Umjetnost može podići i izliječiti čovječanstvo.

RAZGOVOR: SUZAN VRILAND, AMERIČKA SPISATELJICA, ZA “ART VIJESTI” GOVORI O SVOM ROMANU “IZLET”

Slika ”Izlet” je remek-djelo francuskog impresioniste Ogista Renoara koja prikazuje grupu njegovih prijatelja kako uživaju jednog nedjeljnog ljetnjeg popodneva na terasi kafea Mezon Furnez na Seni blizu Pariza. Na slici je 14 osoba: kolekcionar umjetničkih djela, italijanski novinar, ratni heroj, bogati slikar, poznata glumica, Renoarova buduća žena... Ova slika poslužila je američkoj spisateljici Suzan Vriland za roman “Izlet” u kome nam spisateljica sa Renoarom kao naratorom, kao i njegovih sedam modela, sa Parizom i Senom u pozadini, osvjetljava ukus, hedonizam i umjetnost jedne divne epohe. Predivnom paletom treperavih, zanosnih karaktera ona oslikava njihove živote, ljubavi, gubitke i pobjede i sama stvara portret. Ovaj roman je izuzetna priča o nastajanju jednog remek-djela koja upotpunjuje istoriju nastanka i razvoja impresionizma. “Izlet” je objavila „Laguna“ u prevodu Bojane Ilić.
Suzan Vriland je radila kao profesor engleskog jezika. Pošto se penzionisala posvetila se pisanju. Njen prvi roman, „Šta ljubav vidi“ (1988) priča je o riješenosti jedne žene da vodi normalan život, uprkos tome što je slijepa. Roman je ubrzo poslužio kao predložak za istoimeni film. Potom se pojavila „Djevojka u zumbul plavom“, roman koji je proslavio i donio joj nagradu „Vilijam Fokner“, nagradu magazina „Foreword“, nagradu „Independent Publishers Magazine“ i niz drugih nominacija. Potom slijede romani „Artemizijina strast" (knjiga godine po izboru „Book Sense“ magazina) i „Šumski ljubavnik“, zbirka priča „Slikari i modeli“. Suzan Vriland živi na zapadnoj obali SAD, u San Dijegu, odakle je i govorila za „Vijesti“.

Zašto ste izabrali sliku „Izlet“ Ogista Renoara kao temu Vašeg romana?
- Ova slika mi je pružila četrnaest mučnih likova u interakciji sa privlačnom okolinom. Htjela sam da znam kakav je njihov identitet i veze i htjela sam da zamislim šta su oni govorili jedni drugima.
Vremenski period, kasni 19. vijek, mjesto i kultura, Pariz, oduvijek su me intrigirali. Volim impresionističke slike iz tog perioda. Pariz je naginjao prema modernosti i u isto vrijeme kao što se oporavljao od razaranja i poniženja od poraza u francusko-pruskom ratu. Ovi likovi su prošli kroz taj rat, neki su se borili u njemu. Ovdje je bila prilika da kažem nešto univerzalno o ratu koji je odražavao moje senzibilitete, odnosno vitalnu potrebu Hristovog učenja da volimo bližnjega svoga kao samoga sebe, primijenjenog na individualnom nivou, to što sam pokazala na Alfonsini, kao i na nacionalnom nivou. Osim toga, moje je mišljenje da moć privlačnosti i sama umjetnost, kao što je ilustrovano i ovom slikom, mogu podići i izliječiti čovječanstvo, kao što vjerujem da su slike impresionizma učinile to za devastiranu Francusku. 

Kao romansijer zašto ste stvorili priču o „Izletu“ i o četrnaest različitih individua?
- Zato što su bili stvarni ljudi, Renoarovi prijatelji, tako sam bila u mogućnosti da istražujem njihove živote i zanimanja. Neki od njih bili su pisci, pa sam čitala ono što su napisali. Saznala sam u kakvim je komadima igrala Žana Samari u toku ljeta 1880. godine, čitala sam to kako bih naslutila o čemu je ona možda razmišljala. Knjiga pod naslovom „Renoar et Ses Amis“ („Renoar i njegovi prijatelji“) dala mi je informaciju o njihovim ličnostima i o nekoliko događaja u njihovim životima. Ja sam izabrala sedam od četrnaest ličnosti, onih koji su bili najzanimljiviji i čiji su mi životi dozvolili da pokažem varijaciju i teksturu pariskog života, i ja sam im dala poglavlja da opišu šta se dešavalo u njihovim životima tokom dva mjeseca kada su pozirali za Renoara. Otkrila sam da se u njihovim iskustvima ogledaju vrijednosti tog vremenskog perioda i to mi je dozvolilo da ispričam širu priču nego što je ograničavanje na otkrivanje procesa slikanja ovog remek djela.

U kakvoj se atmosferi odvija radnja Vašeg romana „Izlet“?
- I roman i slika “Izlet” prikazuju ljeto 1880. godine, u bujnom poslijeratnom vremenu kada su oslabila društvena ograničenja, Pariz se oporavljao, a Parižani su gorjeli od želje za zadovoljstvom. Četrnaest ljudi, koji uživaju u trenutku la vie moderne, na terasi sa pogledom na Senu su Renoarovi pravi prijatelji, a i moji junaci čiji su životi povezani i isprepletani tokom izrade slike. Epicentar romana je terasa restorana, malog hotela Mezon Furnez, u čijoj blizini se iznajmljuju čamci. Do tog mjesta stiže se za dvadeset minuta vozom od Pariza u pravcu zapada i ono je privlačilo brojne Parižane, posebno nedjeljom. U tom duhu, modeli su išli na plovidbu ujutro, jeli su tri vrste ručka, pili aperitive i vino i ponekad šampanjac, upoznavali su jedni druge, a potom su sijedali da poziraju. Srećom, Renoar nije brinuo o čemu njegovi junaci pričaju, kakve priče pričaju, da li čak i pjevaju, jer je on želio da uhvati prirodan trenutak.

Podsjetimo se, prije ovog izraženog eruptivnog vremena Pariz je doživio neke od najdramatičnijih stranica svoje istorije….
- Tako je. Poslije sloma opsade Pariza iz 1870. koji je kulminirao pruskim ratom i francuskim ponižavajućim porazom, pariski pobunjenici iz komune, ljuti na nesposobnosti svoje vlade, preuzeli su kontrolu nad gradom 1871. i proglasili kraj carstva. Narodni ustanak je ugušen uz drakonsku okrutnost, a psihološke traume su se osjećale decenijama poslije toga.
Ratne reparacije su plaćene u rekordnom vremenu, a poslije šest godina ekonomske depresije, od 1880. u Parizu je eksplodirala kreativna energija i optimizam. Otvaraju se kafići, kafe-koncerti, kabarei, plesne dvorane, pozorišta, hoteli, robne kuće, sve je procvjetalo. Žorž Ežen Osman rukovodio je radovima na preuređenju Pariza i sastavio je obiman plan renoviranja koji je počeo još pod Napoleonom III. Otvaraju se slavni trgovi i šetališta, veliki bulevari što Pariz čini luksuznim i modernim epicentrom, kulturnom prijestonicom Evrope.

To vrijeme bilo je pogodno tlo za stvaranje novog umjetničkog pravca, impresionizma, pod čijem okriljem je stasao i Renoar. Ali Ogist Renoar je i kao impresionista bio osoben?
- Iako je Renoar bio poštovalac svjetlosti, kao što su bili Mone i Pisaro, on nije volio da se slika svodi na nauku o optici. On je izbjegavao teorije. “Ono što vidim, ja to i naslikam”, govorio je on. U trenutku kada je počeo da izrađuje “Izlet” on je negovao dva stila – impresionističku tehniku laganog dodirivanja nepomiješanim bojama i blaži, pomiješani stil klasičnih slikara kojima se divio, poput Rubensa, Engra, Bušea, Vatoa, Fragonara. Prvim stilom radio je slike za sebe, često su to bile slike izmještene iz enterijera, a drugi stil mu je bio pogodan za portrete po narudžbi članova velike buržoazije. Iako su mu portreti obezbjeđivali većinu njegovih prihoda, u tom trenutku njegovog života, njegov interes bio je još strasno usmjeren na žanr scene slika savremenog života, za koje je Sena bila savršeno okruženje.

Za razliku od Renoara, Vi ste morali udahnuti život tim naslikanim junacima. Šta sve obuhvataju poglavlja Vašeg romana?
- Isprva sam mislila da bih mogla stvoriti niz odvojenih priča, svaka da bude iz različite tačke gledišta svakog od junaka, slično formi mog romana “Djevojka u zumbul plavom”, da se kreće naprijed i nazad u vremenu. Ubrzo sam shvatila da želim priče međusobno povezanih modela, da se odvijaju u formi romana koristeći više tačaka gledišta. Kroz poglavlja romana čitaoce vodim kroz Pariz - u Il de la Site, na Monmartr, na plesove i bašte zadovoljstva, iza scene Komedi Franseza i Foli Beržera. Poglavlja posvećenja Renoaru vode nas u njegov atelje, u kafe Nuvel Aten koji posjećuju umjetnici i pisci, u njegov komšiluk gdje su veoma zabavne ličnosti, na trg Pigal, u kabaree na Monmartru, park Tiljerije i naravno Luvr. Pored četrnaest junaka, modela sa slike roman je obogaćen i likovima svih društvenih klasa. Tu su: Alfons i Luiz Furnez, angažovani vlasnici Mezona Furnez, Edgar Dega, pisac Gi de Mopasan, uticajni i legendarni umjetnički agenti, bogati zaštitnici, strastveni kolekcionari umjetnosti i njihove vrckave žene, dakle osam potpuno razvijenih likova koji imaju neke veze sa slikarstvom i još deset od manjeg značaja. 
Iako su neka poglavlja udaljena od samog procesa poziranja, ipak su uvijek o slikanju, tako da je sve zajedno isprepleteno, kao na platnu. Roman opisuje Renoarove lične umjetničke krize, raspad grupe impresionista, preokret i promjene u prodaji umjetnina. Teme kao što su: čežnja za kreativnim izražavanjem, društvene promjene u braku i odnosima između klasa, i naravno ljubavi, daju romanu ljudske razmjere. Među modelima i pomoćnim likovima, postoje tri ljubavna trougla, od kojih svaki ima svoje trenutke akcija i refleksija. Kroz sve to, postoji vječna Sena, koja stalno mijenja pozadinu, grad i državu, blago utiče na junake, a tako i na slike. 

Kakav je Vaš stav i osjećaj za Renoarovu sliku „Izlet“?
- Ona pokazuje francusku „joie de vivre“, opijenost životom, koja je jezgro francuske duše. Razmislite o tome kako svi likovi uživaju međusobno i kakvo je bilo iskustvo čula - toplota sunca, nježni povjetarac, ukus vina na usnama, miris voća na stolu, zvuk smijeha. Slika nam govori da je riječ o usporavanju, pronalasku zadovoljstva u svemu. Prožeta je podsticajem da se primijete divni detalji u životu, da se vrednuje trenutak i svaki drugi. Posmatrano u poređenju kako se velikom brzinom živi danas, slika od nas traži da se zaustavimo, pogledamo, poslušamo, iskusimo, osjetimo i na kraju krajeva da cijenimo život. 

Ovo je Vaš peti roman koji se odnosi na svijet umjetnosti. Šta je to što Vas u pisanju uvijek vraća na slikarstvo kao osnovu?
- Mogu vam dati jednostavan odgovor da volim slikarstvo. Ekfraza - u književnosti opis umjetničkog djela napravljenog u drugom medijumu, ima dugu istoriju jer nudi romansijerima i pjesnicima izvor za kreativno razmišljanje, kao i konkretne metafore za ideju. Dodavanjem vizuelnog elementa u književnost, čitaoci mogu iskusiti još življe taj fiktivni san.
Ali to je idealističkije od toga. Željela sam da podržim vitalne funkcije umjetnosti da stimulišem i obogatim maštu. Slike nam omogućavaju da živimo izvan našeg vremena i mjesta. Svaki put kada maštom ulazimo u život drugog, to je mali korak ka uzdizanju ljudske rase. Kada nema mašte za živote drugih, nema ljudske veze i zato nema saosjećanja. Bez saosjećanja slabi ljudska zajednica, posvećenost, ljudsko razumijevanje, mir. Pojedinci postaju izolovani, izolovanost se može pretvoriti u okrutnost, kao i u tragični kraj. Umjetnost i književnost su protivotrovi za to. 

Kakve su reakcije čitalaca i kritike na Vaš roman “Izlet”?
- Čitaocima se dopada “Izlet” jer je oživio likove sa slike, opisi Pariza daju im osjećaj da su bili tamo, a kroz priču saznaju puno o tom periodu istorije slikarstva. Ističu i kako je roman lijep, lirski, fascinantan portret slikarstva i ličnosti, i da predstavlja poseban trenutak u rijeci vremena. Navešću Vam i neke od kritika. “The Boston Globe” navodi da mojim romanom “Slika doslovno oživljava, i da je pretpostavka kako je to upravo bila spisateljičina namjera”, “Library Journal” ocjenjuje kako je to “Duboko dirljiv portret kreativnog procesa i skupine ljudi koji su se okupili za trenutak kako bi napravili jedno veliko djelo”, a “Seattle Times” ističe kako “književnica Suzan Vriland svojom prozom prenosi svoje čitaoce u realni prostor i vrijeme, među ljude koji su znali Renoara i njegove kolege impresioniste... Okaljeno, slikovito pisanje, uz mukotrpno istraživanje i spoznavanje umjetničkih principa, Suzan Vriland kombinuje sa talentom za razmjenu impresionističkih često neshvaćenih ideja i teorija”. 

Ispravljanje nepravde

Radite na narednoj knjizi. Da li je ona u vezi sa umjetnošću?
- Moj sljedeći roman “Gospodin Tifani i Klara” je o Luisu Komfortu Tifaniju, poznatom njujorškom proizvođaču vitraža i Tifani lampi. Do 2005, istoričari umjetnosti mislili su da je on dizajnirao sve staklene abažure, ali te godine pronađena je kolekcija pisama koju je pisala Klara Driskol, šefica Ženskog odjeljenja za siječenje stakla Tifani studija. Ona otkrivaju da ih je Klara, ne Tifani, koji je dizajnirao većinu lampa koristeći motive iz prirode - cvijeće, leptire, konjice, vinovu lozu, itd – stvorila sa svojim Tifani djevojkama. Ona mi je centralni lik i roman obuhvata 16 godina na prelazu iz 19. vijeka, kako ona živi u živahnom njujorškom pansionu pored drugih umjetnika u svom životu i doživljava ljubav sa tri muškarca.

Kultno mjesto umjetnika

U Renoarovo doba Mezon Furnez bio je osobeno mjesto. To je i danas, zar ne?
- Da, tako je. Ovo mjesto ima svoju istoriju. Godine 1857. Alfons Furnez, pokrenuo je niz poslovnih poteza vezanih za rijeku Senu, uzeo je u zakup poslovne zgrade, čamce, a njegova supruga je otvorila restoran. Uspjehu firme doprinijeli su željeznica i nagon Parižana za odlazak na rijeku. Tokom 1870-ih i 1880-ih mnogi veliki impresionisti dolazili su u Mezon Furnez i slikali su u blizini, uključujući Kloda Monea, Eduarda Manea, Alfreda Sislija, Kamija Pisara, Gistava Kajeboa, Pjera Prinsa i naravno Ogista Renoara. Berta Morizo je imala ljetnjikovac pored Buživala. Kasnije su fovisti, Andre Deren, Moris Vlamnik i Anri Matis otkrili Mezon Furnez. Ovo mjesto su posjećivali pisci i intelektualci, poput Gijoma Apolinera, Gi de Mopasan je iznajmljivao sobu na spratu koja mu je s vremena na vreme služila zbog njegove strasti za veslanjem. On je koristio Mezon Furnez kao mjesto dešavanja svojih priča („La femme de Paul“ i „Mouche“) nazivajući ga Restoran „Grillon“.
Luiz je držala Mezon Furnez do 1906, a živjela je do 1939. Poslije toga zgrada je korišćena za izdavanje, a kasnije je napuštena i zanemarena. Godine 1977. kuću je kupio grad Šato, a 1982. upisana je u registar istorijskih spomenika. Godine 1990. otvoren je restoran, ponovo je na terasu stavljena narandžasta prugasta tenda kao što je i na Renoarovoj slici.
Danas, pridodata restoranu nalazi se originalna brodska kućica koja je Muzej Furnez. Ovaj muzej posvećen je radovima svih umjetnika koji svoje stvaralaštvo vezuju za Senu, poput impresionista i fovista, kao i savremenih slikara koji su zarobljeni duhom Sene.

Autor: Vujica OGNJENOVIĆ