Duelovanje: Ena i Lejla dele utiske o knjizi „Sve je ovde divno“

Od romana „Sve je ovde divno“ imala sam prilično velika očekivanja zahvaljujući preporuci drage autorice Selest Ing i kratkom sadržaju na poleđini knjige. Nakon čitanja ostala sam zbunjena jer sam dobila totalno drugačiju priču od one koju sam otprilike zamišljala. Nakon što su mi se slegli utisci, zanimalo me šta drugi čitaoci misle o romanu. Tada sam došla na ideju da roman putem stranice proslijedim dalje, nekome ko će ga pročitati i sa mnom razmijeniti utiske. Izbor je pao na Lejlu kojoj se ovom prilikom zahvaljujem što ga je pročitala u veoma kratkom roku, napravila divnu fotografiju i sa mnom razmijenila utiske koje vam prenosim u nastavku posta.

Ena: Kakvi su prvi dojmovi nakon čitanja? Šta ti se u romanu najviše dopalo?

Lejla: Najviše mi se dopala glavna tema knjige, a to su mentalne bolesti, iako se provlači još mnogo sporednih tema kao što su ilegalno doseljeništvo u Ameriku, briga tih doseljenika da će ih uhvatiti i deportovati, samo prilagođavanje u američko društvo ljudi koji su u određenom trenutku došli tu na legalan način. Ne bih rekla da se tu radi o ljubavi između dvije sestre. Radi se o mlađoj sestri koju starija sestra konstantno štiti i pokušava joj pomoći, dok mlađa to uzima zdravo za gotovo. Požrtvovanost – da. Briga – da. Ali duboka povezanost i ljubav – ne. Vjerujem da je Miranda navikla da od malih nogu brine o sestri. Naročito kada su jako mlade ostale bez majke, ona je sve preuzela na sebe. Ona je starija sestra koja će sve preuzeti na svoja pleća i koja će sve ostaviti zbog sestre kada ova počne da gubi lucidnost. Smatram da joj je trebalo posvetiti mnogo više prostora na stranicama ove knjige, jer o njoj saznajemo samo iz segmenata kada se pojavljuje u trenucima Lusine bespomoćnosti.

Ena: Da! Slažem se. I meni se dopalo što se autorica dotakla i teme ilegalnog boravka u Sjedinjenim Američkim Državama i rada na crno, mada smatram da je i toj temi, kao i glavnoj temi, mentalnim bolestima, trebala dati malo više prostora. Mirandin lik mi je bio najslabija karika u romanu jer sam prije čitanja očekivala malo bolji opis njene požrtvovanosti. Definitivno bih i ja voljela da se više pojavljivala kao samostalan lik, a manje u odnosu sa sestrom.

Kako ti se dopao lik Lusi?

Lejla: Sav fokus u romanu je na Lusi, jer vjerujem da je autorica željela da poveća svijest o mentalnim bolestima. Možemo da vidimo da ona boluje od šizofrenije i bipolarne bolesti, a kroz priču se spominje i Fredi, Manijev mlađi brat koji boluje od Downovog sindroma. Autorica nam je približila te bolesti ne samo kroz oči osobe koja je bolesna, nego i okoline, porodice, koja također mora da se suoči sa demonima te osobe, i priča je zbog toga ispričana kroz više perspektiva, a ne samo sestara. Iako razumijem njenu bolest, Lusi kao osoba mi se nije nimalo svidjela. U nekoliko navrata Miranda je spomenula kako je Lusi egocentrična i zaista smatram da jeste. Ne zna šta želi od života (pri tome mislim na one trenutke kada je svjesna osoba, a ne kada joj se jave demoni), i zbog toga svi oko nje ispaštaju.

Ena: I meni se lik Lusi nekako najmanje dopao i žao mi je što je u njenu korist Mirandi, ali i drugim likovima dato manje prostora, a to zaslužuju.

A ostali likovi u romanu?

Lejla: Jona mi je na početku djelovao kao nerealističan lik. Uspješan iako ne čita i ne piše engleski !?, ali ipak će se na kraju mišljenje promijeniti jer sam uvidjela da ga je rođak i saradnik sve vrijeme varao i potkradao. Volio je Lusi iako su bili potpuno različiti i čak i nakon što ga je ostavila. Bio je čak i spreman da se bore s njenom bolešću, ali to njoj nije bilo dovoljno.

Mani, kojega je upoznala nakon što je ostavila Jonu i s kojim je dobila kćer, je ilegalni doseljenik iz Ekvadora. Mlad i nesvjestan Lusine bolesti, posvetio se kćeri nakon što je Lusi hospitalizovana zbog maničnih epizoda. Nakon njenog oporavka, ona ga nagovara da presele u Ekvador, kod njegove porodice, ali nakon određenog vremena i tu joj dosadi te se svjesno sprema da pobjegnje od njega zajedno sa kćerkom, zbog čega mi je njen lik još manje drag. Zbog neke svoje faze je svjesno željela da razdvoji oca i kćer.

Ena: Moram priznati da je meni u konačnici Mani, iako ilegalni doseljenik koji u početku radi na crno i živi prilično nesređenim životom, bio najsimpatičniji. Kao i Jona bio je spreman žrtvovati se za nju i kroz sam roman vidimo šta je sve radio kako bi joj što više pomogao u trenucima njene bolesti.

I za kraj, šta bi ti još dodala o romanu i kome bi ga preporučila?

Lejla: Generalno, roman mi se mnogo svidio. Ne bih mnogo mijenjala u stilu pisanja, jedino bih možda dodala još opisa, jer ih je moglo biti malo više. Također, sviđa mi se ovakvo pisanje iz perspektiva više osoba. Na taj način se mogu vidjeti iste scene iz različitih uglova gledanja, a ne samo jedne osobe. Pošto je Miranda bila daleko i nije stalno bila uz sestru, ne bismo dobili stvarni uvid u bolest da je priča ispričana samo iz njene i Lusine perspektive.

Knjigu bih preporučila svakome. Ne bih uključila ljubitelje određenog žanra ili autora, jer mislim da svi trebamo da se više informišemo o mentalnim bolestima, a ovo je dobar početak za to. Ne treba da izolujemo takve osobe, niti da nam to bude tabu tema. Moramo više pričati, ali i primjenjivati to u stvarnom životu. Moramo pružati podršku osobama koje imaju probleme, a ne ismijavati ih, vrijeđati ili, ne daj Bože, šta gore, jer naše društvo je takvo da nema razumijevanja za druge i drugačije, nažalost.

Ena: Potpuno se slažem sa tvojom posljednjom rečenicom i također smatram da knjige poput ove podižu svijest čitalaca o temama koje su, nažalost, veoma često tabu.

Hvala ti na ugodnom razgovoru i razmjeni utisaka nakon koje neke stvari iz romana vidim jasnije i posmatram drugačije!

Nadam se da vam se dopadala naša razmjena utisaka i da će možda nekoga od vas inspirisati da potražite knjigu i pročitate je.

Autorke: Ena u zemlji knjiga i Lejla Medić
Izvor: Delfi kutak, Facebook grupa