Enes Halilović: Literatura nisu formule i obrasci

U romanu „Ljudi bez grobova“ Enesa Halilovića sve počinje od ljubavi: mladić je zavolio djevojku, ali prosci su već došli kod njenog oca. Djevojka nije mogla da pogazi očevu riječ, a zaljubljeni mladić nije podnio gubitak. Zaljubljen i povrijeđen, puškom je dijelio pravdu-nepravdu. Odmetnuo se i potjera za njim trajala je 47 dana. Pripovjedač ove knjige je sin poznatog odmetnika koji istražuje potjeru za ocem, a sve što će naći vodi ga prema literaturi i brojnim pitanjima: Šta je otac? Šta je mitski otac? Šta su žrtve? Ko su umjetnici? U kakvom su odnosu sudbina i izvanredna književnost?



Vrhunski romani donose jezu, pomjeraju granice pripovjedanja, poniru u vrelo našeg bića, izranjaju iz podsvijesti kao lampe sa svjetlošću kakvu još nismo videli. „Ljudi bez grobova“ Enesa Halilovića, nedavno objavljen u izdanju Lagune, nedvosmisleno je takav roman.

Enes Halilović rođen je 5. marta 1977. u Novom Pazaru. Napisao je zbirke pesama „Srednje slovo“ (1995, 2016), „Bludni parip“ (2000, 2017), „Listovi na vodi“ (2007, 2008, 2008), „Pesme iz bolesti i zdravlja“ (2011), „Zidovi“ (2014, 2015) i „Bangladeš“ (2019). Zbirke priča: „Potomci odbijenih prosaca“ (2004), „Kapilarne pojave“ (2006) i „Čudna knjiga“ (2017, 2018). Drame: „In vivo“ (2004) i „Kemet“ (2009, 2010). Romani: „Ep o vodi“ (2012) i „Ako dugo gledaš u ponor“ (2016, 2017). Osnovao je književni časopis „Sent“ i književni web časopis „Eckermann“.

Priče, poezija i drame Enesa Halilovića objavljene su u zasebnim knjigama na engleskom, poljskom, francuskom, makedonskom, turskom, albanskom i bugarskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na engleski, njemački, španski, ruski, arapski, turski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski, grčki, bugarski, katalonski, romski, danski, portugalski, italijanski, bjeloruski, jermenski i latinski jezik. Dobitnik je nagrada: Zlatna značka za doprinos kulturi KPZ Srbije, „Meša Selimović“, „Branko Miljković“, „Đura Jakšić“, „Ahmed Vali“, „Stevan Sremac“, „Zlatno slovo“, a za urednički rad u Sentu dobio je nagradu „Sergije Lajković“. Enes Halilović živi u Novom Pazaru, odakle je i govorio za ART.

Kako je nastao vaš roman „Ljudi bez grobova“?

Nastao je onako kako romani nastaju. Na početku biješe moj nemir, u meni, a na svijetu bijaše ljubav. U osnovi priče je ljubav. To je jedan strašan, istinit događaj koji se odvijao i na nekim stopama po kojima sam gazio. Priča je zrijevala u meni. Čak sam u dvije knjige priča objavio po jednu pričicu na temu odmetnika, junaka mog romana. Možda je on glavni junak, a možda sam ja, a možda nismo ni on ni ja glavni junaci. Ne znam; nisam hrabar da se izjasnim o tome. Pričao sam sa očevicima, raspitivao se, pretraživao arhive, tražio sudske i policijske spise; i maštao sam, naravno. Prvu bilješku na ovu temu stavio sam na hartiju ljeta 1992. a roman sam napisao od aprila 2018. do jula 2020. mada sam mnoge skice i dijelove već uobličio, tako da se može reći da sam posljednje dvije godine nitima povezivao punktove. Ukupno, 28 godina sam radio na romanu.

Šta je to skoro tri decenije držalo vašu pažnju da biste napisali ovu knjigu?

Plamen ljubavi. Mužjačka borba oko ženke. Bjekstvo. Potreba čovjeka da donese odluku i stane iza nje, pa makar ta odluka bila naopaka. Nisam čovjek sklon nasilju, ali mi se čini da je nasilje među žiteljima Balkana često nastajalo iz nekog nerazumnog viteštva. Moju pažnju je držalo i to što sam stalno saznavao nove detalje u priči o odmetniku. Krčkala se, tako, knjiga u meni.

Na koji način roman korespondira sa ranijom knjigom „Potomci odbijenih prosaca“?

Postoji relacija, naizgled nehotična, ali šta je u našoj sudbini nehotično? Ta veza odbijenog iz jedne priče i odbijenog iz romana javlja se kao motiv za pisanje, za stvaranje umjetnosti. Roman „Ljudi bez grobova“ je pretraga po svim mojim knjigama, moja i čitaočeva pretraga.

Ljudi bez grobova je roman o ocu, ali i o očevima. Mnogi savremeni pisci poput Pamuka, Esterhazija, Vamoša, napisali su divne knjige o očevima; šta za vas predstavlja ova tema?

Otac je jedna od baklji koja obasjava umjetnost hiljadama godina. Otkad priča, pisac traži oca, raspravlja o njemu, gradi ga i ruši, izmišlja ga i domišlja. Hamletov otac, otac Karamazovih, mnogi očevi su kao brane na velikim vodopadima svjetske književnosti, ali otac Edipov je nešto posebno baš kao i Edip. Kada pogledam narodne pjesme u novopazarskom kraju, vidim da je usmeni kazivač vrlo malo kazivao o očevima, a ima tako mnogo pjesama i narodnih priča o majkama. Kao da sam, ovim romanom, popunio rupu na putu.

U roman ste upleli i matematički problem - Goldbahovu hipotezu. Kakva je njena funkcija na ovom mjestu?

Njena funkcija je da stražari nad formom. Matematikom sam se bavio i u knjizi „Zidovi“ iz 2014. godine, a u nedavno objavljenoj poemi „Bangladeš“ dodao sam „Manifest kvantumizma“ gdje sam razmotrio neka pitanja u odnosu jezika i kvantne fizike, ali moja literatura nisu formule i obrasci. Ja sam samo radoznao pisac koji istražuje nove terene. Želim nova razmišljanja kako bih proizveo nova značenja. Hemingvej je rekao da se pisac, kao i ribolovac, treba otisnuti tamo gdje se niko nije otisnuo. Goldbahova hipoteza je oivičila moju naraciju; svi brojevi sa desne strane nalaze se u naslovima svih poglavlja. Sve to treba čitalac da otkriva, ja sam dao koliko sam znao i mogao.

Kažete da je ovo i roman o poeziji, o Ezopu i zagonetkama. Možete li pojasniti Vašu tvrdnju?

Poznata je, valjda, moja veza sa zagonetkama. Objavio sam 171 zagonetku u upotrednoj analizi sa suprugom koja je stručnjak za narodnu književnost. Te zagnetke sam ja zapisao (nakon knjige još dvije sam zapisao); zagonetke su obilježile jedan dio mog života i saznanja – kao i ona zagonetka koju je riješio Edip, a vrsan poznavalac zagonetki bio je i Ezop koji, u antička vremena, bijaše savjetnik kralja Likurga - to je bilo onda kada države nisu ratovale (navodno) nego su kraljevi jedan drugom slali zagonetke a zauzimao bi nove teritorije onaj koji bi izišao kao pobjednik iz tog zagonetaljskog dvoboja. Ezop je moj mitski otac, jer, kao što rekoste, ovo je roman o očevima. A što se tiče vaše tvrdnje da sam napisao roman o poeziji, to je za mene kompliment. Svaki dobar roman je roman o poeziji, roman prije ili poslije poezije.

Svako poglavlje romana u naslovu nosi imenicu jaje. Šta ste ovim motivom željeli da sugerišete?

Ne znam ima li starijeg simbola od jajeta, a vezan je, makar u našem jeziku, za mucanje mog junaka i za potvrđivanje njegovoga ja. Vještim pitanjima ste me prisilili da tumačim svoju umjetnist, a to uvijek želim da izbjegnem, koliko mogu.

U priču o odmetniku i njegovom dijeljenju „pravde“ upleli ste i strijeljanje u Kragujevcu. O tome progovara hor, kao u antičkoj drami. Na šta ti glasovi upozoravaju?

Želio sam da to bude kao Sofokleov hor koji ne utiče na radnju. Kod mene pak naizgled ne utiče. Jer svaka tragedija baca, kao zrake, obilje tragedija na potomstvo. Taj strašni događaj u Kragujevcu, kada su čak i djecu izveli iz škole, dirljiv je i bolan. Istraživao sam sjećanja preživjelih. Neko pametan se dosjetio da 1983. godine sabere sjećanja svih svjedoka koji su mogli nešto da kažu o tom događaju koji i danas proizvodi jezu. Posebno me dirnula rečenica jednog oca kojem su vodili sina, a on je pritrčao, zagrlio sina i otišao sa njim u smrt. Svjedoci su čuli kad mu je rekao: „Acika, sine, ide tata s tobom.“

Jedan od vaših junaka kaže da je „pamćenje srž literature, samim tim zaborav je njen filter koji se stara o propusnosti – šta u literaturu može, a šta ne može ući.“ Dijelite li vi ovaj stav?

Da. Još sa 18 godina postadoh toga svjestan. Pričao sam sa jednim piscem o mojoj namjeri da pišem o tužnoj i nepravednoj okolnosti koja se bijaše nadvila nad moju porodicu, tada, a stariji kolega mi reče da to pustim neka ode u sjećanje pa će biti lako praviti literaturu od onoga što ostane. Ono što pamti svaki čovjek, to je literarno. Ono što pamti svaki narod, i to je literarno.

Kako provodite dane pandemije i vanredne svakodnevice?

Prilagođavam se, kao i svi drugi. Obavljam poslovne obaveze. Trudim se da poštujem propisane mjere. U Novom Pazaru je ljetos umrlo mnogo ljudi; korona je pokosila ovaj grad i Tutin. Lokalna bolnica je bila dezorganizovana, šuplja kao rešeto. Imao sam jednu promociju romana u Loznici, na otvorenom. Promocije su skoro pa zaustavljene zbog ovih zdravstvenih okolnosti. Ljudi roman kupuju u knjižarama i preko sajta laguna.rs, ali se nadam da će se stanje u svijetu stabilizovati. U mojoj porodici je, prije jednog vijeka, nekoliko umrlo od španske groznice. Zaraze dođu i prisjete nas da smo smrtni.

Zašto se čovjek lako prilagođava na nevolje, pa i na smrt?

Čovjek je nejako biće, čovjek se prilagodi vrlo lako, ali se na čovjeka teško prilagođava njegova okolina. Pitajte ptice i ribe, životinje i biljke...
 
Razgovarao: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me