Gabriela-Doina Đukanović, pisac knjige „Više se ne bojim“ – Božja poruka

Gabriela-Doina Đukanović je živi primer da nam ništa ne sme biti preče od veze sa Bogom. Bogu je dozvolila da upotrebi nju i njenu životnu priču da bi svima preneo poruku: „Ne bojte se!“ Demone je kreirao naš um, iz straha. A opet nemoguće je boriti se sa strahom ako ne upoznamo i ne shvatimo njegov izvor.
 
Gabriela je rođena u Rumuniji, gde se proslavila igrajući rukomet u klubovima „Oltkim“ i „Rapid“. Kao reprezentativka Rumunije, otisnula se u svet i zaigrala u dresu hrvatske „Podravke“ a potom i crnogorske „Budućnosti“. Kada je trebalo da nastavi sportsku karijeru u Skandinaviji, upoznala je Aca Đukanovića, brata predsednika Crne Gore Mila Đukanovića, i usledio je sudbinski preokret. U Podgorici, u kojoj je sada njen dom kroz koji odzvanja smeh dece, vodimo i ovaj razgovor – za koga je sigurno da će dotaći dušu svakoga ko ga pročita!  
 
U vašoj prvoj knjizi „Više se ne bojim“ (Laguna) iznosite sećanja na detinjstvo i mladost u Drobeta-Turnu Severin na jugu Rumunije. Neka su lepa, neka mračna i bolna. Da li bi vaše uspomene bile tako žive i jasne, da niste napustili rodni grad sa 16 godina?

Sama činjenica da naša duša nikada ne zaboravlja ni jedan jedini trenutak svoga iskustva i doživljaja, iz bilo kog vremena svoga postojanja, potvrđuje konstataciju da su sjećanja iz moje prošlosti jednako slikovita i živa, te se stoga ne bih promijenila ni da sam ostala u rodnom gradu. Moram reći da je moja duša bila glavni podsjetnik svih životnih doživljaja iz moje prošlosti, pa slobodno ovim potvrđujem da je knjiga „Više se ne bojim“ svoju autentičnost dobila baš pomoću nje. Čovjek vrlo često zaboravlja, jer sjećanje s vremenom blijedi, ali duša je ta koja apsolutno ništa ne zaboravlja i u datom trenutku, kad nam je potrebno, oživi i osvježi naša sjećanja do detalja na koje čovjek nikad nije obratio pažnju.
 
Slušajte srce!

Iako je vaša knjiga autobiografska, čitalac u njoj pronalazi sebe, prolazi kroz duhovnu evoluciju i na kraju ima osećaj pročišćenja. Ko je prvi pročitao vaš rukopis i da li je pominjao unutrašnji preobražaj kao jedan od utisaka?

Radujem se vašem pitanju, jer sam svjesna da većina ljudi knjigu „Više se ne bojim“ doživljava kao autobiografsku. Nesporno je da ona sadrži elemente autobiografije, ali ova knjiga nije autobiografija, već PORUKA. To je BOŽJA PORUKA za svakog od nas, koja je na autentičan način iznjedrena iz ličnog životnog iskustva… Bog nam kaže da nemamo razlog da se bojimo. Anđeli su mi rekli da je ova knjiga živa, da nosi božiju energiju koja će dotaći dušu svakog ko je pročita. Ljudi iz mog bliskog okruženja, prvi su pročitali moj rukopis i svi su imali jednak doživljaj i dojam ove knjige, a to je osjećaj pročišćenja.
 
Jedan od recenzenata vaše knjige nazvao je vaš stil – srcopisom. Da li to znači da se knjiga može čitati samo srcem? Može li onaj ko čita glavom, da se zbuni?

Tako je, gospodin Hafiz Sulejman Bugari u svojoj recenziji moj stil pisanja naziva srcopisom. Mišljenja sam da svaki pisac na svijetu piše srcem i za srce. Naš ljudski um često nas može zbuniti, a srce je to koje nam pomaže da ne živimo zbunjeni. Bitno je da uvijek saslušamo naše srce.
 
Sport i grubost

Ostvarili ste međunarodni uspeh u rukometu. U Rumuniji ste magistrirali DIF. Kako sada gledate na sport i da li ste neko od svoje četvoro dece usmerili prema sportu?

Za mene je sport bio i ostao način života. Svoju djecu ću uvijek podržati da se bave sportom, ali ne i sportom kojim sam se ja bavila, pošto rukomet zna često biti agresivan i grub. Smatram da agresija i grubost, pa makar i u sportu, potencijalno mogu da imaju destruktivan uticaj na čovjeka.
 
Na šta danas prvo pomislite kad kročite nogom na tle Hrvatske? Koje su vaše omiljene destinacije u toj zemlji?

Nažalost, nijesam imala priliku da ponovo posjetim Koprivnicu, ali kad god zakoračim na tlo Hrvatske, prisjetim se topline kojom sam bila prihvaćena i uvažena u tom lijepom mjestu. Moj najmiliji dio Hrvatske je Dalmacija, jer volim dalmatinsku hranu i sunce.
 
Srodna duša

Iako je vaš prvi dolazak u Crnu Goru bio vezan za sportsku karijeru, da li ste negde u dubini srca ipak osetili da ste tu zbog „drugog posla“, da je to „vaša zemlja“?

Moram vas razočarati, ali ne! Moj osjećaj je bio potpuno drugačiji. Bez obzira na gostoprimstvo koje sam osjetila u Crnoj Gori, ja sam je doživjela kao profesionalac. Ona je za mene bila samo mjesto u koje me je doveo sport i uspješnost crnogorskog rukometa.
 
Crnogorci su najlepši narod na svetu, primetili ste kad ste stigli, a uskoro vam je jedan Crnogorac po prvi put zarobio srce. Da li vam je neutralni pogled strankinje u Podgorici pomogao da vidite Aca Đukanovića pravim očima i da ga osetite kao srodnu dušu?

Za mene je moj suprug Aco i bio i ostao samo običan, normalan čovjek. Dobro ste primijetili i uočili ono što sam i ja kada sam ga upoznala, upravo to – ON JE MOJA SRODNA DUŠA!
 
O čemu najčešće razgovarate sa suprugom uz vašu jutarnju kafu? Pominjete li Vasilija Ostroškog, koji je uslišio vaše molitve da sa Acom postanete „jedna duša“?

Neponovljivost tog trenutka obično ne ometamo riječima. Srodne duše se samo pogledaju i nastave sa ispijanjem kafe. Za nas su pogled i tišina blagoslov od Boga, u kome imamo sreće da uživamo.
 
Strah ne postoji

Naziv vaše knjige je višestruko simboličan. Glavna junakinja se više ne boji kralja tame, ne boji se da svoj najdublji strah, svoj neoprostivi greh i iskustva bliska smrti „spakuje“ među korice knjige, ne boji se da pozove sve ljude da se ne boje... Da li se neko od vaših bliskih prijatelja i rođaka ipak uplašio komentara konzervativnog dela Crne Gore što ste se odvažili da postanete pisac?

Zahvalna sam Bogu na pruženoj šansi da pozovem sebe i druge da se oslobode straha. Kada nešto istinski želite, srcem i uz pomoć duše to i ostvarite. Kao što sam već i u svojoj knjizi navela, svi smo mi veliki pisci i svi mi pišemo svoje knjige. Doduše, ja nijesam upoznala taj „konzervativni“ dio Crne Gore. Za mene konzervatizam je stanje koje počiva na predrasudi, skepticizmu i strahu, a kao što ste i sami vidjeli i shvatili, strah za mene ne postoji, pa ni za ljude bliske meni. Međutim, svaki čovjek ima potpunu slobodu da izrazi svoje mišljenje i uvjerenje i jedino tako čovjek, živeći u svom ljudskom odijelu, može da zastane i razmišlja što je pogrešno, a što nije. Ipak, duša je tu – ona je nepogrešiva!

Da li ste brižna majka svoje četvoro dece, puna straha za svoje potomstvo ili se u roditeljstvu vodite za glasom anđela koji kaže: „Više se ne bojim“?

Zahvaljujući pisanju knjige, više nijesam majka koja strahuje za svoju djecu i vodim se glasom anđela koji mi kaže da se više ne bojim!
 
Žena, Čovjek ili Bog

„Nije zanimljivo ono što vam žene kažu, zanimljivo je ono što prećute“, rekao je Rajner Marija Rilke. Da li ste nešto prećutali u svojoj knjizi ili je to materijal za novu?

Ni jedan čovjek ne može i neće moći da pismeno izrazi sve što je u duši zapisano, jer mi smo neograničeni. Sve što je bilo željeno da se napiše za knjigu „Više se ne bojim“, i napisano je. Nova knjiga „Žena, Čovjek ili Bog“, koja će uskoro ugledati svjetlost dana, nastavak je prve knjige. To je razgovor s Bogom, u 26 pevanja.
 
Koliko vremena i energije odvajate za učenje i duhovno uzdizanje? Iz kojih izvora se najviše edukujete?

Nikad ne mjerim vrijeme i ne trošim svoju energiju za učenje radi duhovnog uzdizanja, jer duhovnost se ne može naučiti iz knjiga, nego iz ličnih doživljaja sopstva. Kao što, kao čovjek, imam potrebu da dišem da bih živjela, na isti način imam potrebu da osjećam prisustvo Boga ili, bolje rečeno, imam potrebu da se duhovno uzdižem. U slobodno vrijeme volim da čitam, a najmilija literatura mi je ta u kojoj su opisana lična svjedočenja i životna iskustva ljudi. Čovjek je moja inspiracija i najveća misterija, koja mi ne dozvoljava ni u jednom trenutku da zaboravim da mi nijesmo samo ljudi, nego mnogo više od toga. Prvi korak ka duhovnom uzdizanju jeste da postanemo svjesni sebe i da imamo hrabrosti da prihvatimo ono što jesmo.
 
Problem delinkvencije

Kada bi trebalo da napravite „anđeosku turističku turu“ kroz Podgoricu, na koja mesta biste poveli svoje goste?

Svoje drage goste bih povela na jednu divnu anđeosku turu, na dva mjesta. Jedno malo mjesto „bez sunca“ pored Podgorice i drugo pod brdom Ljubović. (Napomena: G.Đ. misli na zatvor Dva prelijepa mjesta, kojima jedino nedostaje Ljubav. Razlog za to je da moji dragi gosti vide da anđeli imaju pune ruke posla, a ljudi, nažalost, mnogo manje od njih. Upravo je to ono što želim da osvijetlim kao ključni problem društva i našeg i sveg civilizovanog svijeta, a to je delinkvencija. Tako bi i čovjek pojedinac brže probudio svoju svijest i dao svoj nesebičan doprinos rješavanju ovog gorućeg problema.
 
Dobra volja

Sva sredstva od prodaje knjige idu Fondaciji „Više se ne bojim“. O kakvoj je fondaciji reč?

Fondacija „Više se ne bojim“ osnovana je s ciljem da štiti djecu i mlade ljude, da preventivnim radom spriječi rađanje nasilja, da pruži sveobuhvatnu pomoć u reintegraciji mladih ljudi koji su suočeni s neprihvatanjem u društvu zbog neprilagođenosti, teškoća u porodici ili stigmatizovanja usljed nedostojnih djela koja su počinili. Fondacija obavlja djelatnosti isključivo u dobrotvorne, naučne i obrazovne svrhe, u skladu sa zakonom i Statutom. Osnovana je kako bi se razvijala i kao međunarodna fondacija, kroz saradnju s drugim srodnim fondacijama. Apsolutno svi prihodi Fondacije orijentisani su isključivo ka humanitarnim i dobrotvornim namjenama. Fondacija „Više se ne bojim“ smatra da se rješenje svih ljudskih nesporazuma i konflikata nalazi u saradnji a ne sukobu, i vidi svijet kao harmoniju raznolikosti, zasnovanu na ljubavi prema istini i uvažavanju svih manifestacija dobre volje, jer: Sve što dotaknemo s ljubavlju, pretvara se u ljubav!
 
Poruke u vašoj knjizi, označene perom iz anđeoskog krila, mogle bi se sabrati u jedan poseban vodič za snalaženje u savremenom svetu. Kako biste reagovali na ponudu da se skraćena verzija ili cela knjiga prevedu na ruski jezik?

Pošto knjiga „Više se ne bojim“ leti na krilima anđela, ona će biti prevedena na jezike gdje je oni odnesu. Bog je poliglota i obraća se nama na svakom jeziku ovozemaljskog svijeta, tako da bih rado prihvatila ponudu da se cijela knjiga ili skraćena verzija prevede i na ruski jezik.
 
 
 
Autor: Branislava Mićić
Izvor: Ona Magazin