Delfi Kutak je pročitao „Lutka od porcelana“: Priča o ruskoj duši i snazi priče koja nas sve nadživi

Dvadesetčetvorogodišnja Rouzmeri Vajt, Rouzi, na prvoj je godini doktorskih studija na Matematičkom institutu, oblast kriptografije (provaljivanje šifara) u Oksfordu. Vjerena je za Ričarda i na jesen planiraju vjenčanje. Ali kada Rouzi u Oksfordu vidi oglas za asistenta za istraživanje u Moskvi, koji je postavio Aleksej Ivanov, odluči da konkuriše za posao iako nema iskustva u toj oblasti. Aleksej Ivanov je slavni pisac i disident, znameniti istoričar i, kada mu je konačno dozvoljeno da se vrati u domovinu, Aleksej tu priliku koristi da sprovede vlastito istraživanje u cilju da pronađe ženu koju je nekada poznavao i kojoj je posvetio svoje djelo, ženu čije ime nikada ne izgovara naglas, a kada bi ga izgovorio, tada bi ga viknuo, ženu lijepu kao lutka od porcelana zbog čega su je zvali Kukolka (lutkica).

Rouzina majka se protivi Rouzinom putovanju u Moskvu, jer zna zbog čega Rouzi želi da otputuje. Rouzi je prije četrnaest godina, poslije porodične tragedije, sa majkom napustila Moskvu kao Raisa Simonovna. Njeno putovanje ima cilj ne samo da otkrije zbog koga i zašto već i da zauvijek okonča to poglavlje svog života, da se nakon toga vrati kući, u Englesku, i uda za svog vjerenika. Ali umjesto da ruski dio svog bića otprati na vječni počinak, umjesto da ga izbaci iz sebe, tokom boravka u Rusiji Raisa postaje još svjesnija njegovog prisustva.

Prilikom napuštanja Moskve Raisina majka je sa sobom ponijela samo svoju kolekciju porcelanskih lutaka i notes sa ručno ispisanim pričama u duhu ruskih bajki. Raisin otac je bio kriptograf amater i vježbao ju je da prepoznaje neuobičajene obrasce, praznine, djeliće slagalice, učio da ih premješta i kombinuje, čuva ih u pamćenju, ponovo sastavlja. A to je veoma zgodno za rješavanja misterija.

Iako upozorena da se u prošlosti ne može naći nikakvo prosvjećenje, nikakvo izlječenje, nikakva utjeha i da u njoj neće biti onog za čime tragamo, naoružana majčinim notesom iz kojeg priče kombinuje sa zadacima koje joj zadaje Aleksej, Raisa sklapa slagalicu. Sve priče iz majčinog notesa oslikavaju traumatičan događaj bilo u životu nekog lika ili iz perioda ruske istorije.

Ovo je priča o zanamarivanju i zlostavljanju djeteta. Ovo je priča o braku bez ljubavi, o braku sa čovjekom koji je prvenstveno kolekcionar i koji se ponaša kao kustos muzeja. Ovo je priča o opsesijama koje nikada ne prestaju. Ovo je priča o sjaju i bijedi ruske aristokratije. Ovo je priča o jačanju i dolasku na vlast proletarijata u Rusiji i sudbinama kontrarevolucionara. Ovo je priča o pravim prijateljstvima i neprijateljstvima koje ponekad čak ni smrt ne okonča. Ovo je priča o izdaji roditelja, drugara iz djetinjstva, djece, voljene osobe. Ovo je priča o zločinu iz strasti koji je izmakao kontroli. Ovo je priča o vremenu u Rusiji kada se nije biralo između onog što je ispravno i onog što nije, već između života i smrti, o vremenu kada su ljudi bili prinuđeni da kriju tajne, drže jezik za zubima i žive glumljenim životima. Ovo je priča o snalažljivosti i snazi da se bez obzira na (ne)prilike dočekamo na noge. Ovo je priča o pričama koje su toliko teške i mučne da se nikada ne pričaju. Ovo je priča o snazi, ljepoti i veličini prave ljubavi... Ali, prije svega, priča je ovo o snazi priče jer priča nas sve nadživi.

Nije ovo jedina knjiga o životu ruske aristokratije, dolasku na vlast proletarijata, Crvenom teroru za vrijeme Lenjina, opsadi Lenjingrada, Staljinovim logorima, koju sam pročitala. Nije možda ni najbolja ili najljepša. Ali je svakako protkana sa najviše misterije. I nije da moje male sive ćelije nisu inače produktivne, ali ovdje se nijedna moja pretpostavka nije pokazala tačnom. I to je valjda još jedna od čari ove knjige.

Knjigu sam poželjela da čitam zbog nekog od prikaza u Delfi Kutku. A možda još i više zbog komentara kako je autor sa Zapada divno prikazao rusku dušu. I zaista, roman ne samo da počinje Jesenjinovim stihovima nego se Jesenjinovi stihovi i citati iz Tolstojevih djela spominju i dalje u tekstu. Postoji nekoliko površnih sličnosti između života pisca Aleksandra Solženjicina i života Alekseja Ivanova. Ali ono čime je mene autorka „dotukla“ jeste njena napomena na kraju knjige. U knjizi ima nekoliko aluzija na Tolstojevu „Anu Karenjinu“ koje nisu eksplicitne niti naznačene. Autorka kaže da je to uradilia iz čiste zabave, ali je time iskazala počast Tolstojevom djelu. Ja sam ubijeđena da sam primijetila jednu, mada sada, naravno, ne mogu da se sjetim gdje. I ne da sam „Anu Karenjinu“ u vrijeme kada sam je čitala smatrala monumentalnim djelom, već smatram i „Rat i mir“ . I zato, bez obzira na sve ostale ljepote ove knjige, svako djelo koje iskazuje počast Tolstojevom djelu, od mene nesumnjivo zaslužuje apsolutnu preporuku!
 
Autor: Vesna Mijović
Izvor: Delfi Kutak