Intervju: Suzan Vriland – „Artemizijina strast“

Razgovor: Suzan Vriland, američa spisateljica, govori o svom romanu „Artemizijina strast“

 Životne lekcije o praštanju, prijateljstvu i ljubavi

U romanu “Artemizijina strast” američka spisateljica Suzan Vriland dala je upečatljiv književni portret Artemizije Ðentileski jedne od rijetkih postrenesansnih slikarki koja je slavu stekla za života. Pošto ju je silovao njen učitelj slikanja, ponižena je na papskom sudu kao raspusna žena, a njeno svjedočenje je odbačeno. Stupivši u brak koji joj je otac ugovorio, Artemizija odlazi iz Rima u Firencu gdje otkriva burni život Italije sedamnaestog vijeka, sklapa prijateljstvo s Galileom i pronalazi zaštitnika u Kozimu Medičiju. Brak se, međutim, kosi s njenim slikarskim talentom, te Artemizija kreće u životnu potragu za pomirenjem između porodičnog života, strasti i genija. “Artemizijina strast” je uzbudljiva, dirljiva priča o ženi koja se bori da nadvlada svoje ogorčenje i uskladi zahtjeve karijere i majčinstva. Roman “Artemizijina strast” Suzan Vriland objavila je “Laguna” u prevodu Aleksandre Čabraje.

Suzan Vriland je radila kao profesor engleskog jezika. Pošto se penzionisala posvetila se pisanju. Njen prvi roman, »Šta ljubav vidi« (1988) je priča o riješenosti jedne žene da vodi normalan život, uprkos  tome što je slijepa. Roman je ubrzo poslužio kao predložak za istoimeni film. Potom se pojavila »Djevojka u zumbul plavom«, roman koji ju je proslavio i donio joj nagradu »Vilijam Fokner«, nagradu magazina »Foreword«, nagradu »Independent Publishers Magazine« i niz drugih nominacija. Potom slijede romani »Artemizijina strast« (knjiga godine po izboru »Book Sense« magazina), »Šumski ljubavnik«, »Izlet«, »Klara i gospodin Tifani«, te zbirka priča »Slikari i modeli«. Suzan Vriland živi na zapadnoj obali SAD, u San Dijegu, odakle je i govorila za »Vijesti«.

Kako ste otkrili priču o baroknoj slikarki Artemiziji Ðentileski i pretočili je u roman „Artemizijina strast“?

Još dok sam držala nastavu u Srednjoj školi keramike i engleske književnosti, nastavnica istorije umjetnosti, koja je prije toga čitala moj roman »Djevojka u zumbul plavom«, rekla mi je misteriozno: »Ja znam o čemu će biti vaš sljedeći roman«. Prestala sam da razgledam okolo. Ja nijesam bila istoričar umjetnosti, već samo ljubitelj umjetnosti, a ona mi je ispričala da je poznati italijanski barokni slikar, Oracio Ðentileski, podučavao slikanju svoju kćerku Artemiziju. Bila sam fascinirana.

Bila sam dodatno zaintrigirana kada sam pročitala da iako je on priznavao njen talenat, on ju je smatrao sredstvom i novotarijom uz pomoć koga može da zaradi novac. Ona je bila dobro poznata i priznata za svog života, od nje su naručivali Medičijevi, porodica koja je bila najveći pokrovitelj umjetnosti svih vremena. Ona je stvorila djela zapanjujućih otkrića, slikala je žene kao heroine, žene koje razmišljaju i djeluju nekonvencionalno ili u trenutku kontrolisane moći – sve je to bilo više nego čemu sam se nadala. I kada sam saznala da ju je u sedamnaestoj godini silovao prijatelj njenog oca, saradnik angažovan da je podučava perspektivi, znala sam da tu postoji priča.

Kada sam 1998. godine otkrila francuski film »Artemizija« u režiji Anjes Merle, u kome je surovo iskrivljen njen lik, ja sam željela da ispravim grešku učinjenu njoj. Film je istorijski netačan u smislu da prikazuje Artemiziju kako negira na sudu da je bila silovana, iz ljubavi silovatelja (u filmu ga igra Miki Manojlović, prim, V.Og) prema njoj, kao i da prikazuje da je njen silovatelj bio njen umjetnički mentor odgovoran za njen uspjeh i voljno prihvatanje optužbe silovanja da bi spasila svoj ugled. Film je kontroverzan, neki kažu uvredljiv, jer romantizuje nasilno silovanje kao privlačno i uzbudljivo za žene, i to održava mit o njenom promiskuitetu.

Vi ste, dakle, imali jedan novi pristup umjetnici. Možete li pojasniti?

Umjesto da se fokusiram na silovanje i suđenja, ja sam koristila te događaje kao podsticaj za naraciju kojom se istražuje pitanje rodnih uloga u 17.vijeku, žene heroine u baroknoj umjetnosti, korišćenje ljepote u religiji, i mogućnost oproštaja i ljubavi u uništenom životu, čime se nudi ono što se nadam da je Artemizijina rastuća zrelost i dublja, bogatija strast.

Roman „Artemizijina strast“ je knjiga o slikarstvu. Koje ste teme još obradili u ovom romanu?

Pisala sam i o silovanju, mučenjima, izdaji, mržnji. Artemizija Ðentileski je uspjela da naznači dolazak jednog novog vremena za žene kroz svoje slike. Kroz njih se takođe saznaju važne životne lekcije o praštanju, prijateljstvu i ljubavi.

Zašto je italijanska slikarka Artemizija Ðentileski bila značajna?

Artemizija je živjela od 1593. do 1653. godine. Ona je značajna iz razloga što je bila prva žena koja je primljena u čuvenu Akademiju del Arte dell Disegno, prva žena koja je u potpunosti sebe izdržavala slikajući i prva žena koja je slikala predmete, ranije rezervisane samo za muškarce. Veliki niz slikarskih motiva, naslikanih iz oblasti istorije, religije i mitologije, ona je obradila iz feminističke perspektive, dajući im ženske figure, misao i snagu.

Artemizija je često slikala biblijske teme. Po čemu su njeni portreti bili prepoznatljivi?

Slike Artemizije Ðentileski su prepoznatljive zbog jakih žena koje ona portretiše. Judita u činu pogubljenja Holoferna nije ustuknula ili skrenula pogled od krvavog čina. Ona je u potpunosti bila zaokupljena, sa koljenom uz krevet da ima bolji ugao za njen mač. Na drugoj slici, Lukrecija je silovana žena, i po standardima njenog vremena, ona mora da se ubije iz stida. Drugi umjetnici su je prikazivali sa bodežom već zarivenim u svoje grudi. Artemizijin portret je pokazuje u trenutku kada je bodež u vazduhu, kao da ona postavlja pitanje da li zaista mora da se ubije. Marija Magdalena je očajna, pokajnica, da, ali žalosna zbog životne senzualnosti koje mora da se odrekne. Iako nije biblijska figura, Kleopatra je veoma prepoznatljiva u Artemizijinoj koncepciji. Ona leži na kauču u agoniji i oslobođena je od smrti, ali tu nema egipatske otrovnice. Ona je htjela da umre, kako bi izbjegla paradiranje u porazu u Rimu, jaka žena koja je u stanju da donese svoju smrt mentalno, bez pomoći. To je Artemizijino shvatanje herojske žene koja se opire konvenciji što čini njen rad prepoznatljiv.

Gdje se danas mogu pronaći slike Artemizije Ðentileski?

U Rimu – u galeriji Spada. U Firenci - Uffizzi, Palacio Pitti i Casa Buonarroti. U Napulju - Muzej Capodimonte. U Milanu - Amedeo Morandori. U Ðenovi - Palazzo Cattaneo Adorno. U SAD: Muzej finih umjetnosti - Virdžinija, Umjetnički muzej Sent Luis, Metropolitenov umjetnički muzej i Institut umjetnosti u Detroitu. U Njemačkoj - Schloss Weissenstein, Pommersfelden. U Londonu - Kensington Palace.

Šta o Artemiziji Ðentileski možemo saznati iz njenih slika?

Možemo naučiti da je bilo moguće u Italiji u 17. vijeku da žena nekonvencionalno misli, i da posmatra žene iz istorije, Biblije i mitologije sposobnima za nezavisno mišljenje, baš kao što je bila Artemizija.

Koliko je Artemizija značajna za italijanski barok i istoriju umjetnosti uopšte?

Artemizija je važna jer je ona bila prva žena primljena u Akademiju dell Arte u Firenci, prva je pokušala da slika velike slike figura, a među prvim je ženama koja je zarađivala za život kao slikarka. Njena umjetnost pokazuje moćno rukovanje bogatim bojama. Ona je bila dokaz da su Karavađove tehnike usvojene od strane drugih slikara, posebno korišćenje tehnike »chiaroscuro« (tehnika primjene svjetlosti i sjenke), visokog kontrasta između tamnih i svijetlih oblasti u slikarstvu, kao i prisustvo oba. Takođe su joj kompozicije bile u karavađovskom stilu u kome se figura ili figura koja ispunjava platno, stavlja pravo u lice posmatrača, a torzioni momenat i uvrtanje ljudskog oblika je u djelima velike drame. To su karakteristike baroknog koje je ona u potpunosti potvrdila primjerima.

Artemizija Ðentileski se borila protiv istih predrasuda uperenih protiv žena slikarki, bila je strastveno zaokupljena svojim poslom, i podredila mu je svoj život. Treba je poštovati zbog djela i umjetnosti koje je ostavila iza sebe, mada bi joj lakše bilo da je izabrala drugi put, to jest da se predala. Ona je bila žena koja nam može poslužiti kao model i uzor. Ako je ona, uprkos svim tadašnjim društvenim zabranama mogla slijediti svoje srce i kreativno razvijati svoj život, pa i mi to isto možemo učiniti danas.   

Kako ste prenijeli karakteristike barokne umjetnosti u naraciju?

Počela sam naraciju scenama velike drame u papskom sudu kada je Artemizija bila mučena, a ja sam stavila te opise na prve stranice, direktno u lice čitaocima. Pokušala sam da izrazim oblasti jakog svijetla i dubokih tamnih karakteristika u baroknoj umjetnosti, scenama koje prikazuju Artemiziju u dubokom očajanju, kao i kada kliče od sreće.

Da li možda pronalazite sličnost između umjetnosti i života?

Upoznajući se sa slikarstvom i studijama o životu umjetnika i njihovim tehnikama, ja saznajem više o svijetu oko mene. Boje podrhtavaju, miješaju se jedna sa drugom i stvaraju emocije. Ja ne bih mogla da živim u kući bez slika. Cijenim napore slikara. Poput pisaca i oni moraju provesti godine usavršavajući svoje vještine. Oni su okruženi svojim kreativnim naporima i fascinirani su njima.

Vaš prvi roman „Djevojka u zumbul plavom“, vezuje se za slavnog holandskog slikara Vermera. Zašto ste baš izabrali Vermerovo djelo da pišete o njemu?

Kada sam otkrila Vermera, mislila sam kako kroz njega mogu sagledati moje pretke, jer moje prezime i porijeklo je holandsko. Tražila sam porijeklo, ali ipak nijesam pronašla porodicu moga oca u Holandiji. Takođe, osjetila sam da treba da saznam više o Vermeru, jer iza njega je ostalo malo slika, vjerovatno samo 35, dok su ostali holandski majstori ostavili više slika, poput Rembranta, za koga se zna da je autor oko 2.000 platana. Većina Vermerovih slika predstavlja samu ženu u sobi. U vrijeme kada sam pisala »Djevojku u zumbul plavom«, borila sam se sa opakom bolešću, bila sam pod hemioterapijom, tako da nijesam mogla napuštati kuću, pa sam osjećala izvjesnu sličnost. Njihova mirnoća me je smirivala i davale su mi spokoj.

Kako pronalazite građu za Vaše romane?

Pri posjeti jednom muzeju u Los Anđelesu bila sam zapanjena pri pomisli da se uz pomoć slikarstva može putovati kroz vrijeme. Hoću reći, da tu postoji život, dugovječniji nego što ga imaju ljudska bića. Istinski ljudi su naslikali te slike i istinski ljudi su na njima. Često se pitam ko su bili ti ljudi. To podstiče moju maštu.

Tako sam napisala svoju prvu priču, ne misleći da je razvijem u roman. Potom sam shvatila da želim da napišm drugu priču, priču o mladoj djevojci sa slike. Ja sam izmislila da bi ona mogla biti Vermerova kćerka, koja je željela da je slikar naslika. Da bih ispisala tu priču, morala sam da se vratim u prošlost i da preostalim pričama ispunim vrijeme između tih vjekova. Hronologiju događaja sam izokrenula, kako bih za sami kraj ostavila dovoljno prostora za ono neobično i mistično gdje se otkriva da je ta slika o kojoj je riječ, djelo genijalnog Vermera. Željela sam da čitaoci razmisle o tome kakav je karakter autora te slike i da ispitaju da li ljubav prema toj slici zavisi od toga da li je Vermer njen autor ili nije, da je nebitna kreatorova reputacija. Mislim da su čitaoci mogli da procijene djelimično lik, a to zavisi i od njihovog odnosa prema slikarstvu. Kome je bitno da li je to Vermer, a ko ne mari za to? Osim toga, šta nam to govori o karakteru tih ljudi?

Zašto u svojim romanima uvijek za inspiraciju pronalazite slikarstvo, češće od drugih umjetničkih formi? Šta je to u slikarstvu toliko podsticajno te vas na neki način primorava da pišete o njemu?

Volim slikarstvo i o njemu znam mnogo više nego o drugim vrstama umjetnosti. Moj pradjeda bio je slikar i on je u mene, kao malu djevojčicu ugradio taj interes. Takođe me i moja majka, kada sam bila mala, učila egzotičnim imenima za boje. Tako je često koristila izraze poput: akvamarin, smaragdno, rubin, narandžasto, violet, zumbul i slično.

Ja sam fascinirana činjenicom kako slikar ima moć da me prenese u drugo vrijeme, drugo mjesto i da mi podigne duh. Aleta, neukrotiva mlada sluškinja, opterećena sujeverjem i strahom, brinula se zbog svijeta gdje mlada žena ima spokoj samo kada sjedi i pilji kroz prozor. Umjetnost nas može učiniti milostivijima i tolerantnijima, može podići naša razmišljanja na viši nivo, dati nam mir. Nadam se da sam obogatila živote čitalaca koji ne mogu redovno ići u muzeje, ali koji mogu biti namamljeni da pročitaju ovaj roman o djelićima umjetnosti.

Iscjeliteljsko dejstvo umjetnosti

Sve knjige Suzan Vriland inspirisane su slikarstvom i umjetnošću. Opisuju poznate slikare, način nastanka njihovih djela i istorijsku pozadinu u kojoj su stvarali.

Roman “Izlet” je romaneskna povijest napisana na osnovu istoimenog remek djela francuskog impresioniste Ogista Renoara. Slika prikazuje grupu njegovih prijatelja kako uživaju jednog nedjeljnog ljetnjeg popodneva na terasi kafea Mezon Furnez na Seni blizu Pariza. Renoar kao narator osvjetljava ukus, hedonizam i umjetnost jedne divne epohe.

»Šumski ljubavnik« je roman o Emili Kar, kanadskoj slikarki koja je živjela između 1871-1945 godine i njeno djelo je postalo dio kanadskog nacionalnog blaga. Ona je gajila beskrajnu ljubav prema divljini svoje provincije Britanske Kolumbije i domorodcima, kanadskim Indijancima, njihovim monumentalnim umjetničkim formama, totemima izrezbarenim u kedrovom drvetu, predstavljanju predaka kroz duše životinja. Emili je bila duhovni tragač, uvijek je pronalazila izražavanje u Bogu prirode. Došla je do saznanja da su njeno lično trojstvo priroda, umjetnost i Bog. To jest, uz pomoć prirode i umjetnosti ona je spoznavala Boga.

“Klara i gospodin Tifani” je roman o Luisu Komfortu Tifaniju, poznatom njujorškom proizvođaču vitraža i Tifani lampi. Do 2005, istoričari umjetnosti mislili su da je on dizajnirao sve staklene abažure, ali te godine pronađena je kolekcija pisama koju je pisala Klara Driskol, šefica Ženskog odjeljenja za siječenje stakla Tifani studija. Ona otkrivaju da ih je Klara, ne Tifani, koji je dizajnirao većinu lampa koristeći motive iz prirode - cvijeće, leptire, konjiće, vinovu lozu, itd – stvorila sa svojim Tifani djevojkama. Ona mi je centralni lik, roman pokriva 16 godina na prelazu iz 19. vijeka i opisuje njen život u njujorškom pansionu pored drugih umjetnika i ljubav sa tri muškarca.

U zbirci priča “Slikari i modeli” umjetnost se sagledava očima običnih ljudi. Suzan Vriland opisuje Francusku i Italiju s kraja 19. i početka 20. vijeka, a zatim se kroz nekoliko savremenih priča vraća u sadasnjost. Umjesto da pažnju usmjeri neposredno ka velikim umjetnicima impresionizma i postimpresionizma kao sto su Mane, Mone, Van Gog i Modiljani, Vrilandova osvjetljava likove u pozadini - ljubavnice, sluge, djecu i susjede - njihove lične priče se prepliću sa životima umjetnika. Ove priče pružaju zadivljujući prikaz ljudske snage i slabosti, slave značaj i moć umjetnosti u našem životu i otkrivaju njeno iscjeliteljsko dejstvo na dušu.

Autor: Vujica Ognjenović