Elvedin Nezirović: Ćutanje je individualni čin

„Svi koji su preživeli opsadu istočnog Mostara, na neki način su već iskusili svoju smrt. I upravo je to granično iskustvo, kako ga naziva Jaspers, temeljno izmenilo i njih kao ljude, i sam grad, kao mesto njihovog razorenog života“, objašnjava pisac čije je delo Ninov žiri uvrstio među šest najboljih romana objavljenih prošle godine.



Pisac Elvedin Nezirović, čiji se roman „Ono o čemu se ne može govoriti“ našao u najužem izboru za Ninovu nagradu, kaže kako važan događaj vezan za nastanak ove knjige jeste činjenica da je sredinom 2019, na jednoj fejsbuk-stranici, bio izložen javnom linču; da se otvoreno pretilo smrću njegovoj porodici i njemu... To neprijatno iskustvo navelo ga je da po ko zna koji put preispita stavove o nekim bitnim društvenim pitanjima, te uopšte o sebi, i odnosu prema svetu. „Gdje je granica između onoga što čovjek jeste i onoga što on nije? Je li uopće moguće doći do jasne, zaokružene cjeline vlastitog jastva?“

Takođe, doživljaj toliko veliki za jednog prozaistu bio je kada je zimskog prepodneva, na benzinskoj pumpi u predgrađu Mostara, slučajno ugledao nepoznatu ženu i njeno dete, „vjerovatno majku i sina“. U njihovom odnosu zapazio je nekakvu prikrivenu, a opet snažnu napetost, što ga je vratilo u detinjstvo i podsetilo na odnos s majkom u tim godinama, koji je u prethodnom delu „Boja zemlje“ tek skicirao.

Tako je krenuo od početka sećanja, zaronio u sebe, „otvorio slike, mirise i glasove“. Igrajući se vešto i hrabro jednom jedinom rečenicom koju je izgovorila njegova mati, čitav prozni svet izgradio je na odjeku ćutnje, spreman da se vrati u detinje doba, pa u ratni Mostar, spasavajući imaginarnog junaka-imenjaka Elvedina Nezirovića od naše svakodnevice čije su ga čeljusti držale zatočenog, sve dok se novi rukopis nije otkrio.

Bilo bi zgodno kada bismo mogli da ćutimo do kraja ovog razgovora. Najpre zato što Vaša knjiga otkriva ono o čemu se nikada nije govorilo u životu glavnog junaka.

Kada bi bilo moguće da ovaj razgovor bude formatiran u vidu jedne bijele, neispisane stranice negdje na sredini vaših novina, ne bih imao ništa protiv. Čak bismo tako, čini mi se, zatvorili jedan neobičan krug: od šutnje kao neke vrste generatora za pisanje romana, do šutnje kao načina da se o njemu nešto kaže. No bez obzira na konstataciju iz vašeg pitanja, pretpostavljam da su vaše namjere ipak ponešto drukčije.

Koliko je negovorenje moćan način da se porekne realnost u kojoj živimo? Ili je ipak detinja varka, dlan preko očiju koji pre ili kasnije mora da se skloni.

Prešutjeti nekome nešto, naravno, može se iz mnoštva razloga, ovakvih ili onakvih, svejedno, ali ako govorimo o šutnji kao o individualnom činu, onda ona uvijek ima dva lica: lice onoga koji nešto prešućuje i lice onoga kome se nešto prešućuje. U suštini njihovog odnosa, najšire gledano, vi imate već formiranu dramsku situaciju, koja vam, ako ste pisac, može biti potencijalno zanimljiva. To je meni važno. Ako pak stvari posmatrate iz perspektive glavnog junaka, koji je ujedno i pripovjedač romana, kod njega se svijest o onome što mu je prešućeno javlja kao neka vrsta kreativnog agensa, ona djeluje kao poticaj da se u književni tekst pretoči ono što se nema kome reći jer nema nikog ko bi ga mogao razumjeti.

Da ne zažmurimo pred realnošću. Kakva je danas stvarnost Mostara?

Teško da vam o Mostaru mogu reći nešto što već nisam toliko puta kazao. U suštini, to je grad koji je u posljednjem ratu duboko razoren iznutra i u kojem su posljedice tog razaranja takve da nijedan od dva današnja, međusobno suprotstavljena Mostara, bošnjački i hrvatski, nisu u stanju da u svojim identitetima izraze ono što je Mostar nekada činilo gradom. Jer danas Mostar je grad svojih, unutarnjih granica i bolnih paradoksa, u kojemu slobodouman, otvoren, anacionalan čovjek već odvano ne može pronaći sebe, svoj identitet i svoju pripadnost. Grad u kojemu ljudski život vrijedi onoliko koliko u očima onih drugih vrijede njegovo ime, njegova vjera i njegova nacija.

Odakle potiče osećaj da više nigde niste kod kuće? Izgleda da taj problem ima manje veze sa prostorom, a više s vremenom.

Ponekad mi se, zaista, čini da mi život ni na jednom mjestu na svijetu ne bi bio tako intenzivno obilježen osjećanjem izgnaništva kao što je to slučaj u današnjem Mostaru. Taj osjećaj utemeljen je na gubitku nečega intimnog, nečega suštinskog i životno elementarnog što je Mostar nekada činilo mojim gradom, mojim domom, mjestom koje je bilo ja. Uznemirujuće je to: živite na mjestu čiju arhitekturu i geometriju savršeno poznajete, znate napamet grafite pored kojih svakodnevno prolazite i tačan raspored izloga u ulici u kojoj živite, ali ne samo da ništa od toga više ne osjećate kao svoje nego u svemu onome što vas čitav život okružuje, u svojoj toj istosti, vaša otuđenost nalazi svoju potvrdu. U takvom gradu moguće je živjeti jedino ako istovremeno živite i u onom koji postoji još samo u vašem paralelnom vremenu, onom kojeg se sjećate, kojeg nosite u sebi, i koji jeste vaš stvarni, nedostižni dom.



„Ono o čemu se ne može govoriti“ jeste palimpsest; otkrivamo sloj pod slojem. Od detinjih i porodičnih uspomena, ostavljenih na pločniku, do mesta na kojima glavni junak, s vašim imenom, umesto onoga što zaista stoji pred njegovim očima, vidi zločine, vojnike, logore... On je zatvoren „unutar zidova svoje duše“.

Kada se grad u kojem ste rođeni, sa svim svojim ulicama, alejama, trgovima i uopće: mjestima na kojima ste ostavljali vrijeme i stvarali uspomene, preko noći preobrazi u prostor u kojem možete da umrete praktično iza svakog ugla, u bilo koje doba dana i noći, onda se u vašoj svijesti poslije često događa ono što se u romanu događa u svijesti glavnoga junaka. Svi koji su preživjeli opsadu istočnog Mostara, na neki način su već iskusili svoju smrt. I upravo je to granično iskustvo, kako ga naziva Jaspers, temeljito izmijenilo i njih kao ljude, i sam grad, kao mjesto njihovog razorenog života.

Ključna mesta jesu dečakovo saznanje da će se u njihov život useliti budući očuh, a potom i očuhova žrtva zbog koje će dečak decenijama osećati krivicu. Osećaj krivice odjekuje prozom.

Istina je da kod pripovjedača i ujedno glavnog protagoniste romana, postoji snažna potreba za krivicom, za pokajanjem, iako u suštini on nema stvarnog razloga ni za jedno, ni za drugo. Sve ono zbog čega se tako osjeća dogodilo se mimo njega i njegove volje. Pa ipak... Taj osjećaj krivice kao da u sebi sadrži nešto organsko i sasvim egzistencijalno, nešto što ne teži samo tome da razjasni i raspetlja moralne razloge za svoje postojanje, nego da obuhvati i sve drugo, rekao bih, ljudski život, smrt, sudbinu. Odnosno, kako to Zebald u jednom svom eseju kaže, da se suprotstavi praznini.

Ovo je roman jednog života, koji nam pokazuje šta se dogodi kada se o istom poslu nađu intimna nevolja i velika istorija – napisao je književnik Miljenko Jergović. Šta znači kopati po mrtvom vremenu?

Kopati po mrtvom vremenu, u kontekstu romana, značilo bi kopati po prošlosti ili, ako vam je tako zgodnije, pisati o prošlosti. Njeno posmatranje, tumačenje ili opisivanje počiva, prije svega, na premisi da dublja spoznaja o događajima koji su se desili nije bila moguća u datom trenutku, s obzirom na njihovu brzinu i totalitet, nego se do nje moglo doći jedino kasnijom recepcijom. Jednostavno, radilo se o onoj vrsti događaja koji su bili toliko bolni, toliko određujući, da su cijelo vrijeme ostajali pomalo i izvan same stvarnosti. Takvi se događaji, zapravo, nikada ne prestaju događati u onom smislu, kako to kaže Agamben, u kojem su teolozi tvrdili da Bog neprestano stvara svijet. Dakle, postoje stvari koje od nas traže da ih stalno i iznova razumijevamo, jer je to jedini način da preživimo prošlost koja nam se neprestano događa.

Zato je i pitanje sećanja jedno od ključnih.

Mi prošlost sebi predstavljamo posredstvom sjećanja, a sjećanje i vrijeme se isključuju, reći će Vlad Zografi, rumunski pisac. U sjećanju se nakupljaju događaji koji postoje u nekoj vrsti paralelnog vremena. Tako u sjećanju, na primjer, mrtav čovjek može biti prisutan i podjednako živ kao neko s kim smo upravo razgovarali. „Ono o čemu se ne može govoriti“, jeste, u velikoj mjeri, roman sjećanja, ili roman nastao na osnovu uspomena na djetinjstvo i ranu, ratom obilježenu mladost, a pogotovo na događaj koji je odredio pripovjedačevih dvadeset osam poslijeratnih godina i oko kojeg se formirao njegov identitet. To je rastanak s očuhom, krajem maja 1993.

Dok prizivate stare slike, istovremeno ih i izmišljate! Setio sam se knjige Alis Manro „Pogled sa Edinburške stene“ u kojoj piše o svojim precima iz Škotske. Otvara je ovim rečima: „Ovo su pripovetke. Mogli biste reći da ovakve priče više od proze poklanjaju pažnju istini života. Ali ne dovoljno da biste mogli da se zakunete.“

Pisac nije dokumentarist, niti je roman dokument u onoj mjeri i na onaj način na koji bi se to moglo reći za historijsku studiju, na primjer, što opet ne znači da romani, čak i onda kada su u potpunosti uronjeni u fikciju, ne govore istinu. Osnovna razlika je u tome što je načelo kojim se rukovodite u pisanju romana, ili u ovom slučaju autofikcije, estetske prirode, dok je u slučaju pisanja historijske studije ili nečije biografije ono zasnovano na onom što je egzaktno, činjenično, empirijsko. Drugim riječima, piscu je dopušteno ono što historičaru ili (auto)biografu nije, a to je da se u svojim knjigama služi imaginacijom, čak i onda kada govori o stvarnim ljudima ili historijskim likovima. Kada govorim o autofikciji, često navodim primjer Knausgora, kojeg naprosto obožavam. Iako se pišući „Moju borbu“, kako i sam kaže, nastojao približiti svome životu što je bliže moguće, ta je njegova šestotomna knjiga doživjela ogroman uspjeh ne zbog tog nesvakidašnjeg eksperimenta, nego upravo zato što je odlično napisana, što nas je svojim spisateljskim umijećem on natjerao da čitajući je, naprosto, živimo njegov život s njim.

Autor: Mića Vujičić
Izvor: NIN