Laguna - Bukmarker - Iz utrobe čudovišta – „Poslednja stanica Aušvic“ - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Iz utrobe čudovišta – „Poslednja stanica Aušvic“

Početkom 2020. godine, objavljivanje „Poslednje stanice Aušvic“ holandskog psihijatra Edija de Vinda izazvalo je ogromnu pažnju širom sveta. Knjiga je bila na vrhu liste najprodavanijih u Holandiji, a sa 32 prevoda takođe je uživala izuzetan međunarodni uspeh. Pišući nakon što su nacisti napustili Aušvic, De Vind je bio prvi zatvorenik koji je iz samog logora izveštavao o strahotamu njemu. Za De Vindovog sina Melčera i ostatak porodice, koji su zajedno odlučili da knjigu ponovo objave kod kuće ali i u inostranstvu, to je bio ogroman i emotivan poduhvat. Ovde se Melčer de Vind osvrće na duboke sumnje, sukobe i bizarnost godine provedene u odavanju počasti.

Aušvic, oktobar 2019. Sedim na ivici kamena ispred međunarodnog spomenika. Zatvaram oči i sunčam se, upijajući toplotu sunca. Odjednom mi se učini da bi moglo biti nepoštovanje uživati u nečemu ovde i posramljeno otvorim oči. S moje desne strane vidim ostatke gasnih komora. Novinarka sedi pored mene i pitam se da li je primetila. „Kako se osećate što ste ovde?“, pita ona, sa crtom iznenađenja u glasu. Primetila je. „Nestvarno je. Manje-više cela moja porodica je ovde negde ubijena.“ Novinar želi da ode do ruševina, ali ne moram da prilazim bliže. Proveo sam godine radeći na izolovanju i obuzdavanju svojih strahova i ne mogu da priuštim da ih pustim da ponovo izađu ovde, od svih mesta, uz rizik da ponište sav taj trud. „Impresivno“, kažem sa bezbedne udaljenosti. Ali u stvari osećam se kao da se neprimereno šalim.

Za mene Aušvic apsolutno nije dolazio u obzir. Jedino mesto na svetu za koje sam bio potpuno siguran da ga nikada neću posetiti. Mesto na koje je moja porodica nasilno odvedena, a zatim ubijena gasom kao zaražene životinje. Mesto koje je moj otac jedva preživeo, gde je zadobio duboke rane koje su ga mučile tokom celog života i osigurale da mi deca odrastamo u atmosferi straha i krivice. I mesto gde je, u beležnici koju je pronašao među SS zalihama, napisao knjigu koja će me godinama kasnije dovesti u Aušvic.

Kod kuće je beležnica stajala na polici sa knjigama. Kad sam bio mali, nisam obraćao pažnju na nju. Sećam se da sam je jednom prelistao. Bila je puna teksta. Još nisam znao da čitam i nisam imao pojma šta piše, a kamoli koliko je to važan dokument. Činilo se kao da ni moj otac to nije shvatao, jer zašto bi je inače stavio na policu, sakrivenu između drugih knjiga?

Ipak, pisanje njegove priče u tu svesku bilo je možda najvažnije što je moj otac uradio u čitavom svom životu. Bio je to zadatak koji je sebi postavio nakon što je Crvena armija oslobodila Aušvic, zadatak da na neki način opravda što je živ. Pritisak da bude svedok dao mu je razlog za život. „Moram da ostanem živ da bih sve ovo ispričao, svima rekao o tome, da bih uverio ljude da je to istina ...“ To je napisao.

Ali nisu samo lični razlozi ti koji ovu priču čine najvažnijom stvari koju je ostavio za sobom. „Poslednja stanica Aušvic“ je jedinstveni prikaz iz utrobe čudovišta. To što je napisana tokom rata u samom logoru daje knjizi sirovost i autentičnost koje su gotovo neizbežne. Ova knjiga vam pokazuje kakav je Aušvic zapravo bio, koliko nisko ljudi mogu pasti svojim ponašanjem i i kako vas nada i ljubav mogu spasiti.

Moj otac je već dva puta objavio „Poslednju stanicu Aušvic“ u Holandiji, oba puta sa malo uspeha. Ubrzo nakon rata to je bilo razumljivo: obnova je bila u punom jeku i bilo je malo mesta za priču o strahotama Aušvica. Ipak, nikada je nije potpuno ostavio po strani, radeći, na primer, na prevodu na engleski jezik, sve dok nije umro 1987. Njegova smrt je bila neočekivana i brutalna: na samrti je mislio da se vratio u Aušvic. Mi – naša majka, moj brat, moja sestra i ja – nismo znali šta da radimo sa njegovim emocionalno nabijenim nasleđem.

Kuću u kojoj smo odrasli sagradio je moj otac neposredno nakon rata. Nazvao je Te Loevert, što znači plovite sa vetrom na krmi, ispred vetra. Stvarnost je nažalost bila manje prihvatljiva i naši životi u Te Loevertu nisu bili toliko mirni i uznemireni čestim olujama koje su bile toliko intenzivne i dugotrajne da su razdvojile porodicu. Beležnica i knjiga su se utopile u pozadinu.

Dok knjiga nije ponovo otkrivena 2018. Originalna beležnica je dobila istaknuto mesto na velikoj međunarodnoj izložbi o Aušvicu koja je otvorena u Madridu, a izdavači su počeli da pokazuju interesovanje. Objavljivanje knjige kao porodičnog projekta nije bio nimalo lak zadatak. U početku je to dovelo do velike napetosti među nama, ali nam je dalo i referentnu tačku i novi, zajednički cilj koji nas je na kraju zbližio.

U ime porodice preuzeo sam zadatak ponovnog objavljivanja i bio sam uvučen u proces koji me je naučio puno o ulozi prošlosti mog oca u mom životu, konačno mi pomažući da odbacim ’prokletstvo’ Aušvica. U suštini je to bila komemoracija koja će trajati duže od cele godine.

Na mnogo načina mi je otac bio zvezda vodilja. Sa samo nekoliko reči ili jednom primedbom mogao bi da mi usredsredi misli. Ponekad bi iznenada rekao nešto o ratu, često a da ga ja to nisam pitao, kao da želi da se izvini za svoju prošlost i strah koji ga je okruživao, opterećujući i nas.

„Koliko god bila neprijatna istorija, deci je bolje reći istinu. Jer deca vrlo dobro osećaju kad ne govorite istinu, a zastrašujuće stvari koje oni tada zamišljaju mnogo su štetnije.“ Bili smo na putu za kongresni centar u Amsterdamu na sastanak u znak sećanja na oslobađanje Aušvica. Otac je hodao pored mene sa rukama iza leđa i zagledao se u daljinu, što je često radio kad je razgovarao sa mnom. Kao da ne može da me pogleda licem u lice dok priča o prošlosti i ratu. Komemoracija mi je bila užasna. Tuga i nemogućnost da se žali bili su svuda. Bilo je to kao da su preživeli iz Aušvica formirali novu porodicu, surogat onima koje su izgubili. Kao i u svakoj porodici, i ovde je bilo napetosti i optužbi. Ali intenzivnijih, uvećanih zajedničkom traumom. Moj otac je poznavao skoro sve, ali nije svima bilo drago da ga vide.

Na primer, prijatelji njegove bivše supruge Fridel. Moj otac je upoznao Fridel u logoru Vesterbork i tamo se oženio njom, ali njihova veza je prekinuta nakon rata. Pošto se moj otac kasnije oženio ženom koja nije bila Jevrejka, „šiksa“, neki ljudi su ga doživljavali kao izdajnika judaizma. Ili porodice ljudi koje moj otac nije uspeo da zaštiti od fatalne deportacije iz Vesterborka, gde je radio kao lekar, što mu je omogućavalo da ljude povremeno proglasi „nesposobnim“ za prevoz zbog lošeg zdravstvenog stanja. Emocije i neizgovoreni prekor učinili su komemoraciju iscrpljujućom za mog oca i bio je veoma zbunjen dok smo se vraćali kući. Kad smo stigli kući, povukao se u sebe, ostajući danima rastrojen.

I zapravo sve komemoracije kojih se sećam iz mladosti bile su slično jadne. Nesposobnost mog oca da se pomiri sa tugom često je dovodila do jakih napada teskobe i panike u danima koji su prethodili komemoraciji. Na samim skupovima bio sam zaokupljen pokušajima da ga držim na oku. Da li se snalazio? Da li je mogao to da podnese ili je bio u panici?

Kako bih se pripremio za putovanje sa velikom grupom međunarodnih novinara, odlučio sam da sa svojom partnerkom Stefani odem u Aušvic na preliminarnu istragu. Tokom godina logor je poprimao apokaliptične, mitske razmere u mom umu. Proveo sam mesece strepeći od putovanja, ali jednom kad je bilo isplanirano i sve rezervisano, pomirio sam se s tim. Uznemirenost se slegla i, začudo, počeo sam da se radujem svom susretu sa ovim mestom koje mi je toliko važno.

Šetajući po logoru, shvatio sam da je istinski značaj knjige mog oca način na koji vam daje priliku da „zaista“ posetite Aušvic. Više od posete samom logoru, vodi vas kroz bol, strah, samovolju i sadizam ovog mesta. Ali i kroz solidarnost i nadu koja je gurala zatvorenike napred.

Poseta je imala oslobađajući efekat. Moglo bi zvučati čudno, ali kao da mi je putovanje „humanizovalo“ Aušvic. To što smo mogli da šetamo Aušvicom bez intenzivnog straha bilo je pobeda. Moj otac je preživeo logor, mesecima je radio tamo kao lekar nakon oslobađanja i tamo je napisao svoju knjigu. Više nego ikad osećao sam se neverovatno ponosnim na njega.

U Aušvicu sam proveo dva dana sa filmskom ekipom iz NOS-a, koja producira holandske TV vesti. Snimali su dokumentarni film o mojoj poseti logoru koji će biti emitovan na veče obeležavanja 75. godišnjice oslobođenja logora. Još u Holandiji, NOS me je zamolio da prisustvujem komemoraciji u amsterdamskom parku Verthajm, kako bi mogli da me snime „uživo“ radi najave specijala te večeri.

U svom govoru, premijer Rute se u ime vlade izvinio za „postupke vlade u to vreme“. Moj um je počeo da radi sto na sat. Holandske vlasti su zaista skandalozno postupale prema Jevrejima i ostalim žrtvama progona. Ne samo tokom rata, već i po povratku iz logora. Bilo mi je teško da zamislim da izvinjenje nije ranije upućeno. Ali moje misli su takođe odlutale do vremena kada je Rute besno rekao tursko-holandskim građanima koji su se ovde rodili da „od***u“ i nedostatka solidarnosti za strašno progonjene Ujgure u Kini.

Moja averzija prema komemoracijama otkrila se kao uporna, abrazivna ivica traume koju sam pretrpeo kao dete, oštrica koju ne mogu da izbrusim. Ali ima još. Za mene komemoracija nije nešto što se radi jednom godišnje – dva minuta ćutanja i moja dužnost je ispunjena. To je neprekidni proces, odgovornost koju osećam kao posledicu onoga što se dogodilo mojoj porodici.

„Komemoracija je značajna samo ako vas natera na razmišljanje i ako nastavite da delujete na osnovu tih misli“, rekao mi je otac. Njegov vlastiti život je veličanstven primer. Ne samo u knjizi koju je napisao, već i u svom radu, mislima i delima, kroz koje je pokušavao da podstakne druge da se ne samo osvrću i pamte, već i razmišljaju i deluju. Kao psihijatar, koristio je svoja ratna iskustva za lečenje teško traumatizovanih pacijenata, a i na drugim poljima je pokazao koliko je lekcije iz rata primao k srcu. Ubrzo nakon rata počeo je da posećuje škole, i u Nemačkoj, kako bi mladim ljudima govorio o svojim iskustvima i razgovarao o načinima sprečavanja da se takve tragedije ponove u budućnosti. Nikada nisam doživljavao slučajno što je njegov poslednji intervju, objavljen tek nakon njegove smrti, bio sa časopisom Amnesti Internešenel, organizacije koja najviše ilustruje cilj koji je moj otac smatrao tako važnim, odbranu ljudskih prava širom sveta.

Još uvek nisam pobedio svoju averziju prema komemoracijama, ali godina puna njih donela mi je mnogo stvari. Uključujući lepe i utešne priče. Jedan susret koji posebno cenim dogodio se u Budimpešti. Istorija mađarskih Jevreja u Aušvicu nezamislivo je surova i teška. Poslednjeg leta pre oslobađanja logora poslati su u Aušvic u masovnim deportacijama. Stotine hiljada njih je tamo ubijeno u gasnim komorama a samo nekoliko hiljada je preživelo taj pakao.

Setio sam se vremena kada sam sedeo u autu sa ocem. Još jedna situacija kada nije morao da me gleda i kad je mogao da razgovara sam sa sobom gledajući pravo napred. Imao sam šesnaest godina i pokušavao sam oprezno, postepeno da se izvučem ispod stravične težine Aušvica. Sigurno nije mogao biti stalni mrak. Mora da je bilo neke humanosti? „Da li je neko ikada preživeo gasne komore?“ Postavio sam ovo pitanje stidljivo i plašeći se odgovora. Nakon što je neko vreme gledao pravo napred, moj otac je odgovorio: „Bila je grupa mađarske dece koja su živa izašla iz gasne komore.“ Dakle, bila je istina. Nije sve bilo u mraku, nada uvek postoji. Osetio sam ogromno olakšanje. „Onda su živi spaljeni.“ Vrtelo mi se u glavi. Očigledno nije postojao samo pakao, moglo je da bude i gore.

Po završetku službenog programa u Budimpešti, stajao sam pomalo tužno u blizini bifea. Prišla mi je vrlo stara dama, koju je mlađa žena držala pod ruku. Ona me je pitala imam li minut. Rekla mi je da je starija gospođa njena tetka i da ima nešto što želi da mi kaže. Ona će prevoditi. „Odvedena sam u Aušvic krajem leta 1944. Odmah su nas poslali u gasne komore. Kad su se vrata zatvorila, svi smo se prestrašili, ali nakon nekoliko minuta vrata su se ponovo otvorila. Vratili su nas u logor.“ Bio sam zapanjen. „Dakle, preživeli ste gasnu komoru?“ „Da, nešto se pokvarilo i bili smo pošteđeni.“ Opet mi se zavrtelo u glavi. Dakle, bila je istina. Zbunjenost i olakšanje borili su se za primat. Ne znajući šta još da kažem, uzeo sam staricu za ruke, poljubio ih i zahvalio joj na njenoj priči.

Kad god se setim tog trenutka savladaju me emocije.  Ne znam ko je žena. Ne poznajem je, ali u mislima sam je zavoleo. Njena priča me ohrabruje i čini da shvatam da komemorisati bol nije dovoljno. Više od svega drugog, u budućnost moramo gledati sa nadom.

Autor: Melčer de Vind
Prevod: Iva Burazor
Preuzeto sa: politika.rs


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
laguna donirala važan uređaj institutu za majku i dete laguna knjige Laguna donirala važan uređaj Institutu za majku i dete
25.04.2024.
Jedna od važnih aktivnosti Lagune u prošloj godini, koja je bila u znaku obeležavanja četvrt veka postojanja, jeste odluka da sredstva namenjena proslavi jubileja preusmerimo u humanitarne svrhe. ...
više
 devojka sa violinom milene sekulić odalović u prodaji od 29 aprila laguna knjige „Devojka sa violinom“ Milene Sekulić Odalović u prodaji od 29. aprila
25.04.2024.
Od Milene Sekulić Odalović, autorke romana „Vetar sa Pirineja“ stiže novo literarno ostvarenje „Devojka sa violinom“ – dramatična priča o odvažnoj i smeloj junakinji, intrigama, tajnim zaverama i neoč...
više
o romanu belo se pere na devedeset slovenačke autorke bronje žakelj 25 aprila u knjižari delfi skc laguna knjige O romanu „Belo se pere na devedeset“ slovenačke autorke Bronje Žakelj 25. aprila u knjižari Delfi SKC
24.04.2024.
Slovenačka autorka Bronja Žakelj, koja u prestonicu Srbije dolazi uz podršku ambasade Republike Slovenije, predstaviće beogradskim čitaocima roman „Belo se pere na devedeset“ u četvrtak 25. aprila od ...
više
novo izdanje zapisa na stubu, jerusalimskom selimira radulovića laguna knjige Novo izdanje „Zapisa na stubu, Jerusalimskom“ Selimira Radulovića
24.04.2024.
U štampi će se uskoro naći drugo izdanje „Zapisa na stubu, Jerusalimskom“ Selimira Radulovića, dobitnika nagrade „Meša Selimović“. Kada pročitamo pesme iz nove knjige Selimira Radulovića, i njima prid...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.