Gavin Mekrej: Šta zaista znači – posedovati nešto

„Gospođa Engels“, prvi roman mladog irskog pisca Gavina Makreja je intrigantna istorijska priča o Lizi Berns, ljubavnici, a kasnije i supruzi koautora „Manifesta komunističke partije“ Fridriha Engelsa.  Lizi je siromašna radnica u fabrici u Mančesteru u Engleskoj, čiji je vlasnik Fridrih Engels. Kada se zajedno sa Engelsom preseli u London da bi bili bliži porodici i Karlu Marksu, Lizi mora da nauči kako da se kreće u kompleksnom viktorijanskom društvu.
 
„Gospođa Engels“ je nezaboravan portret žene koja traži svoju svrhu, nezavisno od one koju je imala zahvaljujući slavi svog muža. Ovaj roman je objavila Laguna u prevodu Milice Cvetković.
 
Gavin Makrej je rođen u Dablinu 1978. godine. Voli da putuje i obišao je mnoga mjesta u svijetu. Živio je u Japanu, Belgiji i Italiji. Magistrirao je na Univerzitetu u Dablinu, a doktorirao na Univerzitetu u Istočnoj Angliji. Trenutno živi u Velikoj Britaniji i Španiji.
   
„Gospođa Engels“ je vaš prvi roman. Kako je nastala ova neobična priča o Engelsu?
 
 – „Gospođa Engels“ je o junakinji koja se zvala Lizi Berns, nepismenoj Irkinji koja je živjela u Mančesteru  sredinom 19. vijeka. Veliki dio truda koji je uložen na pisanje romana otišao  je na građenje i održavanje Lizinog glasa. Puno sam razmišljao o tome kako bih riječima predstavio nepismenu ženu u romanu. Nijesam želio da Lizina nesposobnost da čita i piše ograniči snagu njenog mentalnog života ili da je preobrati u karikaturu. Niti sam želio da se napregne njen glas, davanjem jezika koji bi bio previše kitnjast ili znalački.
 
Rano sam napravio odluku da Lizin glas (njene privatne misli i, na drugačiji način, njene izgovorene riječi) bude lirski. Koristio sam njenu nepismenost kao sredstvo za obogaćivanje njenog glasa, a ne kao osiromašenje. Lizina sloboda u pogledu jezika  imala je za cilj ne da istakne njen nedostatak obrazovanja (iako se ponekad to čini), nego da pruži hitnost i moć njenog izraza. Ako je Lizi feministkinja to je manje zbog ideja koje ona izražava (koje su, budite upozoreni, često konzervativne i reakcionarne!), još više zbog moći s kojom ona govori.
 
Lizin  glas je mješavina književnih vokabulara 19. vijeka, irskih idioma, sjevernoengleskog  govornog jezika, žargona radničke klase i mnogih poetskih sloboda.
 
Ko je zapravo bila Lizi Berns?
 
– Iskren odgovor je – ne znam. Jedina osoba za koju ja mogu tvrditi da je znam je fiktivna Lizi Berns koja se pojavljuje u mom romanu, i nijesam siguran da mogu istinski tvrditi da ni nju „znam“. (Da li autori „poznaju“ svoje likove? Ako je tako, da li ih oni „znaju“ bolje od čitaoca?) Postoji figura koja se zove Lizi Berns koja se pojavljuje, na kratko, u istorijskim zapisima. Lizi nije ostavila dnevnike ili sopstvene rukopise (bila je nepismena), tako da se ne zna mnogo o njoj. Ona se spominje u prepisci Marksa i Engelsa, ali nema svoju pravu istorijsku „težinu“. Od njenog kratkog pojavljivanja u zapisima, može se pretpostaviti: 1) da je rođena negdje između 1820. i 1830; 2) da je živjela u Mančesteru sa sestrom Meri; 3) da je Meri postala Engelsova ljubavnica 1840. ili 1841; 4) kada je Meri umrla 1863. godine, ili možda i ranije, Lizi je postala Engelsova ljubavnica; 5) bez obzira što je Engels bio protiv braka, oženio je Lizi na samrti 1878. godine. Lizi koja se pojavljuje u mom romanu je Lizi Berns, kakvu sam ja zamišljao da treba da bude. Ona je, dakle, u potpunosti fikcija. Da danas pišem taj roman, koristeći iste istorijske činjenice, siguran sam da bi Lizi bila potpuno drugačija ličnost.
 
Koje su najveće zamke i dileme za pisca kada piše o velikim istorijskim ličnostima, kao što su Karl Marks i Fridrih Engels?
 
– Pošto se pojavljuju u mom romanu, Marks i Engels su izmišljeni likovi. Ne manje izmišljeni od ostalih likova u romanu. Ako neko želi da sazna o činjenicama iz Marksovog života, on/ona mogu konsultovati jednu od bezbroj biografija i studija koje su napisane o njemu. Čitajući moju knjigu, s druge strane, čitalac se slaže da učestvuje u radu mašte koja za rezultat ima izmišljene likove po imenu Marks i Engels.
 
Zamka bi bila razmišljati o Marksu i Engelsu više nego fikcionalnim, i zbog toga dostojnim posebnom tretmanu. Poštovao sam ono što su mi istorijski zapisi govorili o Marksu i Engelsu, na isti način na koji sam poštovao ono što su mi moje istraživanje, moja mašta i intuicija govorili o drugim likovima koji se ne pojavljuju u istorijskim zapisima. Za mene je važno da ne budem  prestrašen svojim likovima. Može biti zastrašujuće da pišem o ljudima koji su imali radikalno drugačiji život od mog; zamka bi postala da se od njih uplašim i da zbog toga ona inhibiraju moju sposobnost za razumijevanje tema likova.
 
Naporno sam radio da zadržim fokus nedvosmisleno na Lizi (to jest, na njenom pogledu na svijet). Nakon što sam uradio mnoga istraživanja za roman, iskušenje je bilo izgraditi scene koje bi mi omogućile da aktiviram istraživanje, da ga pokažem. Morao sam da budem zaista disciplinovan kako bi držao Engelsa i Marksa na dohvat ruke. Scene seksa, na primjer, morale su da budu Lizine. Nijesam mogao dozvoliti da ih Engels preuzme i da ih učini svojima. Ako bih bilo kojem trenutku osjetio da Lizi nestaje, morao sam da je gurnem natrag i da je vratim u centar.
 
Koliko su ideje Marksa i Engelsa aktuelne danas? Koje od njihovih ideja mogu biti u interesu modernih ljudi?
 
– Mislim da teorije Marksa i Engelsa i dalje utiču na to kako gledamo na kapitalizam danas, bez obzira da li smo zadovoljni kapitalizmom ili ne. Mi i dalje svjesno i nesvjesno koristimo njihov vokabular i ideje. Rad Marksa i Engelsa je najzanimljiviji kada se kritikuje kako kapitalizam funkcioniše (npr. eksploatacija, sistemska nejednakost, otuđenja radnika), a najmanje efikasan kada se predviđa nezaobilazna komunistička budućnost ili opis kako bi komunizam izgledao (takvi opisi su rijetki, dvosmisleni i, naravno, krajnje netačni). Ako je neko zainteresovan da čita radove Marksa i Engelsa, preporučujem da počne sa Engelsovim „Stanjem radničke klase u Engleskoj“ i da se upita: da li je ono što Engels opisuje u Engleskoj u 1840. toliko različito od današnjih izvještaja o uslovima radnika u Kini i Vijetnamu?
 
U „Gospođi Engels“ pisali ste o prirodi i značenju private svojine?
 
– Jedna od glavnih tema „Gospođe Engels“ je vlasništvo stvari. Roman je naseljen komunistima, to jest, ljudima koji vjeruju da će način proizvodnje (izvori novca, znanje i moć) jednog dana biti otet od manjine i podijeljen među većinom. Komunisti su uvjereni da bi sistem vlasništva u budućnosti trebao biti ili će biti organizovan na drugačiji način. Kao posljedica toga, kao što sam napisao u romanu, ja se stalno pitam šta to znači da posjedujete nešto: kuće, novce, iskustva, ideje, emocije. Kako sam gradio ličnosti mojih likova, pitanje koje mi se stalno vraćalo bilo je: da li ikada stvarno posjedujemo bilo šta – čak i naše misli, naša tijela i sami sebe? Kada imamo misao, da li je naša, ili je došla izvan nas samih (naslijeđena, usvojena, nametnuta)? Kada učinimo akciju, možemo li je nazvati našom, ili mi imitiramo nešto što smo jednom vidjeli ili što je neko drugi uradio (otac, majka, prijatelj, učitelj, idol)? Na kraju krajeva, mislim da „Gospođa Engels“ postavlja pitanje: da li Lizi ima svoju sudbinu? Da li ona stvara svoj život, ili je njen život napravljen za nju?
 
Šta kritičari kažu o „Gospođi Engels“, a kakva je reakcija čitalaca?
 
– Možda ću jednog dana biti dovoljno siguran da budem ravnodušan prema komentarima, dobrim ili lošim. Do tada ću pokušati da slijedim savjete svojih prijatelja, a to je da naučim, prvo, kako da se nosim sa dobrim kritikama. 
 
Šta nam možete reći o modernoj irskoj književnosti?
 
– Mogu vam reći da pisci u Irskoj danas na zanimljiv način odgovaraju na ekonomski krah iz 2008/9 i njegove posljedice. Književnost je za irski narod postala jedan od najvažnijih sredstava da se razmisli o posljedicama po kulturu kada se postaje bogat na brzinu, a zatim doživljava gubitak bogatstva vrlo brzo nakon toga. Pošto smo bili siromašni tako dugo, kako smo odgovorili na bogatstvo? Šta to znači za nas? Kako smo se opet nosili sa gubitkom? Koje su ljudske priče koje čine ovaj komad istorije? Na koji način su irska (a i šire, sva) ljudska materijalna tijela osjećali sebe povezanim sa naizgled nevažnom, nesebičnom snagom kao što su ekonomska tržišta?
 
 Kako ignorisati novac?
 
Je li „Gospođa Engels“ djelimično roman o novcu?
 
– „Gospođa Engels“ je roman o tome kako su novčani odnosi sastavni dio svih ljudskih odnosa unutar kapitalističkog sistema. U tome, to nije neobično. Novac je centralna tema mnogih (većine?) romana, uključujući romane koji se čine da ga ignorišu. Jeste li ikada pročitali roman i upitali se kako se akcije određenog lika finansiraju? Kako može lik X da priušti da živi u velikom stanu u centru grada? Kako to da lik Y ima toliko vremena da radi sve te zanimljive stvari? Imaju li on ili ona posao? Zašto lik Z nikada ne brine o tome ima li dovoljno novca da plati stanarinu? 
 
Film i televizija su možda najveći krivci za ignorisanje novca (i zato što je to nemoguće ignorisati). Da li vam smeta što u zapletu televizijskih programa junaci trebaju da se prijave i odjave u skupim hotelima, i uzimaju taksi, i jedu u fensi restoranima, i imaju ogromne  kuće, bez komentara o tome kako su te stvari platili? To mi smeta! ('Taj lik je slobodni novinar, kako na Zemlji može priuštiti da živi tamo!') Zbog toga sam dao novcu važnu ulogu u „Gospođi Engels“. U romanu, odnos Lizi sa Engelsom je, na mnoge ključne načine, određen novcem. Bio bi zločin to zanemariti – pogotovo obzirom da je Engels komunista, a samim tim i, po definiciji, opsjednut novcem; i da je Lizi siromašna, i stoga nužno, opsjednuta novcem.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me