„Černobiljska molitva“ Svetlane Aleksijevič: Savremeni psalmi običnih ljudi

„Černobiljska molitva“ je sastavljena od dokumentarističkog materijala, ali je struktura djela romaneskno-naratološka



Knjiga „Černobiljska molitva: Hronika budućnosti“ bjeloruske nobelovke Svetlane Aleksijevič potresno je svjedočanstvo o najvećoj tehnološkoj katastrofi 20. vijeka. Autorka je prikazala pogubne i nesagledive posljedice katastrofe po živi svijet černobiljskog okruženja, ali istovremeno i otvorila pitanja koja se tiču budućnosti čovječanstva i opstanka ljudi na ovoj planeti. “Černobiljska molitva” je najpoznatija i najprevođenija knjiga Svetlane Aleksijevič, prodata je u tiražu od četiri miliona primjeraka, a autorki je donijela svjetsku slavu. Ovu knjigu je objavila Laguna u prevodu Enise Uspenski.

Povod za pisanje je svakako černobilska nesreća, od prije tri decenije. Dana 26. aprila serija eksplozija razorila je reaktor i postrojenje četvrtog energetskog bloka černobiljske nuklearne elektrane, smještene u blizini bjeloruske granice. Za malu Bjelorusiju (oko 10 miliona stanovnika) ona je postala nacionalna nesreća, iako sami Bjelorusi nemaju nijednu nuklearnu elektranu. Katastrofa je imala užasne posljedice ne samo po lokalno stanovništvo, već i po sve koji su učestvovali u otklanjanju posljedica havarije, i po samu sudbinu Sovjetskog Saveza. Bjelorusija je pretežno agrarna zemlja, sa seoskim stanovništvom. U godinama Velikog otadžbinskog rata njemački nacisti su uništili 619 sela, sa cjelokupnim stanovništvom. Poslije Černobilja zemlja je izgubila 485 sela, 70 ih je zauvijek zakopano zemljom. U ratu je poginuo svaki peti Bjelorus, danas svaki peti živi na kontaminiranoj zoni. Među faktorima demografskog gašenja, radijacija zauzima glavno mjesto. U Gomeljskoj i Mogiljevskoj oblasti smrtnost nadmašuje broj rođenih za 20 odsto, a iz godine u godinu raste broj oboljelih od karcinoma, umno zaostale djece, djece sa neuropsihijatrijskim poremećajima i genetskim mutacijama.

„Černobiljska molitva“ je sastavljena od dokumentarističkog materijala, ali je struktura djela romaneskno-naratološka. Spoljni prsten zaokružuje sižejna linija metafizike ljubavi, dok se unutar njega razvija nekoliko koncentrično povezanih sižea: gašenje nuklearnog reaktora, skladištenje radioaktivnog otpada, iseljavanje stanovništva sa kontaminirane teritorije, likvidacija domaćih životinja, pasa i mačaka, bolesti ozračenih osoba, oboljela djeca… Likovi romana mogu se podijeliti u dvije grupe: one koje je intervjuisala autorka, tj. naratori pojedinačnih priča potpisani imenom i prezimenom i likovi koji učestvuju u svakoj od tih priča. Ukupno se u romanu može prebrojati preko stotinu lica i svako od njih predstavlja zasebnu ličnost čiji se život našao u neposrednoj zavisnosti od nuklearne katastrofe. Od sudbine koja ih je zadesila, moguća je ova podjela likova: likvidatori, ljudi koji su najviše stradali, jer su svojim tijelima zaustavljali širenje radioaktivnog požara, zatim žene likvidatora, kojima su muževi umirali na rukama, pa oboljela djeca, potom narod, mahom seosko stanovništvo, koje je pod oružanom prijetnjom bilo prinuđeno da napusti svoje domove, i najzad naučnici, nuklearni fizičari koji su iz svog ugla rasvijetlili katastrofu.

„Černobiljska molitva“ je potresna knjiga o černobiljskoj katastrofi. To je svjedočanstvo od kojeg se ježi koža, ali i književno djelo biblijskog tona, poput savremenih psalama običnih ljudi koji su poslije ove moderne apokalipse našli riječi mudrosti, samilosti i utjehe. Kao u antičkom horu, smjenjuju se u ovoj uznemirujućoj usmenoj hronici ruski fatalizam, stoičko herojstvo i crni humor. Ove glasove Svetlana Aleksijevič oblikuje u romaneskne monologe koji ostavljaju nepogrešiv rendgenski snimak ruske duše.

Svetlana Aleksijevič je 2015. godine dobila Nobelovu nagradu za književnost. To je šesta Nobelova nagrada koju su dobili pisci sa područja bivšeg Sovjetskog Saveza: Bunjin, Pasternak, Šolohov, Solženjicin i Brodski.

Nagrada Svetlani Aleksijevič izazvala je podijeljena mišljenja i polemike u štampi na teritoriji ruskog jezičkog područja, ali i šire. Predmet rasprava se kretao oko tri osnovna pitanja: estetskog (umjetnički kvalitet), etičkog (stav spisateljice prema vlasti i zbivanjima u zemljama bivšeg SSSR) i nacionalnog koje se tiče jezika i nacionalnog identiteta spisateljice.

Sovjetska i bjeloruska književnica Svetlana Aleksandrovna Aleksijevič rođena je 1948. u Ukrajini (od oca Bjelorusa i majke Ukrajinke). Dugo je radila kao novinarka i scenaristkinja dokumentarnih filmova. Piše na ruskom jeziku. Njene knjige, pisane u maniru dokumentarističke proze, prevedene su na 20 jezika, dobila je brojne književne nagrade u Sovjetskom Savezu i Rusiji, zatim Herderovu, Remarkovu, američku Nacionalnu nagradu kritike, srednjoevropsku književnu nagradu Angelus, a 2015. godine Nobelovu nagradu za književnost za, kako stoji u obrazloženju Nobelovog komiteta, „višeglasno stvaralaštvo - spomenik stradanju i herojstvu u naše vrijeme”.

Patnja cementira ljudsku dušu

Autorka ne poriče da preoblikuje žurnalistički materijal, ali tvrdi da to ne radi kao novinar, već kao književnik. Ona tvrdi da čista umjetnost nema više moć da izrazi  savremeni  svijet u svoj njegovoj složenosti i raznolikosti. Svojim knjigama ona opovrgava glavnu „poslanicu“ moćne države od muke i patnje jačaju naciju. Naprotiv, one je slabe. Svetlana Aleksijevič, koja je razgovarala sa stotinama svjedoka, (koji su preživjeli Drugi svjetski rat, Avganistan, Černobilj, ili su jednostavno živjeli u SSSR-u) kaže sljedeće: „Počinjem da pomišljam da patnja cementira ljudsku dušu, pa ona više ne može da se razvija. Ipak su za razvitak čoveka potrebni srećni, normalni uslovi života“.

​Autor: Vujica Ognjenović
Foto: Reuters
Izvor: vijesti.me