Laguna - Bukmarker - Dušan Kovačević: Posle pedesete čovek se hrani samo sećanjima - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Dušan Kovačević: Posle pedesete čovek se hrani samo sećanjima

Pred kraj ove tegobne i nesrećne godine, izašla je knjiga vedrog naslova koji kao da „ne liči“ na svog, obično pesimističnog autora: „Ja to tamo pevam“ (u uzdanju Lagune) Dušana Kovačevića. Prva asocijacija je, naravno, njegov čuveni komad i istoimeni film, ali će se čitalac kasnije uveriti da je, zapravo, reč o piščevoj najranijoj uspomeni.



Ovo delo stvarao je u mesecima sveopšte izolacije i među korice skupio sećanja i pesme koje, za razliku od naslova, i te kako „liče“ na svog tvorca i njegove poznate drame: mnogi stihovi počinju vedro, lepršavo, a onda sledi nagli i neočekivani crnohumorni obrt... Ipak, reč je pre svega o intimnim sećanjima i razišljanjima, ranjivijem i otvorenijem Dušku od onog kojeg znamo, koji nam je pružio mogućnost da upoznamo i neke njemu posebno drage ljude. „Ja to tamo pevam“, zapravo, nastajalo je tokom čitavih pola veka.

„Već godinama unazad imao sam osećaj da treba da napravim arheološki red u mojim rukopisima razasutim po fiokama, policama i radnoj sobi. Znao sam da tu ima stvari koje su mi drage, ali i onih kojih treba da se oslobodim. Stalno sam to odlagao. Sve sam mislio, doći će neko bolje vreme da to uradim, a onda se apsurdno desilo da je došlo gore vreme i mogućnost da sednem i te pesme sredim. Prva verzija napisana je rukom, ja i dalje nemam nikakav kontakt s kompjuterom...“

Između ostalog, nudite i zanimljiv osvrt na iščezlu generaciju pesnika i njihovo kafansko kazivanje stihova?

Malo stariji, koji se sećaju šezdesetih i sedamdesetih godina, znaju da su pesnici bili nekrunisani kraljevi javnog i kulturnog života. I da je poezija bila prvi i najvažiji vid umetnosti. To vreme bilo je obeleženo čestim posetama kafanama. Generacije su ih proživele kao svoju drugu kuću. Mi iz Ateljea 212 posećivali smo „Srpsku kafanu“. U njoj smo „sakupili“ sigurno dvadeset godina života. Cela generacija glumaca koja će kasnije biti obeležena kao jedna od najznačajnijih, okupljala se ovde.

Njihova starost počinjala je već u tridesetim, pišete u knjizi. Mnogi su otišli pre vremena?

Sigurno, to vam je tako kad čovek reši da se dobrovoljno i natenane ubija. I s velikim merakom. Kad provodite veći deo dana noću, u piću i duvanu, šta možete očekivati nego da vas strefi neka od bolesti koje su vezane za ovakva „uživanja“? Dešavalo se da dođem u Klub književnika i oko ponoći se pojavi Brana Petrović (ili već sedi tamo), ustane u jednom trenutku i izrecituje neku svoju pesmu hrapavim, malo umornim glasom, ali sa strašno velikom energijom. I vi tog trenutka slušate, a ne znate da se dešava istorija srpske poezije. U Klubu književnika je izrecitovao većinu pesama. A Miku Antića sam slušao u Novom Sadu, gde sam završio gimnaziju. Na tvrđavi i u hotelu „Vojvodina“ posmatrao sam kako ustaje i govori malo zamuckujući, ali tako dobro i uzbudljivo da cela kafana ćuti i sluša. Nije se dešavalo često, a kad bi se desilo, bilo je kao najbolja predstava kojoj ste prisustvovali.

Vi nikad niste govorili javno svoje stihove?

Ne, zato što ja nisam po vokaciji pesnik. Njih dvojica bili su rođeni pesnici, iako su usput radili i neke druge stvari. Rodila majka pesnike...

Mnogo toga o čemu do sada niste govorili našlo se baš u ovoj knjizi?

Da, to je sentimentalno putovanje. Tu su ispisane autobiografske činjenice koje nisam pominjao. Vrlo su lične, a na neki način i univerzalne. Život koji sam živeo, evo već 70 i nešto godina, proživela je posleratna generacija na vrlo sličan način. Kad dođemo do nekih godina, shvatamo šta su vrednosti u životu. Dok smo mladi, mi trčimo. Čovek u trku ne vidi mnogo. Kada ima vremena da sedne i razmisli, pogotovo ako se popne na neko uzvišenje – vidi dalje i bolje. I shvati da se do vrha peo vrlo blagom uzbrdicom, nije ni primećivao uspon. Tek kad dođe na taj breg i osvrne se, vidi iza sebe put koji je prošao. Onda, odjednom spozna da ga čeka strm silazak. On može da traje deset, dvadeset, trideset godina... Vodi prema nekom selu, a u njemu kao u svakom selu je i groblje. Pogled unazad, na pređeni put, počinje da mu vraća uspomene. Jer, sad valja silaziti, ne spotaći se i ne pasti brzo. Mislim da je to neka simbolična slika. Ako bih se bavio crtežom, tako bi život izgledao. U sećanju, počinju da se javljaju slike za koje ste mislili da su obične i normalne. Kao što je činjenica da vas neko voli. I odjednom vam ta ljubav nedostaje.

Onako kako su vas volele majka i baka Ljubica?

U životu postoje vredne materijalne stvari i one duhovne. Tih duhovnih se sećate. Materijalne ste potrošili. Moglo bi to da se nazove prizivanjem pameti. Kad prođete ceo put u stalnom radu, trčanju, nerviranju i želji da ostvarite takozvane velike poslove i ciljeve, uvidite da su lepši bili oni dani u kojima ste imali samo pažnju i dodir ljudi koji su vas voleli. I da je sve to ostalo zapisano u uspomenama, u nekom ukusu. Uostalom, posle pedesete jedete samo svoja sećanja.

Naslov knjige podseća na čuveni film. Ipak, ima i drugu asocijaciju: izgubili ste se sa tri godine, odlutali od kuće i pevali sami - u kukuruzu...

To su mi pričali moji stričevi koji su tada još živeli u našoj zajedničkoj kući, u selu. U ono vreme je to bila zadruga. Sećali su se da su me panično tražili i našli u susednom kukuruzištu kako šetam i nešto pevam. Moje pamćenje je vezano za te krajeve koji su, kako sam stariji, sve življi u sećanju. Apsurdno je da čovek sa godinama počinje da priziva neke slike iz najranije mladosti, a zapravo je to strah od neminovnosti. Čovek beži u uspomene, u ono doba kad je bio zaštićen i mislio da je život beskrajan.

Psihologija tvrdi da čovek postaje svestan svoje smrtnosti tek sa četrdesetak godina. Vi ste to iskusili već sa šest, kad ste oboleli od meningitisa. Kažete da su sva vaša razmišljanja o reinkarnaciji, pa i paranormalnom, posledica tog iskustva?

Jedna od tema koja se provlači kroz sve moje drame i filmove je odgonetanje kraja. Ne samo smrti, već šta je posle toga. To niko sa sigurnošću ne zna, kao što ne zna o mnogim stvarima. Gostujemo na ovoj planeti, vrlo kratko, a onda odlazimo. Kada čitam knjige, koje doživljavam kao moje privatne, lepe igračke za odrasle, uvek računam koliko je pisac živeo. Između godine rođenja i godine nestanka je jedna mala crtica. E, ta crtica je, simbolično gledajući, naš život. To je mera našeg postojanja i egzistencije, našeg bitisanja na ovoj planeti.

Razmišljanje šta je iza „crte“ prati vas tokom celog života. Uostalom, time ste se bavili u „Sabirnom centru“ i „Maratoncima“. Jeste li religiozan čovek?

Da, i to na svoj poseban način. Ne postoji dan u mom životu, od rane mladosti, da ga nisam počeo tako što se nisam prekrstio, a to isto učinim i pre nego zaspim. Tako poželim sebi „dobar dan“ i „laku noć“. Uz zahvalnost što sam preživeo i taj dan. Nije to direktna priča o veri i religiji, već o zahvalnosti za postojanje na ovom svetu. E sad, na koji način si se baš ti pojavio u životu, jedna je od najvećih neverovatnoća. Morate biti zahvalni tom čudu da se u dugoj istoriji vaše familije, u kojoj su mogli svi da izginu ili da se vaši roditelji ne sretnu, šta sve iskomplikuje – baš vi pojavite na ovom svetu. U ogromnoj galaksiji mi smo samo zrno peska na velikoj plaži.

Bili ste u porodici najstariji (i omiljeni) unuk, a i vi ste objavili da „ponajviše i ponajlepše“ volite unuka Vuka, iako imate još troje unučića?

Sve ih podjednako volim. Ali to kad sam pisao, još smo ih čekali. Vuk je došao prvi... Već sam rekao da sam rođen u nekoj vrsti zadruge, zajedno su živeli baba, deda, njihovih pet sinova i jedna ćerka. Jedno po jedno odlazilo je iz kuće, a kad sam se ja rodio neki su već bili na školovanju. Bio sam prvi unuk i baka Ljubica me nosila na rukama do treće godine. Mislim da sam tek tada prohodao.

I nadate se ponovnom susretu na nekom „drugom mestu“?

Nema tu kraja. Dok smo živi, najmiliji su prisutni u našem sećanju. Priča iz "Sabirnog centra" je moja velika želja da se naši susreti ponovo dese. Izmislio sam je, ali neka mi neko dokaže da nije tačno.

U nekim pesmama govorite o povratku na selo, ne samo iz sentimentalnih razloga već iz nužnosti koju nameće vreme u kome živimo?

Znam bar desetak ljudi koji su kupili ili menjali stan za kuće izvan Beograda. Ovaj megalopolis, postao je tesan i klaustrofobičan. Od Novog Beograda do centra, kad je gužva, treba vam sat vremena. Za taj sat možete i od centra do nekog mesta, udaljenog 50 kilometara od grada – gde imate zemlju, kuću, dvorište i priliku da gajite sve što poželite. Kad sam došao u Beograd 1968. godine, imao je oko 700.000 stanovnika. Danas dva i po miliona. Stanovao sam na Novom Beogradu, u nekoj iznajmljenoj sobi u Ulici Georgi Deža, u zgradi iza koje je bio pesak. I vrlo često sam, kao Lorens od Arabije, peščanim putem prolazio do hotela „Jugoslavija“ i čekao autobus do centra. A to je danas najelitniji deo, sa najskupljim kvadratom.

Mislite da kad prođe „ova neman od korone, gladni će napasti site“?

Neminovno nas čeka velika ekonomska kriza. Ponoviće se, naravno, u drugom obliku ono što se desilo posle španske groznice, kada je od 1918. do 1920. godne, umrlo pedeset i nešto miliona ljudi. Neuporedivo više nego što je poginulo u Velikom ratu. Uništena je privreda, nastala je kriza i svet je doživeo strašan kolaps. Profitirala je samo nemačka mašinerija sa ludakom koji je pod okriljem krize „pravio“ traktore, a u stvari pripremao tenkove.

Da li nam takva opasnost ponovo preti?

Ne na taj način, ali će sigurno dešavati socijalni nemiri. Evo, šta je u SAD. Nikada se nisu tako strašno podelili, čisto i jasno, na republikance i demokrate. Reč je o dve vrste političkog ubeđenja i stava, a u stvari, iza toga stoji ekonomija. U ovom trenutku u SAD je ugroženo oko 40 miliona ljudi, što zbog nemanja posla, što zbog nemogućnosti da rade. Ako vakcine i budu efikasne i donesu zdravlje, ne zaboravite da na planeti živi osam milijardi stanovnika. Nemoguće je u naredne dve-tri godine da se svi oni vakcinišu.

Ljudi će nastaviti da umiru, zato što ne mogu da dođu do vakcine ili zbog odbijanja da je prime?

Apsolutno, jedan od ta dva razloga će biti. Opteretiće se medicinski sektor, privreda neće raditi i hiljadu drugih stvari se može desiti, tako da će sve ovo potrajati bar još nekoliko godina.

Za kraj da se vratimo na početak: knjigu ste posvetili supruzi Nadi, u koju ste se zaljubili na prvi pogled, 1967. na novosadskom Štrandu. Kako ste uspeli da ne „potrošite“ ljubav za tolike godine?

U „Svetom Georgiju“ ima jedna scena koja se zove „Sricanje ljubavi“ i za koju je moj dragi profesor Vava Hristić rekao da je najuzbudljivija priča koju je gledao u pozorištu. Govori o tome kako jednog čoveka uče da kaže „volim te“. On to ne može da izgovori zbog stida, tradicije i hiljadu drugih stvari. Onda ga pitaju da li zna šta je ljubav. On odgovara da zna, da to traje neko vreme, a kad prođe – bivaju brige. I ako čovek nauči da živi sa brigama, onda to traje dugo... Ljubav i strast, koje se pojave na početku, u većini slučajeva pređu u veliko prijateljstvo. A prijateljstvo je najdragocenije. U njemu se skriva i reč ljubav, i pažnja, i nežnost, i sve ostalo. Ako nema prijateljstva – nema ni ljubavi.


Razgovarala: Vukica Strugar
Izvor: novosti.rs


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
dečji dani kulture od 5 do 7 aprila u igri sa knjigom  laguna knjige Dečji dani kulture od 5. do 7. aprila – U igri sa knjigom!
29.03.2024.
I ovog aprila deca se najlepše druže sa knjigom, i to u okviru Dečjih dana kulture, još jedne manifestacije koja promoviše knjigu i čitanje na najlepši način: kroz igru i zabavu!   Dečji da...
više
proslavimo svetski dan dečje knjige laguna knjige Proslavimo Svetski dan dečje knjige
29.03.2024.
Svetski dan dečje knjige, ustanovljen 1967, kako bi se skrenula pažnja na potrebe najmlađih čitalaca, obeležava se 2. aprila, na dan rođenja danskog pisca Hansa Kristijana Andersena. Tim p...
više
istorija u 56 poglavlja dvadeset minuta luja xix čedomira antića u prodaji od 1 aprila laguna knjige Istorija u 56 poglavlja – „Dvadeset minuta Luja XIX“ Čedomira Antića u prodaji od 1. aprila
29.03.2024.
Posvećeni istoričar Čedomir Antić objedinio je u knjizi „Dvadeset minuta Luja XIX“ 56 intrigantnih priča iz istorije kako naše tako i svetske. U svom prepoznatljivom maniru, pitko i slikovito, opisao ...
više
komemorativni skup sanu posvećen goranu petroviću laguna knjige Komemorativni skup SANU posvećen Goranu Petroviću
29.03.2024.
U prisustvu velikog broja članova Srpske akademije nauka i umetnosti u Svečanoj sali SANU u četvrtak 28. aprila održana je komemorativna sednica, posvećena piscu i akademiku Goranu Petroviću (1961–202...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.