Hari Slipičević: Ne branim se od nostalgije

„Ključ besmrtnosti“, roman bosanskohercegovačkog pisca Harija Slipičevića bavi se putovanjem kroz misteriozni svijet najčuvanije tajne u istoriji. Besmrtnost je sveti gral za kojim ljudi oduvijek čeznu i spremni su sve da učine ne bi li ga se dokopali. Šta ako tajna besmrtnosti jeste sakrivena u Knjizi mrtvih za kojom tragaju vojskovođe i velikani od drevnih vremena? Šta ako su ratovi o kojima smo učili u školi, vođeni navodno za teritorije i bogatstva, pokrenuti iz sasvim drugačijih motiva – zbog ključa besmrtnosti?

„Ključ besmrtnosti“ vodi nas kroz savremenu potragu za Knjigom koja je pod zaštitom moćnog klana Ptolemeida. Kroz splet istorijskih misterija, legendi, akcije i intrige, za njom tragaju tajna društva, bezbjednosne agencije, religijski fanatici i vlade modernih država. U priču se na svoj trideset i treći rođendan upliće Mek Luit, naučnik i boem, koji i ne sluti šta ga sve povezuje s egipatskim bogom Ozirisom, prvim čuvarem Knjige mrtvih. „Ključ besmrtnosti“ nama je dostupan u izdanju Lagune.

Hari Slipičević rođen je u Mostaru 1968. godine, gdje se i školovao. Od 1996. godine živi i radi u Holandiji, gdje se uspješno bavi biznisom. Pored „Ključa besmrtnosti“ objavio je i knjige: „Biseri od kamena“ i „Mostarac lavljeg srca“.

Vaš roman „Ključ besmrtnosti“ je najčitanija knjiga u BiH. Jeste li očekivali takav uspjeh te knjige?

Nisam očekivao da će „Ključ besmrtnosti“ imati takav uspjeh, tako brzo. Roman sam pisao čisto za svoju dušu, iz potrebe da se priča ispriča. Interesovanje publike me je iznenadilo. Naravno i obradovalo. Iznimno mi je drago da je roman našao svoj put do čitaoca, te da su i oni postali dio putovanja „Ključa besmrtnosti“. Nadam se da će se to putovanje nastaviti, te da će Lagunino regionalno izdanje mog romana također doći do što većeg broja čitaoca. Jer, kako se ono kaže –  knjiga je živa, dok god živi u ljudima.

Tema kojom se bavite u ovoj knjizi je dosta primamljiva za mnoge čitaoce, da li zbog toga što se sve više sumnja u zvaničnu verziju ljudske istorije?

Istorijski podaci ostavljaju mnogo toga otvorenog. Istoriju pišu pobjednici, činjenice se „kontekstualiziraju i friziraju“ sukladno potrebama dnevne politike tog vremena. Tako je i danas, samo je više informacija i veći „žamor“. U starim vremenima, malo je ljudi bilo pismeno, malo ljudi je moglo zabilježiti šta se događalo. To ostavlja praznine i postavlja pitanja. Elementi koji piscu daju prostora za maštu. Mislim da podaci u mojoj knjizi vode čitaoce na razmišljanje da li je to što smo učili u školskim knjigama stvarno bilo tako ili je nametnuto iz nekih drugih razloga.

Roman „Ključ besmrtnosti“ je prvi dio buduće trilogije, koliko je to tačno?

To je tačno. Mislim da bih mogao napisati stotinu knjiga na ove teme. Ali sam se odlučio za trilogiju. Priča o Ključu besmrtnosti je daleko od završene, no druga dva dijela su u pripremi i mislim da će biti brzo objavljeni. Usudio bih se reći da će drugi i treći dio postaviti još mnogo pitanja o istoriji koju poznajemo, no o tome više uskoro.

Dok pisac piše on razmišlja na žanr kome bi ta knjiga mogla da pripada. Ali, ovaj Vaš roman je miks više žanrova. Možete li pojasniti?

Namjerno nisam htio da budem u jednom žanru, a to je veoma teško. Priča se nije mogla ukrotiti u samo jedan konvencionalni okvir, a da se ispriča onako kako treba. Meni je upravo to bilo na prvom mjestu – ispričati priču onako kako zavrjeđuje da se ispriča. Mislim da mi je uspjelo da napravim miks više žanrova, što je možda i razlog uspjeha ove knjige.

U krimi priči ove knjige upletena je misterija. Zašto?

Misterija je nešto čega se bojimo, čemu se divimo. Ljudski um djeluje na taj način, pokušava otplesti, privučen je intrigi kao moljac mjesecu. Ljudi su, na kraju, misteriozna bića. Otkad se rodimo, kako idemo kroz život, naša priča se raspliće u jednom od bezbroj mogućnosti.

„Ključ besmrtnosti“ je roman prožet misterijom. Jedino tako je bilo moguće na pravi način postaviti velika pitanja, dati drugačiji pogled na istoriju, velike istorijske ličnosti i događaje koji su dali okvir stvarnosti u kojoj živimo. Pitanje – šta ako nije bilo tako za sobom vuče splet intrige. Svaki korak i svaka stranica vuku dublje do samog kraja u kojem se dešava rasplet.

U romanu „Ključ besmrtnosti“ govorite o tajnom društvu koje krije tajnu besmrtnosti. Kada su Vas počela interesovati tajna društva i zbog čega?

Tajna društva su me oduvijek interesovala. Proučavao sam ih od djetinjstva. Sam opis „tajna“ povlači sa sobom niz pitanja. Ljudi iz sjene koji oblikuju stvarnost u kojoj živimo, a čija je stvarna narav daleko od novinskih naslova i narativa koji se serviraju ljudima. Narativi su kroz čitavu istoriju bili metodi kontrole nad masama. Ljudima se daje okvir kako bi slušali i ponašali se onako kako nekolicina misli da treba. Imajući to u vidu, smatram da su pitanja koja sam postavio u Ključu besmrtnosti i drugačiji pogledi na stvarnost, u najmanju ruku zanimljivi, a možda i važni.

U ovoj knjizi je izraženo vaše interesovanje za mističnost, okultizam ali i teoriju zavjere tajnih društava, postoji li poseban razlog za to?

Occultus, latinski za – skriveno, tajno. Značenje koje nas vuče da to tragamo za odgovorom. Kod nekih potraga uspije, kod većine ne, ali je potreba da se vidi šta je s druge strane velika i te kako živa. Prirodna za ljudska bića koja su po naravi istraživači. To je razlog zašto sam mističnost i pokušaj predstavljanja velikih zavjera tajnih društava urezao duboko u priču „Ključa besmrtnosti“ kao poruku. Poruku koja poziva na potragu za istinom.

Neka tajna društva imaju jasne političke i religiozne ciljeve, a kakav cilj ima tajno društvo koje skriva ključ besmrtnosti? Koja je svrha čuvanja toga ključa?

Ptolomeji su najstarije tajno društvo u istoriji koji imaju zadatak čuvati „Knjigu mrtvih“ kako ne bi pala u pogrešne ruke. Takvih, pogrešnih, a moćnih ruku je bilo mnogo u istoriji i svi su se pokušavali domoći te drevne knjige i moći koju ona daje.

Ptolomeji su oni koji čuvaju i brane ravnotežu moći na svijetu iz sjene s ciljem da se historija odvija svojim prirodnim tokom - bez eksternih faktora.

Da li se neko plašio mogućnosti da ljudski rod postane besmrtan?

Naravno! Zamislite kad bi se nešto takvo dogodilo. Danas ne bi postojali. Ionako nas je na planetu skoro i više nego što to ona može podnijeti. Zamislite sad da se broj ljudi koji trenutno žive pomnoži sa 100 ili sa 1000.

Šta Vas posebno fascinira u pogledu tajnih društava?

Organizacija koja funkcioniše bolje nego kod bilo kojih drugih konvencionalnih oblika udruživanja. Hijerarhija koja ide u apsolutne krajnosti je fascinantna, a pitanja također povlači njihova spremnost da idu preko granice. Makar to bila i granica legalnosti i humanosti.

Postojanje ključa besmrtnosti je mistika. Ipak, zar svaka mistika mora biti na nivou izmišljenog, nepostojećeg?

To pitanje možemo sagledati iz više uglova i zapitati se šta je to formula besmrtnosti. Ako pođemo sa najmanjeg nivoa i kažemo, na primjer, da je život vrijedan sjećanja jedna vrsta besmrtnosti ili da su ideje besmrtne dok god žive u nekom, opravdano se zapitati da li je to uopšte mistika?

Koliko je opravdano da čovjek ne vjeruje u postojanje nečeg o čemu se vjekovima i govorilo i pisalo?

Ako pogledamo unazad i osvrnemo se na istoriju koji smo sami doživjeli, samo ono u posljednjih 20, 30 ili 50 godina, vidjet ćemo da ima nekoliko verzija te istorije i da oni koji je pišu, svoje verzije promovišu kao jedinu istinu. Koliko je onda opravdano vjerovati u istoriju zabilježenu vijekovima ili još dalje od živog sjećanja?

Napomena: Preuzet je deo intervjua.
Autor: Vujica Ognjanović
Izvor: vijesti.me