Dejvid Mičel: Romanopisci istražuju, ne daju odgovore

Atlas oblaka ne može da postoji, jer se oblaci mijenjaju a atlasi su stalni. Ali poput svih najboljih oksimorona ili paradoksa, oni u svojim sržima imaju kontra-intuitivnu istinu.

Dejvid Mičel (1969) je jedan od najzanimljivijih britanskih pisaca srednje generacije. Studirao je englesku i američku književnost, živio na Siciliji, potom u Hirošimi (Japan) gdje je osam godina predavao engleski. Sada živi u Irskoj. Autor je zapaženih romana: „Ghostwritten“, „Number9dream“, „Atlas oblaka“ i „Hiljadu jeseni Jakoba de Zuta“.

Po romanu „Atlas oblaka“ snimljen je istoimeni film u režiji Lane Vačovski, Endija Vačovskog i Toma Tikvera. „Atlas oblaka“ je epska priča u klojoj se kroz pet vjekova istražuje kako postupci i posljedice individualnih života utiču jedni na druge kroz prošlost, sadašnjost i budućnost. Romani „Atlas oblaka“ i „Hiljadu jeseni Jakoba de Zuta“ našim čitaocima su dostupni u izdanju „Lagune“.

Šta vas je podstaklo na pisanje knjige „Atlas oblaka“?

- Ako mislite „Šta je bila Vaša inspiracija?“ odgovor je jednostavan - radoznalost: želio sam da vidim kako bi izgledao roman sa takvom čudnom strukturom, te, da li bi bio čitljiv ili ne. Ja sam bio plahovito dijete.
Dopala mi se ideja bumeranga kroz vrijeme, istoriju i evoluciju jezika i društva, a nedostatak opreza da sagledam problematiku uključenu u sve to, gurala me je naprijed i dao sam sve od sebe i čini mi se da je urađeno – to je moja najpoznatija i najprodavanija i najrizičnija knjiga. Ako mislite: „Šta su bili podsticaji?“, onda je, međutim, moj odgovor isti za sve višedjelne, epizodne romane: opravdavaju uključivanje takvih veoma različitih narativa (različitih po vremenu, junacima, stilu, lokaciji) u samom romanu. Mogao bih da pokušam da objasnim ovdje u nekoliko stotina riječi, ali (ako ne zvuči previše arogantno) najbolji odgovor je sam roman.

Kako objašnjavate metaforu naslova vašeg romana „Atlas oblaka“?

- To je muzički komad jednog japanskog kompozitora i to je divan oksimoron. Atlas oblaka ne može da postoji, jer se oblaci mijenjaju a atlasi su stalni. Ali poput svih najboljih oksimorona ili paradoksa, oni u svojim sržima imaju kontra-intuitivnu istinu. Oblaci su promjenljivi i stalno se mijenjaju: jednom kad se odštampa atlas je nepromjenljiv i ne mijenja se. Oblak je ono što je promjenljivo u ljudskom stanju, kroz vrijeme: atlas je ono što ostaje isto. Oblak je duša: atlas je postojanje.

Nalazim sličnosti između vašeg romana „Atlas oblaka“ i romana Itala Kalvina „Ako jedne zimske noći neki putnik“. Kalvino počinje nekoliko priča i svaku prekida u najzanimljivijem trenutku. Ali, za razliku od Kalvina vi nudite rješenje. Da li su moguća poređenja?

- Slobodni smo da poredimo bilo šta sa bilo čim. U Kalvinovom „Ako jedne zimske noći neki putnik“ u niz priča se susrećemo sa likom zvanim Ti. Svaki put priče se prekidaju poslije nekoliko stranica, neposredno pošto je zabačena udica, a vi ćete preći još puno stranica u pokušaju da pronađete ostatak priče. Ali nikada ne uspijevate – priča je uvijek drugačija priča od one koju tražite i tako krug počinje iznova.

To je zabavna knjiga, a 1980. osjećalo se da je zapanjujuće originalna zbog klauzule u ugovoru pisac-čitalac koja to krši: naime ako pisac učini da se čitalac zainteresuje za lik, pisac onda mora da završi luk priče tog junaka. Naravno, zato što Kalvino lišava čitaoce informacije o sudbini likova, čitalac je ostavljen da se osjeća nezadovoljnim. To je sve flert i nema randevua.

Moja ideja je bila da se stavi ogledalo na kraju, tako da je čitalac ujedinjen sa prekinutim narativima, obrnutim redosljedom. Kao da ste moljac u drvetu koji jede iznutra kroz pupak gnijezda babuška lutke, a zatim ka spolja preko njihovih kičmi. (Izvinite, pokušaću da od sada mislim u ljepšim metaforama.) Ovo, nadam se, pruža i flert i randevu.

„Atlas oblaka“ sadrži šest različitih pripovjednih cjelina. Zašto ste se opredijelili za ovu vrstu naracije? Šta ste htjeli da postignete ovom raznolikošću?

- Bio sam maksimalista kada sam pisao knjigu (nasuprot minimalisti) i želio sam da stvorim najveće platno koje sam mogao stvoriti tokom nekoliko vjekova. Šta sam želio da postignem različitošću? Različitost je kraj u sebi.

Zašto sam se odlučio za ovu vrstu narativa? Samo sam htio da vidim kako bi izgledalo da se zadovolji moja požuda za velikim, bogatim, raznovrsnim književnim pejzažom. Ako bih više mislio o tome zašto sam se odlučio za takav narativ, vjerovatno bih napisao nešto drugo. O napuštenom školarcu čarobnjaku ili možda o melanholičnim švedskim policajcima.

Ova knjiga sadrži naglašenu ideju o ljudskoj volji za moć. Zašto je to važno?

- Da li nekada niste mogli da podnesete potčinjavanje vaše volje siledžiji u školskom dvorištu, siledžiji u uniformi, roditelju, šefu, kolegi, ljubavniku, vašoj državi? Ako nijeste, vi onda posjedujete nadljudsku snagu volje ili ste natprirodno srećni.
Ljudska bića su hodajući svežanj potreba i to su mnogi od nas, a naše potrebe stvaraju konflikt sve vrijeme. Snabdijevanje materijalnim sredstvima ne utoljava našu skoro beskonačnu tražnju. Ponekad možemo da riješimo naše suprotstavljene zahtjeve na civilizovan način, kompromisom i saradnjom.

Drugi put smo samo otklonili naše razlike tako što smo nadglasali naše rivale, postupajući prema njima neljudski, tretirajući ih kao životinje, formiranjem veće moćnije grupe da ih zaplaši sa AK47 (misli se na automatsku pušku, popularni „kalašnjikov“, prim.V.Og.). Atlas oblaka se interesuje za ljudsku volju za moć, jer je ovaj instinkt upleten u naše DNK.

Može li se „Atlas oblaka“ čitati kao priča o poukama koje izvlačimo iz ranijih života?

- Ako mislite da je tako, onda se nadam da „Atlas oblaka“ ima ideje o kojima se promišlja, ali posmatram romanopisce kao istraživače pitanja više nego što su oni koji daju odgovore (ili nude lekcije). Romansijeri čiji je primarni instinkt da daju lekcije treba da odu i predaju, ja smatram da je didaktička proza troma proza.

„Atlas oblaka“ ilustruje kako se događaji i odluke koje ljudi donose u jednom periodu odražavaju na nepredvidiv način u budućnosti i kako utiču na život drugih. Zapravo, Vaša knjiga istražuje povezanost ljudske rase kroz vrijeme. Kako je to moguće i odakle ideja za ovakvo razmišljanje?

- Smatram da mi imamo uzročnu vezu i meme vezu (koja predstavlja kombinaciju gena i pamćenja). Uzročna veza je najličnija i vidljiva je ako pogledate vaše sopstveno porodično stablo. Razmislite o svim onim muškarcima i ženama koji su bili zajedno u nizu generacija unazad u magli vremena... čak i da se jedna spojnica nije desila, Vujica Ognjenović ne bi postojao, ova pitanja ne bi stigla u moj inbox, a ja bih večeras proveo noć gledajući DVD komplet „Igre prestola“, prve sezone, osme epizode, umjesto što se grbim nad mojim laptopom na zapadu Irske.

Alternativno, možda ne bih bio ovdje, a umjesto mene bi drugi pisac ili spisateljica odgovarali na pitanja o njegovim ili njenim knjigama (vjerovatno brže od mene). Ali naravno, postoji više uzročnih veza nego što je stvaranje: sve se dešava zbog nečega drugog.

Mi smo, po svemu, bespomoćna mala skuša u okeanu uzroka i posljedica. Možemo se trgnuti i promijeniti pravac, ali tu postoje takođe i struje i ajkule. Uticaj, onda nije toliko „moguć“ kao „neminovan i univerzalan“: život je sačinjen od uticaja, od 11. septembra skroz do bakterije koja nalazi svoj put u lijepim toplim tamnim plućnim alveolama vaših pluća, i razmišlja, sviđa mi se ovdje.

Meme povezivanje – pitam se da li je nova engleska riječ – „meme“ (nastala od riječi memorija i gen) pronašla svoj put i u vašem jeziku? - ima veze sa idejama. Meme može biti politički ideal poput demokratije, ili šerijatskog zakona, ili može biti izluđujuće zarazna pozadina ritma Gangnam Stajla. Meme se prenose sa uma na um, pa na um, kao što se geni prenose sa tijela na tijelo, na tijelo. Jaki napreduju i reprodukuju se: slabiji iščezavaju i izumiru – to je opstanak najsposobnijih. I naravno da meme utiču na nas. Oni sačinjavaju naše želje i strah, a mi postupamo. Šta je nacionalizam (i druge religije) nego kompleksan skup mema.

Poslije čitanja romana „Atlas oblaka“ proističe pitanje: šta je istorija i koji to događaji oblikuju njen tok? Kakav bi bio Vaš odgovor na ovo pitanje?

- Jao, „Šta je istorija?“ „Jedna prokleta stvar za drugom“, znate kako ide ta šala. Istorija je priča o uzroku i posljedici kroz vrijeme, ispričana od strane pobjednika, a prepričana od strane profesionalnih istoričara u kasnijim vjekovima, čija će vizija biti nužno obojena njihovim sopstvenim oblikovanim reakcijama i uvjerenjima. Istorija je ono u šta vjerujemo da se desilo nekada davno.

Koji događaji oblikuju njen kurs? Pa, pretpostavljam da ih možete podijeliti u „vidljive“ i „nevidljive“. Vidljivi uzroci su volja za moć (zdravo opet), rat (topli i hladni), trgovina, rast i opadanje imperija, religija, ropstvo, (samo) emancipacija robova, rezultati izbora, državni udari i revolucije, epidemije, anarhističko ubistvo nadvojvode Ferdinanda ovdje, zabluda da ubica ne uspijeva da uništi Ronalda Regana tamo, genocidne aktivnosti, slučajno otkriće antibiotika, globalno otopljavanje, reforma u poreskom zakonu, i stotinu drugih stvari koje odraze cilj na radaru istoričara.

Nevidljivi događaji koji su oblikovali tokove istorije su isti događaji koji oblikuju naše živote: ljubav, seks, smrt, način na koji se brinemo o našoj djeci, razvod, bolest, siromaštvo, bogatstvo, dobitak na lutriji, umiranje od pića... i hiljadu drugih stvari.

Gledajući vaše pitanje ponovo, pitam se da li postoji bilo kakva razlika između „istorije“ i „događaja koji oblikuju njen tok“. Nijesu li to iste stvari? Nije jedina razlika u skali, vidljivosti i opštem sporazumu u tome šta je istorijski događaj (ubistvo Osame bin Ladena), a šta nije (napad bespilotne letjelice na osnovu pogrešne informacije koja je rezultirala gubitkom 20 života na vjenčanju u jugozapadnom Avganistanu, što je imalo za rezultat da osmogodišnji svjedok postane radikalizovan, zaklet na osvetu zbog njegove mrtve braće, a sedam godina kasnije odšetao je do američkog kontrolnog punkta sa 20 kilograma plastičnog eksploziva pričvršćenog kaišima oko svog tijela). Upozoravam te, romanopisci nisu davaoci odgovora.

Koja je istorijska pozadina Vašeg romana „Hiljadu jeseni Jakoba de Zuta“? Koje su bile Vaše prvobitne namjere pri pisanju ove istorijske sage?

- Istorijska pozadina je mjesto zvano Dedžima – prvobitno vještački napravljeno ostrvo u luci Nagasaki. Moja namjera je bila da na stranicama knjige oživim ovo mjesto. Našao sam Dedžimu slučajno tokom moje prve zime u Japanu, kada sam obilazio Kjušu na zapadu okruga.

Izašao sam u pogrešnoj ulici (tražio sam nešto jeftino što bi se moglo pojesti u kineskoj četvrti, jer kao i obično nijesam imao mnogo novaca) i umjesto na oblast čudnog starog izgleda, naišao sam na oblast upola okruženu jarkom. Tu je bio niz malih muzeja trgovina u rekonstrukciji koje je iznajmila holandska istočno-indijska kompanija zvana Dedžima. Moje antene embrionalnog romanopisca su se trzale i ja sam ispunio bilježnicu činjenicama, datumima i skicama umjesto da napunim stomak čou mejnom (vrsta kineskog jela, prim. V.Og).

Pa, ko može reći da romanopisci ne ispaštaju zbog svoje umjetnosti? Dedžima je bila jedina tačka kontakta između Japana i Zapada skoro dva i po vijeka, kada je zemlja sebe bila isključila iz svijeta (poput Sjeverne Koreje danas) – to mjesto je bilo rupica kulture. To je takođe bila jedna anomalija u kolinijalnom periodu – Japanci su ostali veoma odgovorni, i držali su tih 10 do 15 visokih dlakavih bijelih momaka efikasno u karantinu, malom sazidanom ukrug i povezanog kopnom kratkim mostom sedam ili osam mjeseci godišnje, a jedini ljudi kojima je bilo dozvoljeno da budu na ostrvu bili su visoki zvaničnici, prevodioci (nasljedni esnaf), trgovci koji posluju sa Holanđanima i prostitutke koje takođe posluju sa Holanđanima.

Holanđanin znači u praktičnom smislu „Evropljanin protestant“, jer je kompanija angažovala nekoga pogodnog i spremnog čovjeka da položi zakletvu kompaniji. Zaista, da nijesam našao tako interesantnu materiju za roman kao što je u tome bio bogat ovaj, ja ne bih bio pisac.

„Hiljadu jeseni Jakoba de Zuta“ se može čitati na mnoge načine: kao istorijski roman, politički roman, prča o inicijaciji, o velikoj ljubavi... Koja je bila vaša primarna ideja pri pisanju ovog romana?

- Moja vodeća ideja je bila (i jeste): „Šta mogu da učinim da bi ova prokleta knjiga išla?“ U slučaju „Hiljadu jeseni“ to je značilo boing 757 od romana, sa pola tuceta zapleta koje motori moraju da podignu.

Dedžima nije samo jedna priča, to je svijet, odnosno, to je presječen svijet između dva svijeta poput Venovog dijagrama. Prevodioci, trgovci, prostitutke, naučnici, društveni talog koji dolazi na Istok u nadi da će ih samo društvena pokretljivost sa svojim imunim sistemom držati izvan močvarnog groba u Bataviji, a bezimeni malajski robovi koji peru veš Evropljanima.... toliko mnogo glasova se čuje, toliko narativnih lukova je istkano zajedno. Htio sam sav taj materijal da prikažem u povoljnom svjetlu, i još da napišem nešto u čemu bi moja mama uživala.

Uspješan ste pisac. Vjerujete li u moć pisane riječi? Može li pisac svojim knjigama učiniti svijet boljim ili je to samo iluzija?

- Da, pisana riječ je moćna. To je popularan metod za širenje tih mema, posebno kod digitalnih pisanih riječi. Arapsko proljeće su zapalili tviteraši, a diktatori se plaše Fejsbuka. Knjige, međutim, djeluju sporije, manje dramatično.

Romani ne mijenjaju svijet, ne, ali mogu da stvore male talase koji mogu da se pridruže većim talasima, a zajedno mogu vremenom da potpomognu da svijet postane bolje mjesto. Vrijedno je reći da određene knjige ne mogu učiniti svijet boljim mjestom, ali one čine da moj svijet postane bolji. Moja najveća ambicija je da naučim kako to dobro da napišem, tako da sam u stanju da pišem takve knjige. To nije lako, ali to je život vrijedan življenja.



Film “Atlas oblaka” je uhvatio duh knjige

Trenutno je aktuelan film „Atlas oblaka“, snimljen po Vašem romanu. Koliko je film uhvatio duh Vaše knjige? Da li Vam se dopao film?

- To je bio ogroman projekat, a ja sam bio samo posmatrač. Nijesam pisao scenario, jer su bila tri režisera i svi su odlični pisci i nije im bila potrebna moja pomoć. Bilo je fascinantno vidjeti kako su određeni djelovi filma stavljeni zajedno, ali i ja se pojavljujem u filmu u jednoj veoma kratkoj sceni – obratite pažnju na mene na stepeništu u Koreji u 23. vijeku. (Srećom, nisam imao nikakav tekst da izgovorim).

Da, film je uhvatio duh knjige i iako postoje neke razlike, ja vjerujem da su razlike dozvoljene od strane same knjige. Nepisani ugovor između režisera i gledaoca je drugačiji od onog između pisca i čitaoca, a adaptacije koje ignorišu ovu razliku mogu završiti kao audio knjige sa slikama i da ne uspiju da budu suviše vjerne. Kao što ste možda osjetili do sada, da, sviđa mi se film.

Period iz snova, kasni XVIII vijek

Roman otpočinje 1799. godine. Zašto baš taj period?

- To je period iz snova, kasni 18. vijek. Evropa je u plamenu nevjerovatni savezi niču, Napoleon je agresivan, Britanci se ponašaju sa prekrasnim oportunizmom, čak mimo njihovih standarda, prosvetiteljstvo pomjera granice razumijevanja i otkrivaju se potpuno nove discipline (na kojima je utemeljen 20. i 21. vijek), Japanci uče šta se dešava u azijskim moćnim kućama (poput Kine) koje drže glavu u pijesku drevne slave, naučnici dolaze iz svih krajeva Japana u Nagasaki da uče od holandskog hirurga i nekoliko kulturnih oficira koji su završili u Dedžimi.

Istorijskim romanima su potrebne ove velike tektonske promjene, da se ponašaju kao kontrapunkt nasuprot putovanjima pojedinih likova. Taj banket je izazovan za pripremu, ali divan ako uspijete da ga vjerno prenesete. Najbolje od svega za mene u Napoleonovoj eri je kada Holandija prestaje da postoji – nju je progutala Francuska – tako da je za kratko vrijeme jedino mjesto na svijetu gdje se vijorila zastava stare republike Holandije bila Dedžima – taj mali komadić zemlje veličine Trga Dam u Amsterdamu bio je u političkom smislu Holandija. Zar to nije kul?

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me