Intervju - Žauma Kabre: Borba protiv diktature je neophodna u cijelom svijetu

"Jezik je u skladu sa nečijim identitetom. Vi pripadate mjestu u kome se taj jezik govori".



Žauma Kabre (Barselona, 1947) slovi za najpoznatijeg katalonskog pisca današnjice.

Pažnju evropske kulturne javnosti posljednjih godina privlači njegov roman „Glasovi rijeke“. To je knjiga o Španskom građanskom ratu i događajima koji su uslijedili: epoha frankizma i decenije diktature.

Godine 1943. mladi učitelj Oriol Fonteljes seli se s trudnom ženom u Torenu, idilično seoce gdje se čuje žubor rijeke Pamano. Pedeset godina kasnije, nastavnica Tina Bros otkriva iza stare table seoske škole u Toreni kutiju s dugim učiteljevim pismom koje nikada nije stiglo onome kome je bilo upućeno. Nije ni slutila da će njeno otkriće ponovo probuditi minule strasti, mržnju i želju za osvetom. Jer pismo iz prošlosti polagano razotkriva mračne tajne malog mjesta, prikrivene i lažirane priče o tobožnjem heroju „palom za Boga i otadžbinu“.

Kabre je napisao sjajnu knjigu o zlu koje ne zastarijeva sa protokom vremena, kao ni odgovornost počinioca. Ovaj izuzetan roman o istorijskim zbivanjma i savremenosti koga kritičari već nazivaju remek djelom evropske književnosti objavila je Laguna u prevodu Silvije Monros Stojaković.

Za „Glasove rijeke“ Kabre je dobio Nagradu katalonske kritike za 2005. godinu i nagradu „Sedmo nebo“ 2007. godine.

Žauma Kabre je autor zapaženih romana, više knjiga priča i ogleda, kao i nekoliko filmskih i televizijskih scenarija. Redovan je saradnik dnevnog lista Avuji, član Instituta za katalonske studije i profesor jezika i književnosti na Univerzitetu u Ljeidi.

Na početku razgovora za ART Vijesti, Žauma Kabre je govorio o nastanku romana „Glasovi rijeke“:

- Kada počnem da pišem roman, ja nikada nemam ranije uspostavljenu ideju- kaže Kabre i dodaje:

- Jedino što znam je da želim da pišem. Pokušam nekoliko mogućnosti i uvijek dođe vrijeme kada se pojavi nešto što mi pomaže kao stimulans za pisanje. Sa „Glasovima rijeke“ funkcionisalo je na taj način što sam vidio staru i napuštenu školu u malom selu gotovo nenaseljenom. Odavde, roman sa učiteljima u ruralnoj pozadini počeo je da se pojavljuje. Ono što sam kasnije saznao, radeći na romanu, bilo je da sam napisao tu vrstu složenog zapleta koji će me odvesti do vrlo komplikovane odluke u vezi sa stilističkom stranom.

Ovaj roman je i priča o zlu i odgovornosti, ali i o istorijskom sjećanju, prošlosti koja itekako oblikuje našu sadašnjost. Koliko su ove činjenice bile važne za vas kao pisca dok ste pisali ovu knjigu? Izgleda kao da je strah od zaborava bio pokretač?

- Trebalo mi je dugo vremena da shvatim da je svijet koji sam stvorio izgrađen sa zapletom koji među svojim temeljima ima ideju narušavanja istorijskog pamćenja. Kada sam jednom to shvatio, zavolio sam ga. Ali već dugo vremena, moj nemir je poznavao likove iznutra. Nakon nekoliko godina sam postao precizniji u ovoj tematskoj temi. Za one od nas koji su živjeli u diktaturi, sve što je potrebno je da se pozovu duhovi frankizma da bi se ponovo sreli sa strahom, izdajom, egoizmom, i okrutnosti koja je pripadala svakodnevnom životu. Svi, čak i u drugoj mjeri, znaju priču o zaboravu od onih koji su bili velikodušni, ili kako moć preoblikuje istoriju po svom interesu. Istoriju pišu pobjednici. Crnogorski čitaoci treba da znaju da smo nakon činjenica izloženih u ovoj knjizi, još uvijek morali živjeti 40 godina u diktaturi koja je skrila i pogrešno predstavila sve počinjene zločine. I danas postoje ostaci Frankove ere u svakodnevnom španskom životu. Monarhija je nasljeđe, stanje je nametnuo Franko. I danas postoje oni koji odbijaju da prozivaju taj period diktature i radije ga umjesto toga nazivaju „prethodni autoritarni režim“.

Vaša junakinja pokazuje da se uz pomoć novca može kupiti i svetost. Kakav je vaš stav prema crkvi i njenoj odgovornosti?

- Stvar je u tome da novcem možete kupiti svetost. I ovim hoću da kažem ono što mislim o Crkvi. Crkva je obično na strani moći. Svakako da ima i dobrih ljudi unutar Crkve, ali struktura je prejaka. Pratim sa zanimanjem što papa Franjo radi. On će imati težak put.

U „Glasovima reke“ vidimo da nije sve onako kako nam se na prvi pogled čini, a uz to knjiga postavlja neobična pitanja. Neka od njih su: ko je pravednik, a ko žrtva? Koji bi bio vaš odgovor na ova pitanja?

- Nema žrtve i nema dželata. Nema nevinih i nema krivih. Svaki lik pored učitelja Oriola Fonteljesa, gradonačelnika Valenta Targe i gospođe Vilabru imaju dio nevinosti i dio krivice; isto kao što se događa u stvarnom životu, sa ljudima. Svako ima svoju tamnu stranu i svoje minute velikodušnosti... Ali: sa istorijskog aspekta, nesavršeni likovi mogu biti heroji. A ja namjerno govorim o periodu od dramatične, kanibalske represije koju je Franko počinio posebno protiv Katalonije, kada je diktator dobio rat i dok je Evropa bila u stagnaciji Drugog svjetskog rata. Rane se još nijesu zacijelile.

Koliko su danas, poslije skoro 40 godina od smrti Franciska Franka jaki recidivi prošlosti i njegove vladavine? Da li su posljedice vidljive u savremenom španskom i katalonskom društvu?

- Neprimijetno sam već ranije odgovorio na to pitanje. Živimo u demokratiji u kojoj je nakalemljeno puno toga iz epohe frankizma. Činjeničnoj vlasti nedostaje Franko i ona je njegov loše maskiran nasljednik.

Mladost i doba formiranja proveli ste pod Frankovim režimom? Šta zapravo diktatorski režim znači za jednog pisca? Kakve je tragove na vas ostavio diktatorski režim?

- Diktatura mi znači isto što i svima: režim u kome se ne daje mogućnost da se odlučuje, niti bira, čak ni da kaže ono što se misli i ne dozvoljava učestvovanje u javnoj sferi rješavanja pobune uz neselektivni teror.

To prvo ostavlja jaku impresiju na osobu: mora se imati na umu da kao Katalonac, ako se sami ne branite, niko u svijetu neće to uraditi za vas.

A ta borba protiv diktature je bitna i neophodna u cijelom svijetu. Kao pisac, ali i kao osoba koja je propatila, pretrpjeli smo jednu od najokrutnijih moći represije kakvu možete zamisliti: zabranu da govorimo svojim jezikom na nivou cijele nacije sa nametanjem nekog drugog jezika, jezika moćnika, diktatora. Lako je vidjeti da to utiče na pisca, jer u godinama učenja za vrijeme diktature katalonski jezik je nestao iz studijskih planova i oni su prekinuli svaku vezu sa kulturnom tradicijom. A morali smo ga zamijeniti dopunskim radom tokom mnogo godina. A ovo je samo jedan od „najsitnijih detalja“ diktatorskog režima.

Po knjizi „Glasovi rijeke“ snimljena je istoimena TV serija, roman je osvojio brojna književna priznanja i imao je brojne prevode. Šta je to po vašem mišljenju, što su čitaoci prepoznali kao trajnu vrijednost u ovom romanu, bez obzira na nacionalnost?

- Ne bih znao šta da kažem. Drago mi je da takav tekst koji je prilično zahtjevan ima toliko čitalaca. Najvjerovatnije je, činjenica da su čitaoci iz toliko različitih mjesta pokazali interes, da je to dobar znak, neka vrsta univerzalnog znaka. Ali ja ne znam kako da ga odredim.

Jedna od vaših knjiga je i „Značenje fikcije“. U toj knjizi pisali ste o kreativnom procesu i stvaranju književnog djela. Šta za vas znači pisanje? Je li to potraga za lijepim, društveni angažman ili nešto drugo?

- Pisanje je za mene vitalna potreba; jaka kao i čitanje. Ne pitajte me zašto! Tako je kako je. Naravno, potraga za lijepim kao i društveni angažman, sve dobro pomiješano, dio su neobjašnjive potrebe za pisanjem. Želio bih da vam kažem zašto pišem, ali ne mogu.

U jednom intervjuu rekli ste: Mi ne živimo u zemlji, mi živimo u jeziku. Šta to zapravo znači?

- Naša prva domovina je jezik koji govorimo sa našim roditeljima, braćom i sestrama i prijateljima. Jezik je u skladu sa nečijim identitetom. Vi pripadate mjestu u kome se taj jezik govori. Poslije toga, možete naučiti druge jezike (ili vam mogu biti nametnuti, kao što se to desilo Kataloncima), ali uvijek ćete prepoznati svoj ​​identitet u svom jeziku. Zato je Franko zabranio javnu upotrebu katalonskog i nametnuo nastavu i javni život na španskom (kastiljanskom) jeziku. Možete li zamisliti šta to znači, kada vam je zabranjeno da govorite svojim ​​jezikom. Užas kakav ne bih poželeo nikome.

Kažete da se zalažete za nezavisnost Katalonije. Možete li pojasniti taj stav?

- Postoje mnogi razlozi koji su doveli da se želi i radi za nezavisnost. Trenutno ja ne vidim sebe sposobnim da držim govor o tome, ali ljudi su svakodnevno sve više i više uvjereni. A mi se snalazimo uprkos malo demokratskom stavu španske vlade. Zavidim britanskoj vladi na demokratskom karakteru prema Škotskoj.

Još jedan od razloga za nezavisnost

Katalonska književnost je za mnoge u Crnoj Gori nepoznanica. Od kada datiraju njeni korijeni i gdje je njeno mjesto u evropskom kontekstu?

- Oni su tamo gdje su bili: u zemlji koja leži najzapadnije na Mediteranu: Katalonija, Balearska ostrva i zemlja Valensija (País Valencià) to je mjesto gdje se kroz istoriju katalonski govorio i koje je vjekovima bilo usklađeno kraljevstvo, „La Corona D 'Arago“ (Kruna Aragonije).
Naš kontekst je Evropa i Mediteran.

Od 12. vijeka postoji literatura koju pišu Valensijci, Majorkanci, Katalonci, pjesnici, mislioci, istoričari, naratori... sve do danas. Ako Evropa ne zna ništa o našem postojanju to je zato što Španija to krije. Vidite? To je još jedan od razloga zašto želimo nezavisnost: želimo da imamo državu koja brani i oplemenjuje katalonski jezik i kulturu, a ne državu koja potire i pretvara se da to ne postoji, nameće na nas druge kulture bez pitanja za dozvolu. Kao da ih prirodni zakon štiti zbog činjenice da su moćniji...

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me