Laguna - Bukmarker - Intervju sa Monik Rofi: San o sireni - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Intervju sa Monik Rofi: San o sireni

Monik Rofi, koja se javila iz svog doma u Londonu, još uvek ne može da prihvati činjenicu da je njena najnovija knjiga postigla neverovatan uspeh. Njen roman, „Sirena sa Crne Konče“ eksperimentalno je delo književne fantastike u kome se ukrštaju priče različitih junaka, kao i njihovi pogledi na događaje koji su usledili nakon što je mladi ribar i gitarista ugledao sirenu koja je crnkinja. Ajkaja, međutim, nije bilo kakva sirena, ona je potomak naroda Taino, domorodaca sa Kariba, koji je u više navrata migrirao iz Amerike do grupe ostrva koji su danas poznati kao Mali i Veliki Antili. Na nesreću po Ajkaju, ljubomorne žene su je prognale iz zemlje i proklele da zauvek pliva okeanima.

Foto: Marcus Bastel

Radnja romana je smeštena u 1976. godinu, u malom priobalnom karipskom selu. Ova sirena zasigurno nije ona Diznijeva na koju ste navikli. Knjiga je napisana na kreolskom jeziku, a sam narativ i njegovi likovi uvlače čitaoce u krvavu istoriju Kariba, naglašavajući tenzije između jednoprocentnog belačkog stanovništva koje i dalje poseduje veliki deo zemlje i upravlja ekonomijom, crnačkog stanovništva koje i dalje pati od posledica kolonizacije, i američkih turista koji, za razliku od bivših kolonizatora, misle da mogu da dođu, zgrabe ono što požele i odu.

U romanu se kriju ljubav, nada i promene, kao i duboka razmišljanja o izgnanstvu, načinu na koji muškarci vide žene, polnoj neodređenosti i gubitku.

„Sanjala sam svoj veliki san o sireni 2013, počela da ga zapisujem 2016. godine, a pisanje završila godinu dana kasnije“, kaže Monik Rofi. „Knjigu sam pokušavala da objavim krajem 2017. i početkom 2018. godine, ali je niko nije želeo – odbili su me svi veliki izdavači.“

„Međutim, imam utisak da je ovu knjigu sreća zapljuskivala u talasima“, kaže ona. „Na primer, osvojila sam nagradu Kosta u januaru (2021. godine) i istog ili sledećeg dana je objavljeno da je 100.000 ljudi umrlo (od posledica korone). Kada je knjiga prvi put započela svoje putovanje po svetu, mali broj čitalaca je bilo zainteresovano za sirenu crnkinju, naročito pre pojavljivanja pokreta Black Lives Matter (Životi crnaca su važni). Usponi i padovi, nalik talasima okeana, karakterišu njeno putovanje.“

Monik je dobila inspiraciju 2013. godine, dok je živela u Šarlotvilu, u severnom delu Tobaga, regionu koji opisuje kao „netaknut, bez Starbaksa i hotela, koji podseća na Karibe iz perioda pre 40–50 godina“. Te godine je organizovano takmičenje u pecanju, a Rofijeva je bila usred procesa pisanja jedne sasvim druge knjige.

„Gledala sam kako čamci dolaze i odlaze i ribare kako kače ribe. Dok sam gledala kako te velike ribe vise, izgledale su mi kao linčovana tela. Onda se desila oluja i dogodilo se samoubistvo u selu – neki mladić se obesio zbog ljubavne veze koja je pošla naopako; pa su onda neki turisti nestali u svom kajaku, izgledalo je kao da je celo mesto pod uticajem mračnih sila koje oslobađaju natprirodne pojave i uzrokuju grozote.“

Usred svega ovoga, Rofijeva je sanjala san o sireni, san koji se godinama ponavljao, primoravajući je da shvati smisao priča koje su joj se odvijale u glavi. „Ubrzo nakon što sam otkrila mit o Ajkaji i fragmente različitih priča, nastali su likovi, ideje i njihovi različiti pogledi na svet. U početku sam želela da napišem celu priču iz perspektive sirene, ali različiti uvidi u iste događaje ipak u potpunosti odgovaraju ovoj priči.“

Udubljivanje u mitologiju sirena nije novost u književnosti; međutim, namerno postavljanje sirene crnkinje u epicentar romana predstavlja nedvosmisleno važan napredak za dela koja se bave ovakvom temom, a još više za karipsku književnost.

Monik Rofi je rođena 1965. godine. Njena majka je Egipćanka italijansko-malteškog porekla, a otac Britanac. Njeno odrastanje na Trinidadu proteklo je u znaku promena. Roditelji, koji su se doselili tamo nekih deset godina pre nego što se rodila, osetili su na svojoj koži završetak ere kolonijalizma.

„Moji roditelji su se doselili u trenutku kada je crnački nacionalizam bio u usponu. Erik Vilijams, koji je vodio Nacionalni pokret naroda Trinidada (i koji je kasnije postao naš prvi premijer), u to vreme je vodio kampanju i sve se menjalo. Moji majka i otac su na veoma različite načine doživljavali ovo mesto. Majka se osećala upadljivo beloputo u momentu kada su odbijali da prime nove belce na ostrvo, dok oca, koji je pocepao svoj pasoš, jednostavno nije bilo briga. U tom svetu promena i različitih pokreta rođeni smo moja braća i ja – i to je svet u kome nastavljam da živim, na relaciji između svog boravka u Velikoj Britaniji i povratka kući.“

Rofijeva je veoma opširno pisala o svom iskustvu odrastanja na Karibima, ali i o iskustvima njenih roditelja (u romanu „Bela žena na zelenom biciklu“). „Sirena sa Crne Konče“ je njena prva knjiga u kojoj se ne pojavljuju ni ona, niti bilo koji član njene porodice.

„Ovo priobalno seoce predstavlja malo mesto koje pokušava da se izbori sa posledicama traume koju je doživelo“, kaže ona. „Želim da ljudi razmišljaju o ovom mestu i da ga zavole, o našoj sireni Ajkaji i vezi sa njenom srodnom dušom, njenim ljubavnikom, ribarom Dejvidom; da razmišljaju o Redžiju, gluvom detetu koje je rastrzano između Lajfa, crnca koji odbija da živi u kući koju su izgradili robovi, i Arkadije, belkinje, koja živi sa teretom da je deo 1% stanovništva koji su uništavali ovu zemlju i njene ljude. Želela sam da napišem nešto što je duboko, ali sam ujedno svesno pisala i o rasi i o polu.“



Njeni komentari su utoliko značajniji, posebno kada se uzme u obzir to da su karipskim književnim kanonom u poslednjih pedeset godina većim delom dominirali muškarci, uključujući nobelovce Dereka Volkota i V. S. Najpola.

Eksperimentalna priroda romana, prema nekim recenzentima i kritičarima, leži u spajanju savremenog karipskog života sa magičnim realizmom ili, kako to Rofijeva kaže, mogućnošću da se u roman uvede mitologija sirena.

„Sirene postoje u svakom okeanu, svakoj kulturi i mnogim rekama, koje su svoje ime dobile po njima. Jedna od najstarijih priča o sireni potiče iz Sirije i ona je stara 3000 godina“, kaže Rofijeva.

„Sirena je prehrišćansko otelotvorenje zarobljene žene, ženske strane polne neodređenosti pri čemu je na nju često bačeno prokletstvo, često je okrivljena za nešto i veoma često bude žrtvovana. Mami Vata je ogromno božanstvo u Beninu i Togu, a mitovi o Mami Vati uključuju i priče u kojima ona odvodi ljude u morske dubine; ukoliko odluči da nekoga oslobodi, taj biva isceljen i ima natprirodne moći. Ovakve priče su se mogle čuti posvuda i meni je fascinantno što se pojavljuju i u Aziji, Africi, Evropi, pa i na Karibima – i to ne samo u našim usmenim predanjima već i u vizuelnoj umetnosti.“

U njenoj knjizi sirena izlazi iz vode i postaje žena; ona je bila poluriba, polužena, a zatim u toku perioda transformacije skoro u potpunosti postaje žena, da bi se spletom tragičnih okolnosti vratila u oblik sirene. Ali autorka stavlja naglasak na amfibijsku prirodu sirene: „Nikad ne vidite sirenu da nosi majicu na sebi. Španci imaju običaj da kažu da ih ne možete ni pojesti ni voditi ljubav sa njima. One poseduju izrazito simboličnu moć, seksualnost, uvek su podložne muškom pogledu, njihova seksualnost je zapečaćena i želela sam da Ajkaja ima tu priliku da živi punim životom dok provodi svoje vreme na zemlji.“

Modernizujući mit o Ajkaji i utvrđujući je kao potomka naroda Taino, autorka naglašava potrebu za suočavanjem sa ogromnim masakrom domorodačkog naroda koji su počinili španski konkistadori.

„U narodu Taino i muškarci i žene su bili poglavice, živeli su u kraljevstvima koja su bila organizovana i mirna, a Španci su došli i desetkovali stanovništvo – žive su ih kuvali, silovali i pljačkali, a one koje nisu ubili terali su da bez ikakve nadoknade rade u rudnicima. To saznajemo iz izveštaja koji je ostavio Bartolome de las Kasas, dominikanski fratar i proindijski i verski aktivista koji je bio užasnut nepravdom i osećao potrebu da ostavi pisano svedočanstvo koje nam i dan-danas služi kao izvor informacija.“

Spajanjem ove tri različite niti, napetosti između rase i pola, istorije prvih stanovnika Kariba i mitologije o sirenama, stvoren je roman koji je spreman da istražuje i prihvati složenost i slojevitost tema kojima se bavi. Rofijeva se nada da je to pravac u kom će karipska književnost nastaviti da se razvija.

„U našem regionu imamo mnogo sjajnih pisaca – pisaca koji su crnci, indokaripskog ili irskokaripskog porekla, kvir pisaca, i onih koji su heteroseksualni. Takozvana zlatna era književnosti kojom su dominirali muškarci i njihova toksična muškost polako ustupa mesto ogromnom broju žena koje upotpunjuju književni kanon različitim glasovima koji dolaze iz veoma različitih sredina“, kaže ona.

Karibi, koji se često veličaju kao idilično mesto za odmor, sa palmama koje se njišu na povetarcu i svetlucavo plavim vodama, su, poput Aotearoe (maorski naziv za Novi Zeland), zemlja prožeta traumama. Sistematski genocid njihovih prvih stanovnika, porobljavanje Afrikanaca i talasi neokolonijalizma koji su zapljusnuli ove obale stvorili su složeno i komplikovano društvo sa višestrukim slojevima koje treba razotkriti. To je i dalje zemlja koja se oporavlja od naleta nepravde, a nove spisateljske nade ove zemlje, uključujući i Monik Rofi, posvećene su otkrivanju kompleksnog života na ostrvima.

Ona kaže: „Ljudi često ne žele da pričaju o ovim problemima kada razgovaramo o Karibima, ali trauma je nasledna i dalje se manifestuje. Postoji određen nivo straha i torture, a isceljenje kolektivne svesti je jedan od načina koji će nam pomoći da kao društvo napredujemo.“

Roman „Sirena sa Crne Konče“ postaje deo kanona karipske književnosti, koji je poseban po tome što je drugačiji, ali i poznat. Zahvaljujući ljudima sa Kariba i Aotearoe, mnogo toga može da se nauči, zavoli i doživi pomoću njihovih moćnih narativa.

Autor: Dion Džozef
Izvor: blackcreativesaotearoa.com
Prevod: Kristijan Vekonj


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
predstavljena pesnička zbirka u lavirintu  laguna knjige Predstavljena pesnička zbirka „U lavirintu“
19.04.2024.
Nova zbirka poezije Igora Mirovića predstavljena je 18. aprila u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC.   Pored autora, o knjizi su govorili prof. dr Zoran Đerić i prof. dr Aleksandar Je...
više
ema jarlet o orionu i mraku slikovnice i večernje nebo su oduvek bili deo mog života laguna knjige Ema Jarlet o „Orionu i Mraku“: Slikovnice i večernje nebo su oduvek bili deo mog života
19.04.2024.
Autorka hita „Orion i Mrak“ Ema Jarlet otkriva svoju opsesiju mrakom, kako nastaju priče i junaci koje ilustruje i u kome je pronašla inspiraciju za svoje čarobne slikovnice koje nakon objavljivanja n...
više
rastislav durman o novoj knjizi ona bića koja nisu sića  laguna knjige Rastislav Durman o novoj knjizi „Ona bića koja nisu sića“
19.04.2024.
„Ona bića koja nisu sića“ nova je knjiga evropskih bajki koju je priredio novosadski autor Rastislav Durman. Pisac za decu i odrasle poslednjih godina posvetio se prikupljanju bajki sa svih evropskih ...
više
prikaz knjige vladalac nikola makijavelija uputstvo za rukovanje državom laguna knjige Prikaz knjige „Vladalac“ Nikola Makijavelija: Uputstvo za rukovanje državom
19.04.2024.
„Ne zna se ko pije, a ko plaća“ najbolji je iskaz o situaciji u renesansnoj Italiji. U svakom njenom kutku sram, zločin i samovlašće bili su deviza. Zločin? Stvar službene dužnosti. Ubistvo? Oblik dru...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.