Laguna - Bukmarker - Intervju sa Danijeleom Ganzerom – Partnerstvo za rat - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Intervju sa Danijeleom Ganzerom – Partnerstvo za rat

NATO je od trenutka svog osnivanja već vodio 13 protivzakonitih ratova. Istoričar i autor bestselera Danijele Ganzer u svojoj knjizi „Protivzakoniti ratovi“ ukazuje da je pritom sistematski podrivano međunarodno pravo Ujedinjenih nacija. Podrobnije o toj temi autor govori u ovom intervjuu koji je vođen 2016. godine.

Gospodine Ganzer, Vi zastupate prilično smelu tezu. Tvrdite, naime, kako su aktuelni ratovi protivzakoniti.  Šta vas čini tako sigurnim u ovoj analizi?

Sasvim je jasno da se trenutno nalazimo u jednoj vrsti spirale nasilja i da su za to pre svega odgovorni protivzakoniti ratovi. Na primer, napad NATO zemalja, SAD i Velike Britanije, na Irak, 2003. bio je ilegalni rat bez odobrenja Ujedinjenih nacija. Do današnjeg dana u Iraku imamo više od milion mrtvih. Nekadašnji oficiri i saradnici iz tajnih službi svrgnutog predsednika Sadama Huseina danas čine jezgro sunitske terorističke milicije Islamske države, koja je destabilizovala Siriju i izvodi terorističke napade u Evropi.

Da li je i rat u Siriji protivzakoniti rat?

Da, i napad na Siriju 2011. godine bio je nezakonit. Agresori poput SAD, Velike Britanije, Francuske, Turske, Katara i Saudijske Arabije sproveli su obuku i naoružavanje brojnih brutalnih bandi. Oni od 2011. pokušavaju da uklone sa vlasti predsednika Asada.

Te grupe moraju biti označene kao teroristi, ali pravi agresori ih nazivaju „umerenim pobunjenicima“ i time zbunjuju javnost.

Nemačka se tek kasnije direktno umešala u rat. Sada i kancelarka Angela Merkel, poput američkog predsednika Obame, francuskog predsednika Olanda i turskog predsednika Erdogana, želi zbacivanje Asada. Ali sve to je nezakonito. Isto koliko bi bilo nezakonito kada bi Asad želeo da sruši Merkelovu.

Šta razlikuje zakoniti od nezakonitog rata?

U povelji Ujedinjenih nacija je jasno i nedvosmisleno napisano: nijedna zemlja ne sme napasti drugu. Ratovi su protivzakoniti kao takvi. To je takozvana „zabrana upotrebe oružane sile“. U članu 2 Povelje stoji: „Svi članovi se u svojim međunarodnim odnosima uzdržavaju od pretnje silom ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti svake države, ili od upotrebe sile na svaki drugi način nesaglasan s ciljevima Ujedinjenih nacija“.

Tekst je jasan. Od 1945. godine svi ratovi su protivzakoniti. Postoje samo dve izuzetne situacije u kojima je rat danas dozvoljen: pravo na samoodbranu i rat koji se vodi sa eksplicitnim mandatom Saveta bezbednosti UN-a.

Samoodbrana se često navodi kao argument. To su učinile SAD posle 11. septembra, a Nemačka je na sličan način 1999. opravdala svoje učešće u kosovskom ratu.

U pravu ste. Administracija predsednika Buša se posle 11. septembra pozvala na pravo na samoodbranu. Otišli su u UN, gde im je to potvrđeno. Ključna je pak činjenica da Ujedinjene nacije nisu u svojoj rezoluciji dale Sjedinjenim Državama pravo da napadnu Avganistan, što su ovi ipak učinili 7. oktobra 2001.

Ako pročitate rezoluciju UN, primetićete da se Avganistan uopšte ne pominje. Napad na Avganistan je stoga nezakonit. Opravdavan je teorijom predsednika Buša da je Osama bin Laden odgovoran za napade 11. septembra. Upravo to nije dokazano pred UN-om i do danas je predmet sporenja. Savet bezbednosti, u kome sede Kina i Rusija, nije izdao odobrenje za napad na Avganistan. Kod napada Nemačke na Srbiju 1999. godine, radilo se o nečem drugom. U tom trenutku nije bilo prethodnog terorističkog napada koji bi poslužio kao opravdanje za intervenciju. Tada još nije bilo takozvanog „rata protiv terorizma“. NATO je pritom bio na strani albanskih muslimana i bombardovao srpske hrišćane.



Nemačka je tada zajedno sa američkim predsednikom Bilom Klintonom napala Srbiju bez mandata UN-a kako bi dokazala da, posle raspada Varšavskog pakta, NATO još uvek igra značajnu ulogu – i to ružnu, mora se dodati. U tu svrhu je „Ruder Fin“, firma za odnose sa javnošću, u medijima stvorila imidž Miloševića kao neprijatelja. Ova firma za komunikacije sa sedištem u Vašingtonu obezbedila je ratnu propagandu koja je pratila raspad Jugoslavije.
 
Šta se događa kada zemlja koja nije članica NATO-a vodi ilegalni rat?

To je sasvim druga priča. Kada neka slabija zemlja zanemari zabranu upotrebe sile, članice NATO-a reaguju u istom trenutku, podsećajući sve države sveta na međunarodno pravo, povelju UN-a i zabranu agresije.

Kada je, primera radi, irački diktator Sadam Husein 1990. umarširao u Kuvajt, to je bio protivzakoniti rat, koji je odmah s pravom osuđen od strane Saveta bezbednosti UN-a. Sadam Husein je bio ratni zločinac, koji je 1991. godine isteran iz Kuvajta od strane međunarodnih snaga sa odobrenjem Ujedinjenih nacija i pod vođstvom Sjedinjenih Američkih Država. To je bio legalni rat pod mandatom Saveta bezbednosti.

Za ovako jasnu osudu agresije potrebna je podrška pet stalnih članica Saveta bezbednosti, od kojih su tri članice NATO pakta: SAD, Francuska i Velika Britanija, i dve članice BRIK-a: Rusija i Kina. Zemlje NATO-a i BRIK-a retko imaju zajedničke interese. Nakon Sadamovog upada u Kuvajt, sve članice Saveta bezbednosti su bile saglasne – iako ne treba zanemariti intenzivnu ratnu propagandu SAD.

Jesu li, po Vašem mišljenju, nezakoniti svi ratovi vođeni poslednjih godina i decenija, ako se ima u vidu važeće međunarodno pravo?

Skoro svi. Napad Sjedinjenih Dražava na Libiju 1986. Savet bezbednosti nije odobrio. Zato je američki predsednik Regan morao da odgovara pred sudom dok je još bio živ. SAD su 2011, zajedno sa Francuskom i Velikom Britanijom, ponovo napale Libiju. Ovog puta su, doduše, imali mandat Ujedinjenih nacija, ali samo za uspostavljanje zone zabranjenih letova. Zemlje NATO-a se nisu osvrtale na to i sprovele su svrgavanje režima. Gadafi je sahranjen negde u pustinji.

Od tog trenutka, Libija tone u haos. Francuski predsednik Sarkozi, britanski premijer Kameron i američki predsednik Obama su se i ovog puta provukli nekažnjeno. Obama je ponovo bombardovao Libiju 1. avgusta 2016, a izveštaji o tome su se u većini novina pojavili tek na zadnjim stranicama. Međunarodno pravo je sistematski razarano i ignorisano. Kada bismo živeli u poštenom i pravednom svetu, Obama, Sarkozi i Kameron bi zbog rata u Libiji odgovarali za zločine protiv čovečnosti pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu.

Bilo bi podjednako nezakonito da je Gadafi napao Francusku. U tom slučaju bi se on našao pred krivičnim sudom Ujedinjenih nacija. Ubeđen sam da bi se to dogodilo. Ali kada članice NATO-a iskopaju ratnu sekiru i izvrše invaziju na neku zemlju, ne dešava se ništa – apsolutno ništa.

Šta omogućava državama NATO-a da bez posledica krše međunarodno pravo?

Mnogi su upoznati sa činjenicom da je napad SAD i Velike Britanije na Irak 2003. bio protivzakonit. To je tada jasno izrekao Kofi Anan, generalni sekretar UN-a. Međutim, ne znaju svi da je protivzakonit bio i napad na Vijetnam 1964. Ratne laži zbunjuju mnoge, bilo da je reč o laži o zalivu Tonkin u slučaju Vijetnama, ili o bilo kojoj u nizu laži o Iraku.

Pre svega, mediji često radije prihvataju ratnohuškačku ulogu. Oni su ti koji trenutno bez prestanka zahtevaju svrgavanje Asada u Siriji. Moramo pritom znati da je smenjivanje vlasti u stranoj državi potpuno nezakonito i oprečno UN-ovoj „zabrani upotrebe sile“.

NATO trenutno pred našim očima sprovodi ilegalni puč, uz asistenciju zalivskih monarhija, Katara i Saudijske Arabije. Ginter Majer, nemački stručnjak za Bliski istok, u pravu je kada ukazuje da Sjedinjene Države prvenstveno podržavaju takozvane umerene grupe. Ove grupe, pak, sarađuju sa Nusra frontom. Tako oružje namenjno umerenjacima završava u rukama terorističkog Nusra fronta. Skandalozno. To znači da NATO sarađuje sa teroristima.

Podrška Nusra frontu se pritom obavlja indirektno, uz učešće Nemačke. Avioni tipa Tornado, koji obavljaju izviđačke misije nad Sirijom, isporučuju svoje podatke operativnim i kontrolnim centrima Asadovih neprijatelja. SAD, Turska i tajne službe Katara i Saudijske Arabije prikupljaju podatke i prosleđuju ih pobunjenicima. Nalazimo se u pravom začaranom krugu, gde nasilje vodi još većem nasilju, a UN-ova zabrana primene sile polako klizi u zaborav.

Međunarodno pravo gubi na značaju, niko se ne može suprotstaviti vodećim industrijskim silama. To su obeležja našeg vremena?

Istorijske činjenice jasno ukazuju da su u proteklih 70 godina zemlje NATO pakta u više navrata vršile napade na druge države i time povredile zabranu upotrebe oružane sile, utvrđenu u povelji Ujedinjenih nacija. NATO nije organizacija koja će obezbeđivati sigurnost i stabilnost, već pretnja svetskom miru.

Takozvani „rat protiv terorizma“ takođe je prožet lažima. Ovaj rat, koji su SAD i članice NATO-a započele 2001, ne pruža nijednu kredibilnu opciju koja bi omogućila izlazak iz spirale nasilja, jer se niko ne bavi njegovim stvarnim uzrocima. U osnovi, cilj im nije iskorenjivanje terorizma već osvajanje i obezbeđivanje izvora nafte, prirodnog gasa, novca i moći i zato je ovo pre svega rat za resurse i svetsku dominaciju.

Posle 15 godina, bilans je poražavajući: nekoliko država – uključujući Avganistan, Irak, Libiju i Siriju – potpuno je destabilizovano, šire se nepoverenje i strah, a broj terorističkih napada je sve veći.

Koje bi korake trebalo preduzeti u zaustavljanju spirale nasilja?

Švajcarska i Austrija bi trebalo da se vrate striktnijim parametrima neutralnosti, da prestanu sa slanjem vojnih snaga u inostranstvo i napuste takozvano „Partnerstvo za mir“ jer se ovde, imajući u vidu agresorske poteze NATO-a, pre radi o „Partnerstvu za rat“.

Kao poslednje, ali ništa manje važno, Nemačka bi, s obzirom na vlastitu istoriju, trebalo da istupi iz NATO-a, prestane da šalje trupe u druge zemlje i da se, kao neutralna zemlja, posveti odbrani međunarodnog prava i mirnom razrešavanju sukoba.
 
Izvor: Zeitpunkt, 146, Nov./Dez. 2016.
Prevela: Jelena Tanasković
Foto: A.Savin - Modifications made by Lämpel., FAL / Wikimedia Commons


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
dečji dani kulture od 5 do 7 aprila u igri sa knjigom  laguna knjige Dečji dani kulture od 5. do 7. aprila – U igri sa knjigom!
27.03.2024.
I ovog aprila deca se najlepše druže sa knjigom, i to u okviru Dečjih dana kulture, još jedne manifestacije koja promoviše knjigu i čitanje na najlepši način: kroz igru i zabavu! Dečji dani kul...
više
infuzija čoveku koji posustaje predstavljene canetove ukrštene reči  laguna knjige Infuzija čoveku koji posustaje – predstavljene Canetove „Ukrštene reči“
27.03.2024.
Da je poezija u modi potvrdila je promocija prve poetske zbirke Zorana Kostića Caneta „Ukrštene reči“, koja je održana u Velikoj sali SKC-a 26. marta. Pored autora, učestvovale su književnica Ivana Di...
više
e l džejms o gospođi i slobodi stvaranja držite se svog stava laguna knjige E L Džejms o „Gospođi“ i slobodi stvaranja: Držite se svog stava
27.03.2024.
Bestseler autorka E L Džejms je u ekskluzivnom razgovoru za Bukmarker povodom novog romana „Gospođa“ pružila intiman uvid u svoje stvaralaštvo, inspiraciju i proces kreiranja ljubavnih svetova koji os...
više
saša savić knjigu sam pisao šest godina u noc ima kad sam imao vremena laguna knjige Saša Savić: Knjigu sam pisao šest godina u noćima kad sam imao vremena
27.03.2024.
Saša, izbeglica iz Sarajeva, jedva preživljava u Pragu 1992. kao prodavac košulja na pijaci sve dok ne sretne Bobana, svog daljeg rođaka, „veselog Bosanca“ iz predratnih viceva, koji se bavi prodajom ...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.