Delfi Kutak je pročitao: „Skrivena pisma“

Dok je bila u najavi, knjiga „Skrivena pisma“ je kod mene prošla potpuno nezapaženo. Ne sjećam se da sam zbog nekog osvrta u grupi poželjela da je pročitam, nije ovo žanr kome sam sklona, ali već kod prvog pogleda na naslovnu koricu znala sam da je to knjiga koju ću ipak želeti da čitam (kako joj odoljeti???).

Kordelija je iz bogate porodice i kraj proljeća 1914. godine provodi u Londonu, sve do kraja sezone sa zabavama, večerama i plesovima s mladićima koji su joj uglavnom dosađivali i nikada nisu imali ništa zanimljivo da kažu. Početkom ljeta se vraća u porodični dom u Kornvol, gdje sreće Ajzaka, pejzažnog arhitektu kojeg je angažovao Kordelijin otac da uredi porodično imanje. Ajzak ima obrazovanje kao i Kordelijin brat, ali ipak je samo baštovan. Koredelija misli da je prekrasno kako se u vrtu može stvoriti život ni iz čega i zamoli Ajzaka da je nauči kako se održava vrt. Naravno, za jednu damu je neprilično da radi u bašti, ali u novinama, na zabavama, među poslugom, jedino se piše i priča o skoro izglednom ulasku Engleske u rat. A kada svi momci koji rade za Kordelijinu porodicu odu u rat, Kordelija će zasući rukave da spriječi propadanje imanja i uzgajati hranu za porodicu i narod. I to je dovoljno opravdanje da roditelji dozvole Kordeliji da se i dalje bavi baštovanstvom.

Kordelija najviše pomaže i uči od njihovog stalnog baštovana, ali i koristi svaku priliku da se približi Ajzaku, jer „kada ga ona čuje kako izgovara njeno ime, to je kao da je vetar oduvao kišni oblak za koji ona nije ni znala da je na nebu“. Od toga se ona oraspoloži, „to je jače od nje“. Ajzak nastoji da je izbjegava jer je svjestan da je muškarac kakvog njeni roditelji neće odobriti: zasukani rukavi, blatnjave ruke, šake pohabane od rada, vječito ide od kuće do kuće, od vrta do vrta, od posla do posla, on je muškarac koji ide u rat… Jer, iako su nekog vojvodu, za koga niko nikad nije čuo, ubili u zemlji za koju većina i ne zna gdje je, svi govore o odlasku u boj jer misle da je to pustolovina, jer osjećaju da je to njihova patriotska dužnost, jer osjećaju da moraju zbog svoje mlađe braće…

I kada svi odu na ratište, počinju da stižu pisma: sa bojnih polja i poljskih bolnica, za koje primaoci ne znaju gdje su, i iz Engleske na bojna polja. Sve dok jednog dana Koredeliji ne prestanu da stižu pisma. I dok se momci tamo negdje u Evropi bore protiv neprijatelja, Kordelija mora da vodi svoje lične bitke, sa konstantnom brigom zbog mogućih unutrašnjih neprijatelja.

Iako okarakterisan kao ljubavni (i kao takav nam pokazuje kolika je snaga prave ljubavi, ma koliko ona zabranjena i nemoguća izgledala), roman je i svojevrstan prikaz tadašnjih društvenih i političkih prilika u Engleskoj, kao i prikaz porodičnih odnosa i vječitog problema neprihvatanja izbora djece i odbacivanja djece zbog izbora koje su napravila. Kao i dokaz koliko najveće strahote mogu uticati na nas i odbacivanje svega onog što smo bili, u šta smo vjerovali.

Za mene ovo je još jedan podsjetnik kolike i kakve su ratne zablude, traume, stradanja, nadanja… Jer kao i u brojnim drugim ratnim sukobima, Kordelijinom bratu i Ajzaku je dato oružje da ubijaju nekoga koga i ne poznaju, sa kim bi se vjerovatno slagali u svakodnevnom životu, a sve zato što je neko negdje na pozlaćenom prijestolu ili za velikim pisaćim stolom odlučio kako to treba da rade. Kako u najgorim trenucima uvijek u nama tinja nada/zabluda kako će sve proći do Božića/Nove godine/Vaskrsa/Pashe/Bajrama/sljedećeg rođendana. Kako se i u najgorim trenucima nađe neko dovoljno milostiv da u noći uoči Hristovog rođenja zapjeva „Tiha noći“ i predloži prekid sukoba da bi se preživjeli okrijepili i mrtvi dostojno sahranili. Da i nakon proglašenja mira njegovi učesnici nastavljaju da preživljavaju ratne strahote: trzaju se na glasne zvukove, ruke im se s vremena na vrijeme tresu dok rade uobičajene mirnodopske stvari…

Autor: Vesna Mijović
Izvor: Delfi Kutak