Laguna - Bukmarker - Iver ne pada daleko od klade - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Iver ne pada daleko od klade

Za umetnost moraš imati oko, ruku i srce.



Govoreći povodom svog poslednjeg dela Oto Oltvanji je jednom prilikom izjavio kako „bi smisao naslova ovog romana trebalo tražiti u narodnoj umotvorini koja kaže da iver ne pada daleko od klade“. Iako je ta umotvorina eksplicitno vidljiva kroz samu fabulu, Oltvanjijev roman pokušava da odgovori i na jedno pitanje koje je ova poslovica previdela – šta se desi sa onim iverom koji padne daleko od klade, odnosno, sa onim koji joj iz nekog razloga nije pao dovoljno blizu? Intrigantnost naslova Iver ne ogleda se samo u njegovoj neobičnoj korespondenciji sa narodnom poslovicom (jer u Iveru biva „iverja“ za koje se ne bi moglo reći da je palo blizu „klade“), već i u pomisli da ta poslovica nije jedino što ga motiviše. Šta će pomisliti čitalac kada se susretne sa junakinjom koja se, ne slučajno, zove Ilona Ver (kraće – I. Ver)? Da li bi se motivacija za ovakav naslov mogla potražiti i u imenu junakinje, ili je ime junakinje možda motivisano naslovom, ne može se sa sigurnošću reći. Čini se, međutim, da intrigantan i zagonetan naslov ne može biti bolja polazna preporuka za dobar triler.[.] .Ukoliko se obrati pažnja na tematiku i sadržaj ranijih Oltvanjijevih romana Crne cipele (2005) i Kičma noći (2010) moglo bi se zaključiti da Iver nije pao daleko od klade. Oltvanji je ostao dosledan žanrovskoj književnosti koja se dobija pažljivim doziranjem različitih elemenata i začina kako bi se dobio specijalitet čitalačkoj i filmskoj publici poznat kao saspens. Glavne sastojke ovog specijaliteta čine elementi trilera i horora, pri čemu se uIveru insistira na njihovim psihološkim efektima koji pojačavaju naboj radnje i zebnju u iščekivanju krajnjeg ishoda. Ono što u tematskom pogledu Iver razlikuje od Oltvanjijevih ranijih proznih ostvarenja jeste činjenica koju potvrđuje i sam pisac – ovaj roman predstavlja porodičnu sagu koja je obeležena mračnim tajnama i prokletstvom. Nije na odmet pomenuti da se prokletstvo Vitasovih manifestuje kroz njihovu međusobnu podeljenost koja bi se mogla opisati kao rivalitet između „jakih“ i „slabih“. Taj sukob ritualno se stvara unutar jedne generacije, pri čemu su u velikom broju slučajeva samo oni predodređeni (jaki) obavešteni povodom tog rivaliteta i te podeljenosti, što im daje ogromnu prednost u odnosu na njihovu braću/sestre nesvesne svoje sudbine. Valjalo bi napomeuti i to da „jaki“ i „slabi“ nisu predodređeni ličnom veštinom ili hendikepom, već je to stvar izbora njihovih predaka koji uvek favorizuju starije. Ovaj momena važan je i utoliko što se iz njega jasno vidi Oltvanjijeva namera da u svom delu na inovativan način pokuša da obradi staru i čestu književu temu o sukobu dva brata suparnika.

Ukoliko je poželjno da se napravi analogija između Ivera i nekog drugog književnog ostvarenja, onda bi se ovaj roman najverodostojnije mogao uporediti sa Krležinim dramskim ciklusom o Glembajevima. Da je Krleža imao tendenciju da svoje drame preinači u oblik saspens literature teško da bi napisao bolji i složeniji roman. U skladu sa ovom konstatacijom, čini se da je do sada najbolji opis Ivera dao upravo Oltvanji rekavši, parafraziram, „da su to Glembajevi u režiji Hičkoka, sa više seksa, a manje smrti“. Prokletsvo Vitasovih ne zasniva se samo na neminovnosti sudbine zle krvi od koje se ne može pobeći, već i na verovanju koje se prenosi s kolena na koleno, a koje kaže da se porodična tradicija mora ispunjavati putem obaveznih ritualnih žrtvovanja koja u sebe uključuju crnu magiju i podsećaju na sektaške ili paganske obrede. Ta žrtvovanja, međutim, u Iveru nisu predstavljena kao paganska krvoprolića, već kao rituali u kojima jaki u aure slabijih zabadaju prikrivene slamke pomoću kojih do kraja života, licemerno poput krpelja, sisaju njihovu sreću i energiju od koje postaju moćniji i jači.

Pošto se iz ove saspens atmosfere ne mogu izostaviti i te kako vidljivi elementi krimi-romana ne bi bilo loše primetiti da je Iver nastao u nekoj vrsti dosluha sa motivima koji polako postaju trenda u ovom žanru. Ti motivi vezani su upravo za prisustvo rituala, žrtvovanja, magije, demonskog, oniričkog i onostranog koji, uprkos svojoj prirodi, teže da ostanu u domenu shvatljivog i realnog. S tim u vezi, Oltvanjijev roman bi se po težini zapleta, napetosti i priče mogao uporediti sa sada već veoma popularnom serijom True detective. Ulogu detektiva u Iveru dobija autorka dečijih knjiga i ilustratorka Mia, koja u porodicu ulazi kao devojka Saše, popularnog pisca trilera i krimi-romana. Ono što odaje utisak detaljnog rada na fabuli romana jeste brižljiv razvoj simbola koji Miji, ali i čitaocima, omogućava da tumačenjem i povezivanjem tih simbola naslute „rešenje slučaja“. To rešenje, međutim, uvek im nekako za dlaku izmakne ilustrujući nad njihovim glavama nove znakove pitanja. Primer za pomenute simbole su, recimo, simboli pauka i sove koji se, između ostalog, pojavljuju u ritualima, kostimima, slikama, fotografijama i snovima. Za povezivanje simbola koje bi dovelo do rešenja ipak je potreban idealan detektiv, a ni Mia, ni čitalac to nisu, pa im zato neprestano sleduju šokantna iznenađenje predstavljena u vidu obrta koji se ne mogu predvideti.

Veoma važan momenat ovog romana je momenat u kojem Mia uočava sličnosti između junaka svoje slikovnice sa akterima iz stvarnog života. Njeno pisanje u tom trenutku dobija novu dimenziju i postaje borba čiji je cilj dokazivanje istine u koju, ako već nije mogla ubediti odrasle, možda može, zarad stvaranja jednog lepšeg i humanijeg sveta, da ubedi decu. A ako, pak, i nije u pravu i ako je smisao života upravo ono u šta je život pokušavao surovo da je uveri, možda će u književnosti uspeti da sačuva ideal u koji je verovala. Možda će književnost uspeti da pruži šansu za pobedu onima kojima život tu šansu nije ponudio. Možda je tako nešto moguće još jedino u književnosti.

Ako je Oto Oltvanji, kako i sam priznaje, pokušao da napiše roman kakav bi i sam voleo da čita, roman koji vam ne da da ga ostavite za kasnije, roman koji će iz stranice u stranicu sve više intrigirati čitaoca i naterati ga da zaboravi na stvarnost, onda je u tome u potpunosti i uspeo. Književnost katkad služi i tome. Iver ne pada daleko od klade.

Autor: Igor Pavlov
Izvor: Novi Polis


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
vogue adria ekskluzivno u delfi knjižarama laguna knjige Vogue Adria ekskluzivno u Delfi knjižarama
18.03.2024.
Vogue, modni magazin u kome se uživa od korice do korice i koji se kolekcionarski čuva, pokrenut je u Srbiji i zemljama regiona (Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora), a ekskluzivno ga...
više
nova izdanja domaćih autora laguna knjige Nova izdanja domaćih autora
18.03.2024.
U knjižarama će se naći peto izdanje „Neviđene Srbije“ Vlade Arsića, knjizi u kojoj su najluđe storije iz naše istorije. Da li znate da je prva Olimpijada održana na Paliću? Znate li da je Robert de N...
više
prikaz knjige živa planeta veličanstvena mreža čudesnog života na zemlji laguna knjige Prikaz knjige „Živa planeta“: Veličanstvena mreža čudesnog života na Zemlji
18.03.2024.
Ne postoji gotovo nijedno mesto na planeti previše toplo, previše ledeno ili previše zagađeno da na njemu bar neki oblik života ne bi mogao da opstane, jer život na ovoj našoj živoj planeti uvek iskaz...
više
prikaz romana prevršena mera najekstremniji paterson laguna knjige Prikaz romana „Prevršena mera“: Najekstremniji Paterson
18.03.2024.
Američki autor Džejms Paterson (1947) jedan je od najčitanijih svetskih pisaca, čija dela su doživela brojne ekranizacije. Po čemu se izdvaja u odnosu na brojne druge autore da bi završio u Ginisovoj ...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.