Intervju sa autorkom romana Slikarka iz Šangaja

Umjetnost oslobađa umjetnika i stavlja pred njega nove izazove

RAZGOVOR: DŽENIFER KODI EPSTAJN, AMERIČKA SPISATELJICA, AUTORKA KNJIGE O KINESKOJ SLIKARKI PAN JULIJANG

Kineska slikarka Pang Julijang bila je jedna od najtalentovanijih kineskih umjetnica 20. vijeka. Iako slovi za ikonu postimpresionizma, njene slike manje su poznate široj javnosti. Njen život i stvaralaštvo predstavila je američka spisateljica Dženifer Kodi Epstajn u knjizi „Slikarka iz Šangaja“ („Laguna“, prevod Vanja Smoje-Glavaški).
Knjiga „Slikarka iz Šangaja“ sadrži povijest neobične osobe i doba u kome je ona stasavala: saznajemo da je Pan Julijang rođena u kineskoj provinciji Anhuej 1895. godine kao Zang Julijang. Roditelji su joj umrli još dok je bila dijete. Kada je imala 14 godina njen ujak ju je prodao u bordel. Godine 1916, Pan Canhua lokalni carinski službenik, dao je otkupninu za nju i izbavio je iz bordela. Tada ona postaje Pan Julijang i zajedno odlaze u Šangaj gdje ona 1918. počinje da pohađa studije zapadnog slikarstva na Šangajskoj umjetničkoj školi. Pod sponzorstvom Pana Canhua, studije je nastavila u Parizu i Lionu, da bi 1925. dobila italijansku stipendiju za slikarstvo i skulpturu. Poslije niza uspjeha u Italiji i Francuskoj, Pan Julijang biva pozvana da se vrati u Kinu da predaje slikarstvo u Šangaju. U periodu od 1929. do 1936. imala je u Kini pet samostalnih izložbi. Godine 1937. vratila se u Pariz gdje je ostala do smrti 1977. godine.

Knjigom „Slikarka iz Šangaja“ Dženifer Kodi Epstajn nas vodi na putovanje duž mutnog toka rijeke Jangce, preko opasnog i glamuroznog predratnog Šangaja i boemskog sjaja Pariza dvadesetih godina, i natrag u Kinu na ivici revolucije. Ovo djelo o jednoj od najtalentovanijih i najprovokativnijih kineskih umjetnica 20. vijeka, je prožeto ubjedljivim istorijskim detaljima i pokušajima jedne žene da bude par koraka ispred svog vremena.
Dženifer Kodi Epstajn je radila u Japanu, Kini, Hongkongu, Tajlandu i u SAD za časopise „Wall Street Journal“, „Asian Wall Street Journal“, „Mademoiselle“, „Self“ i „Parents“, kao i za televizijske stanice NBC i HBO. Magistrirala je međunarodne odnose na Univerzitetu Džon Hopkins. Živi u Njujorku odakle je i govorila za „Vijesti“.


Kako ste se odlučili za pisanje knjige „Slikarka iz Šangaja“ po životu kineske slikarke Pan Julijang?

- Mislim da je najveća stvar bila da jednostavno date sebi dozvolu da pristupite ovoj temi. Imala sam puno rezervisanosti zbog pokušaja pisanja iz perspektive preobraćene prostitutke – u slikarku iz Kine, jer (očito) da nijesam bila ništa od toga. Ali konačno sam našla drskost da pokušam, jednostavno jer sam bila fascinirana njenim životom i zaista sam željela da zamislim njen život iz njene perspektive. A kada sam se jednom upustila u pisanje, recepcija mog inicijalnog čitaoca je bila toliko pozitivna da je bilo sve lakše i lakše nastaviti. Konačno, mislim da sam shvatila značajnu lekciju: kada pišete fikciju, morate sebi dozvoliti da pišete o bilo čemu, a ne samo o onome što znate. Bez obzira da ili ne poznajete to „dobro“ i da li ste ili nijeste „u pravu“.

Kako ste otkrili životnu i umjetničku priču kineske slikarke Pan Julijang?

- Zapravo, prije otprilike deset godina bila sam sa svojim suprugom i nekim rođacima u Gugenhajmu. Iznenađujuća izložba bila je posvećena savremenoj kineskoj umjetnosti i na njoj je bila predstavljena samo jedna slika autorke Pan Julijang. Ali, odmah me je privukla; bila je to tipična slika Pan Julijang i prilično je podsjećala na Matisa i Sezana, svijetlo-smjele boje i jasna zapadnjačka okolina (u poređenju sa eksplicitno propagandnim stilom i istančanijim linijama na slikama oko njene) po mom mišljenju odstupala je od ostalih. Približila sam se kako bih saznala više o slici i autorki i kada sam pročitala priču o Pan (prostitutka – konkubina – postimpresionistička ikona– stvarno?!) pomjerila me je s mjesta. Nikada ranije nijesam čula o njoj, ali u tom trenu nijesam mogla da shvatim zašto mi je sinulo da svako mora da zna njenu životnu priču. Moj suprug, filmmejker bio je taj koji je rekao: „Hej! To bi trebalo da bude tvoj prvi roman!“ Gledala sam u njega kao da je blesav.... ali očigledno je da je ideja rasla u meni.


Koliko dugo ste pisali ovu knjigu? Kako ste istraživali građu za knjigu?

- Ja sam pomalo istraživački zavisnik – ali čak i po mojim mjerilima to je bilo previše. Smatrala sam kako bi trebalo da pročitam sve napisano o njoj i da idem na časove Kineske istorije na Univerzitetu Kolumbija, najmanje dvije godine prije nego što sam se osjetila spremnom da počnem da pišem prolog; pa čak i onda sam nastavila da istražujem naporedo sa pisanjem. Pošto je knjiga oduzela otprilike deset godina, od prvobitne koncepcije do objavljivanja, rekla bih – pa da, oko deset godina. Interesantna stvar je da mi nikada nije dosadilo – taj cio njen svijet me je fascinirao.

Koliko je ovaj roman zasnovan na stvarnom životu Pan Julijang? Da li sam u pravu ako kažem da je „Slikarka iz Šangaja“ fikcionalna biografija?

- U pravu ste. Široke crte su više ili manje u skladu sa onim što sam bila sposobna da potvrdim u vezi sa njenim životom – kada i gdje je rođena, kada je ušla i napustila bordel, kada se udala, kada je otišla u inostranstvo, došla kući, ostavila dobro... Iako su (nekoliko stručnjaka su mi to i potvrdili) činjenice iz njenog života zatamnjene, pa čak i na kineskom, postoji puno prostora za tumačenje i izmišljanje. Na neki način ona je bila savršena ličnost za fikcionalnu biografiju.


Da li su slike Pan Julijang inspirisale Vašu priču? Koje su glavne teme na njenim platnima?

- Slike Pan Julijang su me zaista inspirisale. Najprije je to bila jedna od njenih slika koja je pokrenula cio proces i pokazala kako je malo informacija u njenom životu – njene slike su bile na mnogo načina jedan od glavnih prozora u njenu perspektivu i njenu ličnost. Što se tiče tema – ona je bila najpoznatija po svojim nagim autoportretima – koji, opet kažem prikazuju njenu okolinu, a za mene su bili veoma fascinantni i mislim da oni dosta govore o njenoj odlučnosti da se ponovo vrati sebi i svom tijelu žene.


Koja je istorijska pozadina Vašeg romana?

- Što se tiče mog obrazovanja - studirala sam Azijsku istoriju i kulturu (posebno japansku) na koledžu i diplomirala sam na toj oblasti, a završila sam i napredni stepen kreativnog pisanja. Mislim da ako se sve te stvari stave zajedno daju dobru osnovu za pisanje knjige o kineskoj istoriji!

Kao djevojčica Pan Julijang je prodata u prostitutke. Kakav je njen život bio kasnije?

- Vjerujem da je pošto se preselila u Pariz imala neki stepen uspjeha – nekoliko izložbi u Salonima i Muzeju moderne umjetnosti, nekoliko značajnih narudžbina za grad Pariz, itd. Ali ona je odbijala da radi sa posrednicima i da promijeni svoj stil kako bi udovoljila trendovima tadašnjeg vremena, pa je tako do kraja svog života bila relativno nepoznata i što je najžalosnije – prilično siromašna.


Kako su drugi prepoznali njen talenat?

- Nije mnogo ljudi izvan Azije znalo za nju, što me je zapanjilo, jer sam naučila mnogo o njenom životu i njenom radu. Smatram da postoji nešto što se može nazvati kult interesa za njen rad, a mnogo njenih slika je u posjedu privatnih kolekcionara azijske umjetnosti; ali izvan Kine, Tajvana, Singapura i Hongkonga zaista uopšte nije bilo priznanja njenog talenta. Mislim da je dio toga i moja nada da će se to promijeniti sa mojim romanom.

Nije li „Slikarka iz Šangaja“ takođe i roman o ženi u azijskom društvu i borbi žene za svoje mjesto? Da li bi sudbina Pan Julijang bila bolja danas, hoću reći da je put žene uvijek bio teži nego put muškarca. Slažete li se?

- Da je ona danas živa, smatram da bi joj život bio mnogo lakši. Prostuticija je u Kini zabranjena (barem zvanično), i zemlja je prešla veliki put u davanju jednakih prava ženama. Ali isto tako shvatila sam da postoje još mnoge prepreke sa kojima se još suočavaju kineske umjetnice. Jedan od zanimljivijih komentara dobila sam od kolekcionara azijske umjetnosti, kada sam ga upitala za Pan Julijang. On je rekao: „Ne sakupljam djela žena umjetnica i ne znam nikoga ko to čini“. Mislim da ove riječi puno govore!

Gdje je mjesto Pan Julijang u modernoj kineskoj umjetnosti?

- Ona se smatra za smjelu modernu slikarku, preteču nove struje na koju su u Kini u ranim godinama 20. vijeka uticala zapadnjačka umjetnička kretanja. Dakako, ona je veoma kontroverzna, čak i sada. Postoje mnogi koji misle da je ona poznatija zahvaljujući svom riskantnom načinu života i zbog raznih dešavanja nego zbog stvarnog talenta koji je posjedovala, ja nalazim da je njen talenat bio prilično veliki.

Dopadaju li Vam se romani zasnovani na životu i djelima poznatih slikara? Trejsi Ševalije je bila veoma popularna kod nas...

- O da! Veoma sam uživala čitajući „Djevojku sa bisernom minđušom“ i takođe su mi se dopale i mnoge druge knjige.


Koliko Vaša knjiga „Slikarka iz Šangaja“ demonstrira moć umjetnosti?

- Vjerujem da pokazuje kako umjetnost može biti izuzetno moćno sredstvo, da može osloboditi umjetnika i stavlja pred njega nove prepreke i izazove. Takođe, umjetnost je mjesto gdje se sukobljavaju kulture, upoznavaju i miješaju na posebno fascinantan način. Dopada mi se način na koji istočna i zapadna umjetnost diskutuju i utiču jedna na drugu – to je dio onoga što sam i ja pokušala da istražim u mojoj knjizi.

Umjetnost nove nacije

O atmosferi u kineskim slikarskim krugovima poslije Drugog svjetskog rata, Dženifer Kodi Epstajn kaže:
- Po ustoličenju komunističke vlade Narodne Republike Kine oktobra 1949, socijalni realizam je izdvojen kao savršeni oblik umjetnosti nove nacije. Naročito suprotstavljen romantičnijim zapadnjačkim umjetničkim pokretima, socijalni realizam se usredsređivao na neprijatnu stvarnost savremenog života, a naročito na patnju siromašnih. Klasični aktovi su posebno obeshrabrivani. Neke Julijangine bivše kolege pokušale su da se prilagode novoj estetici. Sju Bejhong je postao predsjednik Centralne akademije likovnih umjetnosti i na tom položaju je pokušao da spoji realizam s tradicionalnim slikarstvom, ali je umro od izliva krvi u mozak 1953. godine. Poslije oslobođenja, Liju Haisuova Šangajska akademija umjetnosti spojena je s još dvije umjetničke škole u Istočnokineski umjetnički fakultet, koji je potom preseljen u Nanđing. Sam Liju je plodno slikao pedesetih i šezdesetih godina 20. vijeka, usporivši samo na- kratko kad su ga proglasili neprijateljem kineske revolucije i odredili mu kućni pritvor. Umro je 1994, neumorno slikajući do samog kraja. Pan Canhua, suprug Pan Julijang je umro 1959, a Pan Julijang 1977. Starost je doživjela u bolesti i sitomaštvu, nikada se nije odrekla kineske nacionalnosti. Sahranjena je na pariskom groblju na Monparnasu u tradicionalnoj kineskoj odjeći.

Tijelo kao oruđe i umjetničko djelo

Izvanredno nasljeđe Pan Julijang obuhvata više od 4.000 umjetničkih djela, uključujući skulpture, crteže, ulja na platnu i akvarele. Njene slike su iz Francuske 1985. godine prebačene u Kinu i mnoge od njih mogu se vidjeti u muzeju u njenoj rodnoj provinciji Anhuej. Doduše i ta zbirka je neizbježno provokativna. Godine 1993. izložba njenih djela u Pekingu izazvala je toliku zabrinutost da je nekoliko njenih aktova uklonjeno.
Pan Julijang je voljela da slika ženske aktove, što je u to doba bio tabu u Kini. Često je išla u javna kupatila kako bi skicirala kupačice. Kritičari tvrde da dok je ona bila prostitutka, njeno tijelo je bilo bez duše, samo “oruđe” za druge. Ali u umjetničkom svijetu, tijelo je poštovano umjetničko djelo. Nije teško razumjeti njena komplikovana i duboka osjećanja za ljudsko tijelo. Njeno slikarstvo uglavnom je bilo kombinacija kineskog akvarela i crtanja mastilom u boji i uljanim bojama. Koristila je vodene boje i linije za pozadinu slika, a likove je slikala uljem. Moderne slikarske tehnike ukrštala je sa kineskom kaligrafijom i tradicionalnim slikarstvom.
Iako je bila predana umjetnosti, nikada njeni sunarodnici nijesu zaboravili da je bila prostitutka. Tokom njene pete izložbe, 1935. godine neko je pocijepao njen crtež, na kome je bio prikazan muškarac koji pomjera kamen da bi ispod njega izrastao cvijet, i ostavio poruku: “Ovo je slavopoj za kurvu”. Ovaj događaj je bio presudan za njen povratak u Pariz, gdje su je zvali dama Tri Ne, što je značilo da nema francusko državljanstvo, da nema ljubavnika i da nema ugovore sa galeristima.

Vujica OGNJENOVIĆ

 
Izvor: Nezavisni dnevnik Vijesti