Intervju sa Andreasom Pitlerom, autorom romana „Inspektor Bronštajn i slučaj ubijenog naciste“

„Inspektor Bronštajn i slučaj ubijenog naciste“ roman austrijskog pisca Andreasa Pitlera odvija se 1938. u Beču. Inspektor Bronštajn dobija zadatak da istraži ubistvo naciste počinjeno pod nejasnim okolnostima. Ovim romanom Pitler je uspio da čitaocu ubjedljivo dočara mračnu atmosferu posljednjih časova nezavisne Austrije.

Andreas Pitler rođen je 1964. u Beču, završio je studije istorije i njemačkog jezika i doktorirao. Autor je brojnih romana, knjiga iz oblasti istorije i publicistike. Na početku razgovora za ART Vijesti Pitler je govorio o nastanku romana „Inspektor Bronštajn i slučaj ubijenog naciste“ (Laguna).

- Godina 1938. bila je vrlo odlučujuća za Austriju - kaže Pitler i dodaje - Prvi put od svoje zvanične nezavisnosti, od 976. godine, je izbrisana sa mape. Dvadeset godina prije toga bio je “Finis Austriae” (kraj Austrije) zemlje koja je bukvalno bila svjetska sila (tadašnja Austrougarska monarhija), tako da su ljudi već osjećali gubitak čak i nakon 1918. Za (austrijske) današnje čitaoce sve je to teško razumjeti, jer druga Republika (od 1945) je dobro uspostavljena i široko njegovana, što nije bilo tako prije 80 godina sa prvom republikom. Dakle, osim o krivičnom slučaju o kome sam pisao, ja sam morao jasno da opišem šta su ljudi tada osjećali, čemu su se nadali i kakve su strahove imali, kakva je bila atmosfera i ritam vremena - i tako ilustrativano, da današnji čitalac razumije ono o čemu pišem. Mislim da je trik sa istorijskom fikcijom u tome da se čitaocima pruži utisak da su oni sami na nekom vremenskom putovanju i svjedoci svojim sopstvenim očima onoga što se dešava.

U stvari „Inspektor Bronštajn i slučaj ubijenog naciste“je vaš peti roman o inspektoru Davidu Bronštajnu?

- Moj cilj sa Bronštajn sagom od početka pa nadalje bio je pisanje knjige koja se sastoji od tri različita nivoa. Prije svega želio sam da ispričam dobru i zabavnu priču o kriminalu. Kao drugo, pokušao sam da malo podučim čitaoce o austrijskoj istoriji i treće htio sam malo sociologije u svojim knjigama, da uvedem čitaoca u prošlo društvo sa njegovim različitim dijelovima. Dakle, za mene je bilo važno, da odslikam realnu sliku prošlosti pomoću posebnog jezika i specifičnog vokabulara za različite skupine našeg tadašnjeg društva. Čak i ako su sve Bečlije koristili bečki dijalekat, riječi koje su koristili i dalje se razlikuju - visoki državni službenik će u određenoj okolnosti govoriti na drugačiji način nego što će to učiniti vozač kamiona ili portir. A kao istoričar po struci, birao sam za svoje romane uvijek značajnu godinu austrijske istorije. Tako da je David Bronštajn lutalica kroz vremena, moj vodič kroz godine oblikovanja u rasponu od posljednjih mjeseci Austrougarske monarhije, do posljednjih dana prve Republike, a zatim kroz prve korake uskrsnute Austrije nakon 1945.

Dakle, dok Bronštajn rješava svoje slučajeve čitalac takođe stiče utisak o istorijskom razvoju Austrije. Kako ste gradili lik inspektora Davida Bronštajna? Da li ste imali neki model?

- Možda je čudno, ali ne. Prije više od 10 godina imao sam ideju da napišem krimi roman o staroj Austrougarskoj monarhiji. Originalni koncept se sastojao od ubistva u Opatiji, dok se visoko društvo monarhije tu okupljalo tokom ljetnjeg odmora. I tako sam tražio detektiva koji bi mogao riješiti to ubistvo - misteriju. Vrlo brzo sam poželio nekog otpadnika, ne gospodina- detektiva ili klasičnog Habsburga, pa sam se odlučio za čovjeka iz konvertovane jevrejske porodice i dodao mu da je predstavnik češke manjine u Beču. Te dvije činjenice po meni karakterišu grupu ljudi koja se obično nadgleda u istorijskom kontekstu, pa sam htio da se fokusiram na njih. David Bronštajn je neko ko bi volio da bude dio vladajuće klase, ali zbog njegovog nasljeđa na njega se uvijek gleda kao na nekog iz nižih slojeva. On zato ne samo da mora da se bori protiv ubica, već i protiv predrasuda i neznanja. Ali moram priznati da je Bronštajn vremenom dobio sve više i više mojih karakteristika koje se ogledaju u njegovoj ljubavi prema dobroj hrani, strašću za cigaretama, interesu za fudbal - ako bih još neko vrijeme nastavio sa serijom romana, možda bi David Bronštajn zaista postao moj alter ego. Za sada je on neko sa kim imam najviše nekih zajedničkih stvari.

Radnja romana „Inspektor Bronštajn i slučaj ubijenog naciste“ odvija se u jednom veoma osetljivom vremenu istorije Austrije.

- „Inspektor Bronštajn i slučaj ubijenog naciste“ je, kao što smo već spomenuli, peti tom sedmoknjižja. Bronštajn je započeo svoju karijeru u 1913. na rubu Prvog svjetskog rata. On je vidio pad monarhije i početak nove republike 1918, građanske nemire 1927. (kada su demonstranati zapalili Palatu pravde) i građanski rat 1934. Sada, u njegovom petom slučaju, on mora naći ubice tokom posljednjih dana nezavisne Austrije. Kada je kancelar Engelbert Dolfus uspostavio diktaturu 1933-1934, Austrijanci nijesu više vjerovali svojoj državi, tako da je Austrija prilično lako postala žrtva agresije nacističke Njemačke. I to, naravno, znači veliku opasnost za Davida Bronštajna, koji ipak pokušava da riješi i ovaj slučaj.

Kakve veze ima u vašem romanu ubistvo naciste i anšlus?

- Nacisti su već odigrali ključnu ulogu u četvrtom tomu serijala “Tacheles”. Godine 1934. nacisti su pokušali puč kako bi fašističkim režimom uticali na Dolfusa. Četiri godine kasnije su na ivici da im to uspije zbog Njemačke Adolfa Hitlera. A, to je često slučaj kada lideri političkih ekstremističkih grupa počnu da se bore za plijen čak i prije nego što je uhvaćen. Bronštajn ubrzo ima ideju ko bi mogao biti ubica, ali istraga se preokreće u trku sa vremenom, jer će se počinitelj sigurno izvući sa svojim zločinom kada Austriju konačno poraze nacisti. Zato za Bronštajna taj slučaj postaje nešto lično. On ne želi da napušti svoju domovinu sa neriješenim slučajem i tvrdoglavo nastavlja da otkrije krivca čak i ako bi to značilo njegovu propast. Dakle, određujući neprestano sebe kao protestanta, on na kraju biva bliži Martinu Luteru riječima “Ovdje stojim, ništa drugo ne mogu učiniti”.

Vaš junak djeluje u svijetu koji se ubrzano mijenja. Kako uspijeva da održi nivo u profesiji i otkrije istinu?

- Bronštajn je, naravno, svjesan opasnosti sa kojima je suočen. Ali onda, s druge strane, mora da održi neku vrstu optimizma (jer još ne zna političke činjenice) da bi mogao ići dalje. Kao što je njemački autor Jens Ren jednom rekao: gdje ništa nije na vidiku, onda ništa ne dolazi sa vidika. Kao što je naučio, Austrijanac Bronštajn se nada do posljednjeg minuta da će neko čudo poštedjeti Austriju (pa i njega), ali katastrofa u martu 1938. je konačno neizbježna. Bronštajn ne želi da vidi ovu političku istinu, zato što se više koncentriše da riješi slučaj ubistva. To je njegov posao koji ga drži dalje od okrutnih činjenica, jer bi inače morao da se sa njima suoči i to bi ga sigurno odvelo u očaj. U stvari Bronštajn ignoriše realnost toliko dugo da njegov pomoćnik Černi izvodi ga iz zemlje kako bi izbjegli da Bronštajn postane jedna od prvih žrtava nacističke Njemačke.

Roman prikazuje kako je desničarki pokret širio svoje krake u Austriji. Da li nam to može poslužiti kao opomena i prisjećanje, obzirom da desnica u mnogim evropskim zemljama jača?

- Jednom su me pitali na predavanju zašto pišem “istorijske romane”. Odgovorio sam: “Ja ne radim to, ja pišem romane budućnosti”, što je proizvelo puno začuđenih lica. Zatim, nakon pauze, dodao sam da vidim toliko tekstova na zidu da sam duboko zabrinut za našu budućnost. Mi smo na putu da napravimo iste greške naših predaka koje su učinjene između 1900. i 1945, a rezultati ne mogu biti mnogo drugačiji nego što su bili tada. Stara izreka nam kaže da onaj koji ne uči iz istorije osuđen je da to ponovi.

I zato želim malo da doprinesem da se izbjegnu fatalna ponavljanja. Očigledno je da su socijalna nesigurnost, siromaštvo i nedostatak perspektive opasno leglo koje dopušta da desničarski ekstremisti opet rastu. Nije da se to samo jasno vidi na nekim devastiranim uglovima zemlje, već i usred Evrope. Dakle, ako ne promijenimo naše sadašnje politike, možda ćemo morati da ponovo proživimo ona mračna vremena - možda ne baš u istom obliku, ali svakako dosta okrutna.

Ono što odlikuje ovaj roman je poseban jezik, karakterističan za Bečlije. Šta nam o tome možete reći?

- Bečki dijalekt kao što je poznato na neki način izumire, jer nove generacije odrastaju uz njemački -njemačke TV serije i holivudski filmovi sinhronizovani su na njemačko- njemački. Dakle, na neki način sam pokušao da zadržim stare fraze u životu i danas podsjećajući čitaoca na njihovo postojanje. Ali, to mi je važno iako čak i tada ljudi uopšte nijesu koristili isti “žargon”. Trudim se da pokažem da svaka grupa društva koristi svoje načine izražavanja. Ako sam uspio, onda je čitaocima jasno da različite klase u društvu nijesu samo podijeljene po načinu na koji žive i rade, već i po riječima koje koriste.

Šta nam možete reći o ostalim romanima iz ovog serijala? Šta povezuje te knjige?

- Kao što sam već spomenuo maloprije, serija uglavnom treba da pruži široki pregled o istoriji Austrije između 1913. i 1955, u rasponu od jednog cijelog života, da se tako izrazim. David Bronštajn, dijete stare monarhije, mora da se pomiri sa mnogo političkih promjena - kao što to i čitaoci danas moraju, na neki način. Dakle, kada neko čita cijelu sagu, on ima Davida Bronštajna kao neku vrstu vodiča koji vodi čitaoca kroz pola vijeka austrijske istorije. Studirali ste istoriju u političke nauke i objavili ste na desetine knjiga iz oblasti istorije, publicistike i fikcije.

Šta nam možete reći o tim naslovima?

- Do sada sam objavio 48 knjiga. Moji počeci leže naravno u istorijskoj dokumentaristici, jer je to bila moja originalna struka. Ali ja sam bio nezadovoljan ishodom ovih radova, jer sam osjetio da ove knjige uglavnom čitaju ljudi koji su već znali dosta o istoriji. I onda sam došao do Dešijela Hemeta, koji je jednom izjavio da on piše za ljude koji obično ne čitaju. Pa sam onda pomislio da je dobra ideja koristiti žanr krimi romana za transport istorijskih činjenica i političkih stavova ka čitalačkoj publici. Do sada je uspjeh mojih knjiga pokazao da je Hemet bio u pravu.

Kriminal je i dalje dio našeg društva

„Inspektor Bronštajn i slučaj ubijenog naciste“ nije klasičan krimi roman. Ipak je to i priča o strahu i otporu?

- Da. Sve naše postojanje je stalno suočeno sa raznim strahovima, sa opasnostima i nesigurnostima, ali i nadom, stavom, prema tome i otporom. Naravno da je mnogo lakše protestvovati protiv nekih sumnjivih kretanja u demokratiji, ali u osnovi problemi su isti, samo se rizici razlikuju. Kriminal je takođe i dalje dio našeg društva, tako da se moramo nositi sa tim.

Zato bi „Inspektor Bronštajn i slučaj ubijenog naciste“ trebao biti kompletna realna slika određenog vremena sa nekim poukama za nas danas. I ja bih bio oduševljen ako čitalac pošto pročita knjigu razumije ono kroz šta je Bronštajn prolazilo, ono što je mislio i osjećao i potom da se upitao, kako bi on, čitalac, djelovao i reagovao kada bi bio na Bronštajnovom mjestu.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: Vijesti