Dejan Stojiljković: Moj je greh što sam dva puta napio Andrića

Iako ga kritičari uporno razapinju zato što miješa fikciju i stvarnost, a posebno što se drznuo da "čačka" Ivu Andrića, Gavrila Principa i druge, niški pisac Dejan Stojiljković ne silazi s liste najčitanijih i najnagrađivanijih pisaca mlađe generacije.
 
Okićen nizom nagrada, među kojima je posljednja „Zlatni hit-liber RTS-a" za roman "Kainov ožiljak" koji je napisao s Vladimirom Kecmanovićem, Stojiljković kaže da su one korisne svim piscima pa i njemu, ali da ipak prednost daje svojim knjigama u odnosu na sebe, jer je mnogo važnije šta se piše od onoga ko piše.

- Mnogo je više onih koji su čuli za moje romane od onih koji znaju ko ih je napisao. I to je dobro. Djelo uvijek treba da ide ispred umjetnika. Nagrade piscu pomažu čak i da plati kiriju ili kupi djetetu bicikl. Za početak svoje spisateljske karijere smatram trenutak kada sam, sada već daleke 2002. godine, dobio prvu nagradu za priču časopisa "Ulaznica" iz Zrenjanina. A za prekretnicu, kada sam dobio Nagradu "Miloš Crnjanski" za roman "Konstantinovo raskršće" - kaže Stojiljković.

Kakve ste sve komentare dobili ti i Vladimir Kecmanović za portretisanje Ive Andrića?

- Bilo je raznih komentara. Od onih koji su nas dizali u nebesa, do onih koji su htjeli da gorimo na lomači zajedno s našom knjigom. Ali to je normalno. Andrić je faktički književno kanonizovan, a mi smo se drznuli da diramo u taj kanon, još se Vlada sjetio da ga odvede u neki berlinski bordel i da ga napije, i to dva puta, što nam puritanci, palanačke bibliotekarke i zatucani kritičari svakako neće zaboraviti.

Jesu li ti oprostili miješanje fikcije i istorijskih činjenica?

- Zašto bi mi praštali nešto što je osnovni koncept književnosti kao umjetnosti od kada ona postoji? Svojevremeno me je neko pitao: "Otkada se to stvarne ličnosti mogu stavljati u izmišljene događaje?" Moj odgovor je bio: "Jesi li ti čuo nekad za Šekspira?" Današnja kritika je uglavnom nemušta, bez nekog uticaja na realni život književnosti, pišu je korumpirani, zatucani, često i nekompetentni ljudi, samim tim, njen domet je ograničen, ako ga uopšte ima. I jedina posljedica neke žestoke kritike jeste da možda iznervira pisca na cijelih pet minuta. Postoji, međutim, jedna nova tendencija, koja se ogleda u tome da nekim kritičarima nije dovoljno da napišu loše o knjizi, već se ne libe da vrijeđaju autore na najprostačkije moguće načine. Pretpostavljam da je to odraz nemoći i raznih kompleksa i frustracija. Uostalom, većina tih ljudi je nekad i pokušavala da piše, pa kad su vidjeli da nemaju talenta, onda su odlučili da napadaju i ruže one koji ga imaju.

Nerviraju li te kritike nazovielitista koji tvrde da daješ primat "komercijalnom" nad "umjetničkim" u scenarijima za pozorišne predstave? Zar o tome ne treba da odluči publika?

- Pravo pitanje je šta je komercijalno, a šta umjetničko? Da li je neko Pikasovo platno prestalo da bude umjetnost kada ga je kupio neki tajkun za 20 miliona dolara? Da li je album "Nevermind" grupe „Nirvana" izgubio na umjetničkoj vrijednosti onog trenutka kada se prodao u 30 miliona primjeraka? Jesu li knjige Dostojevskog manje vrijedne ako znamo da su prodate u milionskim tiražima širom svijeta? Ne treba miješati babe i žabe. Činjenica da ono što ja pišem, voli da čita mnogo ljudi i da su spremni da još i za to plate, ne znači apriori da je moje pisanje neumjetničko. Ni obrnuto. Da je mrčenje hartije nekog mučenika koga neće da čita ni uža rodbina neka velika umjetnost. Ne zanima me šta misle elitisti i kritičari, ja pošteno zarađujem za život od svoga rada. Kao, uostalom, i sve druge zanatlije, bilo da se oni bave književnošću, filmom, tenisom ili popravkom automobila.

Jesi li zadovoljan nedavnom premijerom predstave "Duge noći i crne zastave" i hoćemo li je vidjeti nekad u Srpskoj?

- Uglavnom sam zadovoljan. Naročito su mi se dopali kostimi i neka glumačka ostvarenja. Možda bih i promijenio tu i tamo koju scenu, ali reditelj ima, kao umjetnik, pravo na svoje čitanje romana. Pitanje gostovanja u Srpskoj je za producente predstave, ali ako poziv dođe, siguran sam da će se odazvati.

Kako ti izgledaju "Kišni psi" s obzirom na to da je riječ  o kratkoj formi?

- Ja volim da pišem priče. Uživam u tome više nego u pisanju romana. Nije toliko naporno. Bilo je krajnje vrijeme da se pojavim s nekom zbirkom priča i trudio sam se da napravim pravi izbor. Ostalo mi je materijala za još dvije takve zbirke, ali sve treba uklopiti tematski i po nekoj unutrašnjoj logici. Knjiga je za manje od pet mjeseci imala pet izdanja, publika je voli, naročito im se dopalo to što sam proširio svoj pripovjedni univerzum i što u njemu dominira lik Nemanje Lukića.

Da li je Nemanja Lukić zaslužio da dobije kompletan roman?

- To se već dešava. Radni naslov romana je "Ponoćni ljudi" i prati događaje koji su se desili nakon njegovog bjekstva iz zemlje. Planiram da taj roman objavim 2019. na jubilej - deset godina od objavljivanja "Konstantinovog raskršća".

Koliko je za tvoj uspjeh zaslužna činjenica da iza tvojih knjiga stoji, vjerovatno, najagilniji srpski izdavač u ovom trenutku?

- To je jedan od najbitnijih faktora mog uspjeha. "Laguna" je precizna, uhodana mašinerija koja perfektno funkcioniše. Biti njihov autor velika je privilegija, ali ujedno i odgovornost. Kada knjiga izađe, na korici stoji samo ime autora. To je možda pomalo i nepravedno, jer postoji cijeli tim divnih profesionalaca - urednika, dizajnera, lektora, PR menadžera... - bez kojih te knjige, možda, nikada ne bi bilo.

Koliko vremena trošiš spremajući se za pisanje, s obzirom na gomilu istorijskog materijala i faktografskih činjenica?

- To zavisi od teme za koju sam se opredijelio. Ranije sam radio sam, sada imam stručne konsultante, pa je dosta lakše. A i u tom procesu, radeći sa stručnjacima za razne oblasti osjećam se kao da sam ponovo u školi, svakoga dana naučim nešto novo.

Kako stižeš sve: pisanje romana, promocije, pisanje bloga, predstave...?

- Ja ništa drugo i ne radim. To mi je posao. Pisanje. Sedam dana u nedjelji, dvanaest mjeseci u godini. Kada si profesionalac u tom poslu imaš dovoljno vremena da sve to postigneš. Teško je ovim mojim kolegama kampanjcima, a većina to jesu, koji imaju neki drugi posao od sedam do tri, pa kad ugrabe vrijeme, a oni kao nešto pišu...

Da li ti se raspoloženje kad je riječ o stanju srpskog društva popravilo ili si i dalje škrt u optimizmu da ćemo iskoristiti neke šanse i izaći iz zone kafanskog nacionalizma i teorija zavjera?

- U tu zonu sumraka ulazimo sve dublje. Rijaliti-emisije, kriminal, turbo-folk, nepismenost svake vrste, nedostatak kulture, opšte i životne, sujeta, zavist, lažna religioznost... Prosječni Srbin će prije verovati šarlatanu Deretiću koji tvrdi da su Aleksandar Makedonski, Isus Hrist i dinosaurusi bili Srbi, nego naučniku koji mu kaže da nas, zbog pada nataliteta, možda neće biti za dvjesta godina. To je naša tragedija.

Gdje je tu mjesto srpske književnosti, između tranzicije i rata kredita?

- Srpska književnost će postojati i kad ne bude više bilo Srba i Srbije. U tome se ogleda vitalnost umjetnosti. Ona je besmrtna. Što se tiče srpskih književnika, tu već stvari stoje malo drugačije.

"Nemanjići" na proljeće

Šta se dešava s najavljenim televizijskim serijalom "Nemanjići" i kad izlazi iz štampe „Ilustrovana istorija Nemanjića"?

- Sve je u rukama Dragana Bjelogrlića, pa i odluka šta će na kraju biti. On mudro vaga sve opcije, jer ima veliko producentsko iskustvo. "Nemanjići" su zahtjevan i veoma rizičan projekat. Siguran sam da će Bjela postupiti po onoj narodnoj tri puta mjeri - jednom sijeci. Prva knjiga ilustrovane istorije Nemanjića koju pišem zajedno s Vladom Kecmanovićem zove se "U ime oca" i izlazi do proljeća.
 
Autor: Andrijana Pisarević
Izvor: pressrs.ba