodi u situacije koje prevazilaze bilo kakva uopštavanja i mogućnost da postanu žurnalistička anegdotalnost. Zapravo, Keret koristi efektan trik direktnog obraćanja čitaocu, kao da on sve to čita sa stranica dnevnih novina ili sluša za kafanskim stolom, a onda kada je pažnju čitaoca time zadobio, dakle sveo ga na onog izvornog slušaoca priče, provodi ga kroz akcije i situacije svojih junaka pomjerajući svijet do fantastike i apsurda. U jednoj alegoriji o rasizmu naslova Izaberi boju, na primjer, priča će izgledati obična sve do trenutka obrata u kojem se bog, kojem se junak obraća jer dopušta nasilje, pojavljuje pred njim u invalidskim kolicima i potpuno ga razoružava pričom da je čovjeka stvorio upravo po takvom svom obličju. Ili recimo u priči Loša karma, u kojoj jedan trgovac životnim osiguranjima sa iskustvom kliničke smrti svoje klijente ubjeđuje u važnost osiguranja iako nihilistički vjeruje da je njegov život bio najsrećniji u vremenu kada je bio u komi.

Keret često koristi kafkijanski mišljene situacije, ali ih autentično razvija humorom i satirom koji u jednoj punini pogleda, kroz te mikropokrete života, daju sliku savremenog Izraela i njegovih kontradikcija, ali i svijeta u kojem živimo kao cjeline. Ono što je iznimno zanimljivo jeste da kod ovog autora priča nije mišljena kao predvidiv završetak sa nekim razrješenjem. Naprotiv, završeci Keretovih priča gotovo nikad ne donose razrješenje, oni su prirodni prestanak prikazivanja jedinstvene situacije i jedinstvenog karaktera u nekoj akciji. Kraj priče dolazi kao prirodnost, kao nešto što nema predvidiv odgovor, nego je prepušteno starom liscu slučaju. U naslovnoj priči Iznenada neko pokuca na vrata pripovjedača opsjedaju iznenadni posjetioci koji nasilno zahtijevaju da im on ispriča neku priču. Upravo tako bi se moglo objasniti pripovijedanje Etgara Kereta. Neko jednostavno pokuca na vrata i počne priča, koja vas nasmije, ali i šokira. Keret suvereno vlada formom, zavodljivo intrigira čitaoca, da bi ga potom prepustio magiji književnog putovanja koje jasno pokazuje da riječ ostaje primarni medij koji još uzbuđuje i pokreće. Nije stoga ni pretjerano čudan onaj podatak koji kaže da se u izraelskim bibliotekama i knjižarama krade najviše Keretovih knjiga, te da je omiljeno štivo kod osuđenika u zatvorima. Svi žele priču, a Keret je zna ispričati kao veliki meštar i sudrug Šeherzadin.

Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba