Grobnica za Mohameda uld Slahija

U jednom od svojih zapažanja o umjetnosti romana Milan Kundera navodi kako Kafka nije, kako se uobičavalo misliti, bio prorok. Imajući pri tome na umu da priča o Kafki kao piscu koji je u svojoj prozi predvidio godine terora i totalitarizma, koje su se bližile, nije osnovana. Prema Kunderi pisac prije svega istražuje mogućnosti života samog, a da li će se neke od tih mogućnosti ostvariti ostaje pitanje slučaja ili prokletstva istorijskog usuda. (Naravno, to ostvarenje samo po sebi za književnost nije presudno važno. Ali je važno postojanje te mogućnosti, da se jedna umjetnička vizija ipak može oživotvoriti.)
 
Stoga činjenica da su se obistinile Kafkine crne slutnje o budućnosti svijeta ne može biti pripisana nekakvoj proročkoj viziji, već nepredvidivosti koju nam samo život može servirati. To što su se prostori istraživanja životnih mogućnosti koje je Kafka u svojoj prozi predočio gotovo nepatvoreno obistinili sa konceptom nacizma i kasnijim staljinističkim skretanjima (ali i u brojnim segmentima naše savremenosti), pokazuje samo da je granica između književne imaginacije i života samog veoma tanka i skliska. Jer i književnost i život ulaze u prostor nepredvidivosti, onaj tamni predio u kojem nas očekuje nebrojano mnogo iznenađenja.
 
Dobra i loša Al-Kaida
 
Priča Mohameda uld Slahija u knjizi Dnevnik iz Gvantanama (Laguna 2015.) nesumnjiva je potvrda da životni slučaj može biti fantastičniji od svake fikcije. Pa bi u odnosu na Kunderino poimanje Kafkine proze ona mogla stajati u obrnutom smjeru.
 
Slahijeva životna priča je stravična potvrda života, bez da ju je zamislio neki pisac. I upravo kao takva se čini tragičnija i veličanstvenija. Iako je teško mjeriti težinu jednog i drugog slučaja. Slahijeva priča nije dakle pretpostavka životne mogućnosti, već potpuno ostvarenje mračne stvarnosti. Što je ponovo dovodi u vezu sa književnošću. Sa koje god strane gledali, jasno je da ništa nije sigurno i stalno. Ovozemaljsko putovanje svakog čovjeka neprekinuti je niz zamki.
 
Ko je zapravo Mohamed uld Slahi?
 
Riječ je o čovjeku rođenom u Mauritaniji. Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, kao dvadesetogodišnjak, Slahi dolazi u Njemačku kako bi studirao mikroelektroniku. Ponesen panarapskim idejama, kao i borbom Avganistanaca, uz američku pomoć, za oslobađanje od sovjetske dominacije, početkom devedesetih odlazi u Avganistan, gdje prolazi kroz šestomjesečnu Al-Kaidinu obuku.
 
Nakon obuke Slahi ipak odlučuje da se vrati u Njemačku i nastavi studije. U Njemačkoj studirajući i radeći ostaje sve do pred početak novog milenija. Zatim odlazi u Kanadu 2000. Tada se, usljed rasta "globalne prijetnje od terorizma", njegov život radikalno mijenja.
 
U Kanadi ga policija kao muslimana koji često posjećuje džamije počinje provjeravati i privoditi. Što Slahija na koncu primora da se vrati u Mauritaniju. Već dolaskom u Senegal, na putu ka Mauritaniji, Slahi biva uhapšen na aerodromu. Hapšenje je izvršeno na zahtjev FBI-ja zbog njegove navodne umiješanosti u takozvanu milenijumsku zavjeru (plan da se podmetne bomba na međunarodnom aerodromu u Los Angelesu). Nakon provjere senegalskih vlasti biva isporučen u Mauritaniju. Ali zbog nedostatka dokaza o umiješanosti biva pušten. Slobodno živi i radi godinu dana u rodnoj zemlji.
 
Stvari se mijenjaju nakon 11. septembra 2001. Mauritanske vlasti, ponovo na zahtjev FBI-ja, u septembru 2001. hapse Slahija. Ispituju ga agenti FBI-ja o Milenijumskoj zavjeri. Puštaju ga, jer je jedini dokaz protiv njega činjenica da je prošao Al-Kaidinu obuku devedesetih (a tada je, treba podsjetiti, iz američke perspektive to bilo prihvatljivo i pohvalno). A mauritanske vlasti ga javno proglašavaju nevinim.
 
Uzalud je sud nalagao
 
Nedugo zatim mauritanska policija ponovo dolazi po Slahija, poziva ga da dođe u policijsku stanicu radi dodatnog ispitivanja. On dobrovoljno odlazi i tu postaje čovjek bez ikakvih prava. Nakon par dana provedenih u policijskoj stanici u Mauritaniji, CIA ga kidnapuje i u tajnosti prebacuje u jordanski zatvor u Amanu. Slahija u Jordanu ispituju, muče i zlostavljaju osam mjeseci, tražeći od njega priznanje da je jedan od glavnih mozgova napada na Blizance u New Yorku. Potom ga prebacuju i ispituju u američkoj vojnoj vazduhoplovnoj bazi Bagram u Avganistanu, da bi, konačno, u avgustu 2002. bio, zajedno sa još 34 druga zatvorenika, prebačen u logor Gvantanamo.
 
Sve to u potpuno izoliranom stanju. Bez ikakvih obavještenja o razlozima hapšenja, bez optužnice, bez znanja porodice. Jednostavno, Slahi je otet i odveden u logor. U ovom američkom logoru podvrgnut je “specijalnom planu saslušavanja".
 
Ovaj program, koji je potpisao tadašnji američki ministar odbrane Donald Ramsfeld, obuhvata višemjesečnu potpunu izolaciju. Različite oblike psihičkog, fizičkog i seksualnog zlostavljanja. Lažna kidnapovanja i otmice. Izgladnjivanje, izlaganje višečasovnoj hladnoći, neprestanim buđenjima i lišavanjima sna, glasnoj muzici i svjetlosti. Dvadesetčetveročasovna ispitivanja iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. I brojne druge oblike zastrašivanja i mučenja.
 
Sve to, opet, bez da je Slahiju ikada predočena bilo kakva zvanična optužnica. Sve što je protiv njega izneseno, a potvrđuje to njegov Dnevnik iz Gvantanama, kao i istraživanja boraca za ljudska prava, samo su insinuacije bez bilo kakvog konkretnog dokaza.
 
Mohamed uld Slahi i danas je, petnaest godina poslije, zatočenik u samici u Gvantanamu. U istoj toj samici je napisao svoj Dnevnik, koji je zahvaljujući šestogodišnjoj borbi pravnog tima i boraca za ljudska prava, sada dostupan, istina uz brojne cenzurisane odjeljke od američkih vlasti, kao knjiga.
 
Iako je Slahi 2010. dobio spor po habeas corpusu - sudski nalog po kome se traži da pritvorenik bude izveden pred sud u određenom roku uz označavanje razloga za hapšenje i podizanje optužnice - i bez obzira na to što je sudija oblasnog suda SAD-a naložio njegovo puštanje na slobodu, Obamina je administracija obustavila taj proces. Slahi još, kao i mnoštvo drugih, čeka slobodu ili presudu. Slobode nema, jer američke vlasti očito nisu spremne priznati da su često hapsile i nevine ljude. Optužbe nema jer ne postoji krivica.
 
Osvajanje slobode i fašistoidne ideologije
 
Knjiga Dnevnik iz Gvantanama, koju je priredio pisac i borac za ljudska prava Lari Sims, sadrži Slahijeve dnevničke zabilješke o životu, mučenjima, isljeđivanjima i zlostavljanjima u američkim bazama i logorima za navodne teroriste. Ono što ova knjiga otkriva predstavlja prvorazredni dokument o tome kako funkcioniše američka "demokratska" borba protiv terorizma u praksi. Stranice, njih 466, koje je Slahi ispisao za tri godine svog boravka u Gvantanamu (zaključno sa 2005.), prevazilaze okvire svake književnosti, bez obzira na to koliko maštovit bio pripovjedač koji je ispisuje.
 
Način na koji su, i na koje vjerovatno još uvijek, američke vojne i bezbjednosne snage postupale sa Slahijem i drugim pritvorenicima mogle bi se, djelimično, po svojoj sistematičnosti i istrajnosti porediti sa staljinističkim gulagovskim praksama. Ipak, gvantanamska sofisticiranost i istrajnost prevazilaze i sovjetsku logorološku praksu. Ono što, a da ne bih ovdje nabrajao ogroman niz zastrašujućih opisa mučenja i potpune dehumanizacije Slahija, najvažnije za ovu knjigu, te zašto je ona veoma važan dokument, jeste način na koji Slahi prihvata i nosi se sa vlastitim užasom.
 
Bez obzira što je riječ o zatvoreničkom dnevniku, Slahi sve vrijeme u njemu ima apsolutnu svijest da se obraća čitaocu. Nastoji, bolno direktno, precizno saopštiti sve ono kroz šta je prošao. Gotovo da je nezamislivo prosječnom čovjeku kako funkcioniše jedna zahuktala mašinerija sistema, kada izgubi svu kontrolu. Slahi ni u jednom trenutku ne negira pravo borbe protiv terorizma, ali način na koji se ta borba vrši predstavlja apsolutni poraz čovječanstva.
 
Na vjerodostojan način Slahi prikazuje unutrašnju strukturu logora Gvantanamo. Htijenje čovjeka da ostvari minimum ljudskosti koja mu se na svakom koraku posve negira. Da sazna u svakodnevici bizarne, ali u Gvantanamu presudne stvari. Kao što su pitanja koji je dan i koliko je sati. Jer su i te informacije za pritvorenike nedostupne, daleke.
 
Gvantanamsko iskustvo Mohameda uld Slahija pokazuje nam do koje mjere može ići "demokratska borba". Tačnije, kako se jedan naizgled plemenit cilj (ako uopšte možemo govoriti o plemenitim ciljevima američke vanjske politike) pretvara u svoju potpunu suprotnost. Nema opravdanja ako pod krinkom svjetskog mira i antiterorističke borbe vršite nasilje nad ljudima koji nisu odgovorni za bilo šta. Svaka nasumičnost, svaki rasizam i svako kolektivističko osuđivanje (zbog vjerske ili nacionalne pripadnosti) podražavanje je fašistoidnih ideologija.

Posebno vrijedni dijelovi ovog rukopisa jesu oni kojima Slahi objašnjava osvajanja slobode. Iako je ona ograničena do krajnjih granica, Slahi uvijek nalazi načina kako doći do njenih zračaka. Kako uprkos potpunoj kontroli pronaći pukotinu kroz koju se može udahnuti vazduh za opstanak.
 
Besmisao lažnog priznanja
 
Slahi tokom cijelog rukopisa ostaje koncentrisan na odmjerenost. Nema prebrzih zaključaka i osuđivanja. Bez obzira na poziciju u kojoj se nalazi, bez obzira na potpuno dehumanizaciju (u kojoj je čovjek posve obesmišljen, nije mu dozvoljeno da jede, da pije, da se moli, da obavlja osnovne fiziološke potrebe) Slahi piše sa sviješću da svijet nije manihejski iscrtan.
 
On hoće oslikati sve nijanse. Hoće povući ironijsku i humornu distancu, spram sebe i spram drugih. A ima nesumnjivo pravo da sipa mržnju na svoje isljednike (njih gotovo 60 iz nekoliko zemlja) koji ga godinama ubjeđuju da je kriv za ono što nije uradio. Ali Slahi, iako često na rubu fizičkog i psihičkog opstanka, ipak pronalazi načina da ih razumije. Da osmisli sve vrtloge ljudske zlobe i državnog terora.
 
Gotovo je stravična hladnoća sa kojom čovjek u jednom trenutku počinje prihvatati svoju bezizlaznu situaciju. Pritisak i gušenje svih impulsa slobode. Promišljati o postojanju krivice. Da li sam možda nešto uradio što me osuđuje. Odjednom drugi čovjek, isljednik ili logorski čuvar, postaje bog koji posve kontroliše život.
 
Slahi je mjesecima podvrgavan svakodnevnim, višesatnim mučenjima i torturi. Ispitivan je stotinama puta o istim stvarima i ljudima. Na razne načine mu je podmetana krivica i primoravan je da prizna svoju umiješanost u terorizam. Konačno, tek nakon što je počeo fikcionalizirati svoje priznanje, stega u Gvantanamu popušta. Odjednom, iako ispisuje stranice lažnih priznanja, isljednici mu daju više slobode, dopuštaju mu da spava i da jede u nešto normalnijem ritmu.
 
Tom završnom epizodom svog dnevnika, u kome pristaje da prizna krivicu koje nema, Slahi još jednom na groteskan način pokazuje svu zlobu jednog sistema. Dakle, lažno priznanje, za koje isljednici znaju da je lažno, bolje je od neprihvatljive istine da jedan musliman (koji je uz to obrazovan i intelektualan) nije podmukli terorista.
 
No, bez obzira na sve to Mohamed uld Slahi je i dalje u logoru Gvantanamo. Njegov slučaj odavno prevazilazi pitanje pravde, njegov slučaj je svojevrsna opomena. Svako, u bilo kom trenutku i bilo gdje na planeti, može bestraga nestati i biti zadržan godinama u tamnici. Svijet je, zaista, stravično mjesto. Borba Mohameda uld Slahija veličanstven je primjer čovjekove vjere u smisao potpuno obesmišljenog života.
 
 
Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: bhdani.ba