Laguna - Bukmarker - Arno Gajger o knjizi „Dobro nam ide“: Kompleksnije od prosečne krčme - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Arno Gajger o knjizi „Dobro nam ide“: Kompleksnije od prosečne krčme

Razgovor sa Arnom Gajgerom o poteškoćama u pisanju romana o porodičnom životu.

Za roman „Dobro nam ide“, koji govori o porodici, dobili ste 2005. Nemačku književnu nagradu. Književnost na nemačkom jeziku obiluje tom vrstom priča, i izmišljenih i stvarnih, naročito u poslednjih nekoliko godina. Beletristika se ne može tek tako odreći činjenica iz stvarnog sveta. Na koji način generalno, ali i u slučaju ovog romana, pristupate odnosu između izmišljenog i stvarnog?

Kada neko piše porodični roman, to svakako podrazumeva ispitivanje vlastitog iskustva. Prvenstveno zbog toga što je uvek korisno pisati o onome što razumete. U osnovi, ja sam veliki ljubitelj fikcije. Beletristika može da postigne isto što i istorija. Ako želi da bude dokumentarna, ona će to i biti. Ali to nije sve. Ona je u stanju i da izmisli i da transformiše i da pruži autoru mogućnost da o stvarima piše sa distance. Kada se služim autobiografskim detaljima, uvek postoji opasnost da neću biti u stanju da razgraničim važno od nevažnog. Uvođenje fikcije, bar u mom slučaju, omogućava da se stvari objektivno sagledaju. Tada sam u stanju da se udaljim par koraka i zapitam se šta zaista želim.

U mom romanu ima dosta autobiografskih elemenata, ali potrudio sam se da ih književno uobličim i rasporedim na način koji će dati neki rezultat. Oni se onda mogu meriti standardima celine romana. Od toga i čitaoci mogu imati koristi, ukoliko žele da se na neki način pronađu u romanu. Smatram da nije od velike koristi da čitalac stalno razmišlja o sličnosti sadržaja knjige sa autorovim životom. Trebalo bi da se pozabavi time kako dotiče njega lično. Zato verujem da književnost pruža bezbroj mogućnosti koje nećete naći u naučnom, istorijskom načinu pripovedanja.

Datumi koje ste izabrali za 21 poglavlje, od kojih je 13 smešteno u sadašnjost i 8 u prošlost, u izvesnoj meri su povezani sa političkim događajima kao što su pripajanje Austrije 1938, kraj rata 1945. ili pad komunističke vladavine u istočnoevropskim zemljama 1989. Ipak nisam stekao utisak da se radi o „romanu o Austriji“. Pre bi se moglo reći da umesto Austrije, kao geografskog i istorijskog entiteta, odlučujuću ulogu igra socijalni aspekt koji se ogleda u likovima, njihovim međusobnim odnosima, njihovom ponašanju, odnosima roditelja prema deci itd.

Potpuno ste u pravu. Ideja je bila da povežem događaje u romanu sa značajnim momentima u istoriji kako bi se čitaoci lakše orijentisali. Ali to možda čak i nije bilo neophodno. Ovo je pre svega roman o porodici i svakodnevnom porodičnom životu. Prva novinska kritika, koja se pojavila u Austriji, nosila je naslov „Austrijska porodica“. Pomislio sam: Bože dragi! Nije mi ni palo na pamet da celu Austriju predstavljam jednom porodicom. Kakva apsurdna zamisao. Austrija je, kao takva, daleko kompleksnija od onoga što bi petoro ili šestoro ljudi moglo da dočara. Austrijski ekonomista i filozof Leopold Kor, rekao je jednom prilikom da je najsloženija stvar u koju ljudi mogu da imaju jasan uvid, jedna prosečna krčma. Ako tako gledamo na stvari, a govorim iz ličnog iskustva, već je i samu porodicu teško razumeti. Za mene je bio pravi izazov da odnose unutar ove familije predstavim na odgovarajući način.
 
Nije li naslov ironičan? Kada Ingrid izgovara ove reči, njen brak sa Peterom je već odavno krenuo nizbrdo. To je istovremeno i poslednje što će reći pre nego što narednog dana izgubi život prilikom jedrenja.

Nije mi bila namera da naslov zvuči ironično. Bilo je veoma teško naći naslov koji bi se odnosio na celinu. Konstelacija likova o kojima pišem je toliko složena, da mi nije bilo svejedno kakav ću naslov dati romanu. Tada sam pomislio, „dobro nam je“ je jedna od onih fraza koje sprečavaju dalji razgovor. Deca se vrate iz škole i na pitanje „Kako je bilo?“ odgovaraju: dobro, super, ništa posebno, sve je ok, sve je u redu. Sve su to odbrambene rečenice koje ne pružaju nikakvu pravu informaciju. Ovaj roman istražuje šta zapravo stoji iza jedne takve fraze. Cilj mi je bio da detaljno ispitam šta se to krije iza fasade.

Knjiga se istovremeno bavi i problemima u komunikaciji, što je delom zasnovano na ličnom iskustvu, ali i na spoznaji da ova pojava nije ograničena isključivo na moju porodicu. Naime, svuda ćete naći očeve koji ne učestvuju u porodičnom životu, kao i pitanja o porodici na koja nema odgovora. U tom smislu, ja razumem Filipa kada na početku kaže: zašto bi me bilo briga za one koje nije bilo briga za mene? Ili na drugom mestu u prvom poglavlju kada se pita koliko bi trebalo da utroši mašte zamišljajući kako je moglo biti. Niko mu nije rekao kako je bilo. Tu nije reč samo o nezainteresovanosti, već i o tome da nije bilo nikoga ko bi informaciju preneo. Tu je i tuga zbog nedostatka komunikacije. Jasno je da se on ne oseća dobro, ali uvek je tu i želja da stvari krenu na bolje.

Verovatno nikome od likova ne ide dobro. Bez obzira na to o kojoj generaciji govorimo: Ingrid gine, Peter se muči sa umerenim uspehom, Alma se pomirila sa sudbinom, Rihard polako kopni. Kada je reč o partnerskim vezama, indikativno je da se razlikuju od generacije do generacije. Nisu ni bolje ni lošije, jednostavno drugačije. Almin i Rihardov brak preživljava zahvaljujući konvencijama i formi. U narednoj generaciji, Ingrid i Peter žive u znatno liberalnijoj klimi, ali sada smo bačeni u sred konfliktne zone ženske borbe za emancipaciju i samoostvarenje. I onda u poslednjoj generaciji nailazimo na Filipa koji, po svemu sudeći, nije u stanju da uđe pravu vezu. Bezvoljan je i trom, nedostaje mu odlučnost. Roman to ne komentariše, to je jednostavno stanje stvari.

Prvo ću odgovoriti na pitanje o generacijama. Jasno je da je veza Alme i Riharda stvar konvencije. Ingrid pokušava da raskrsti sa tim i ne prihvata ulogu koju je imala njena majka, ali njen muž nije od velike pomoći, što je na kraju uništava. Kada je reč o Filipu i Johani, jasno je da te uloge više ne postoje i da je emancipacija žena dovela i do emancipacije muškaraca. Ni Filip ne oseća potrebu da prihvati neku unapred predviđenu ulogu. On ima priliku da bira. Problem je u tome što je pomalo neodlučan. To je problem nove generacije. Život više nije unapred isplaniran i u teoriji postoji mogućnost da biramo između mnoštva opcija, ali tada se javlja problem ispravnog izbora i pitanje je hoćemo li uopšte išta izabrati.

U ovoj vezi Johana, da se tako izrazim, „nosi pantalone“. Za nju ne predstavlja problem to što ima muža i ljubavnika. Ona donosi odluke, a Filip jednostavno prihvata što mu se pruži. Na kraju mu ipak postaje jasno da ova veza ne može opstati. Međutim, Filip je u stalnoj potrazi za ljubavlju, tako da ne bih rekao da nije u stanju da uđe u vezu. On je jednostavno rezervisan jer ga opterećuje porodična prošlost. Najverovatnije bi trebalo da ga neko jako zagrli i izvuče iz svega toga. Za razliku od ostalih likova, on je na kraju romana još uvek relativno mlad. Živote ostalih članova porodice smo upoznali skoro u celini, dok u njegovom slučaju imamo uvid samo u dva meseca 2001. godine. Ali ako je smisao života u tome da se menjamo, onda mi se čini da na kraju romana postoje nagoveštaji da je i on obdaren tim talentom. Rekao bih da je, uprkos neuspesima svakog ponaosob, veza između Filipa i Johane ipak najiskrenija i najotvorenija. Izvan romana, bez ustezanja dajem takvu ocenu. Imao sam sreće da se rodim 1968. U vezama mogu da postupam kako hoću, bez ikakvih ograničenja i očekivanja da u nekim oblastima preuzmem više odgovornosti od partnera, samo zato što konvencije tako nalažu.

Vaš roman govori i o starenju i smrti. Ne o spektakularnoj, herojskoj ili tragičnoj smrti, već o smrti običnih ljudi. Vreme prolazi i prirodno je da likovi stare. A ako roman pokrije dovoljno dug vremenski period, oni će i umreti. To je imanentna logika života. Jesam li u pravu kada mislim da vam je posebno bilo važno starenje i spora smrt Riharda, koji na kraju nije ništa više od ljušture lišene svakog mentalnog sadržaja?

Vreme, njegov protok i starenje kao njegova posledica ubrajaju se među važnije teme književnosti, ako ne i najvažnije. Ako pisac nije svestan posebne uloge koju vreme igra u pisanju romana, propušta predivnu komponentu ovog žanra. To je područje odakle roman crpi značajan deo snage, dubine i kompleksnosti. Naravno, tu su i lični razlozi zbog kojih me zanimaju ljudi čiji se život bliži kraju: sporo propadanje mog oca koji pati od demencije. To je uznemirujući ili, u najmanju ruku, otrežnjujući fenomen. Mučimo se celog života, a znamo da to ne vodi ničemu. Dobro bi bilo da bar do kraja ostanemo svesni.

Danas se često govori o snazi slika i mogućnosti da se iskoriste u svrhe manipulisanja podsvešću. Oruđe Vaše profesije je pisanje. Uplaši li Vas ponekad pomisao da smo na ivici smene paradigmi, koja će proizvesti nove i otvorenije vidove komunikacije, ali nas istovremeno gurnuti u ekstremni oblik egzistencije u kome ne postoje ni vreme, ni istorija, samo sveprisutna sadašnjost? Filip kao da se našao na tom putu, ali se na kraju romana otreznio. Može li sećanje umreti ako nestane prošlosti i obrnuto?

Ne, ne plašim se promene paradigme. Smatram da je nestanak prošlosti prilično apsurdna ideja, s obzirom na to da vreme mora da prolazi. Čovek stari i u jednom trenutku ima više vremena iza nego ispred sebe. Želja da se nađe uteha u prošlosti je, u neku ruku, osnovna ljudska potreba. Kjerkegor kaže da je čovek u stanju da razume život samo gledajući unazad, a da ga živi samo gledajući unapred. Smer u kome ćemo se okretati zavisi od situacije u kojoj se nalazimo. Skeptičan stav prema tradiciji i predanju nije ništa novo. Niče veruje da prošlost može postati „grobar sadašnjosti“ ako ne asimilujemo dovoljno znanja. Tako da je i samo zaboravljanje, u smislu sortiranja i raščišćavanja, neka vrsta kulturnog dostignuća. Rekao bih da to važi i za Filipa, junaka mog romana.
 
Izvor: literaturkritik.de
Prevela: Jelena Tanasković
Foto: Amrei-Marie


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
predstavljena pesnička zbirka u lavirintu  laguna knjige Predstavljena pesnička zbirka „U lavirintu“
19.04.2024.
Nova zbirka poezije Igora Mirovića predstavljena je 18. aprila u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC.   Pored autora, o knjizi su govorili prof. dr Zoran Đerić i prof. dr Aleksandar Je...
više
ema jarlet o orionu i mraku slikovnice i večernje nebo su oduvek bili deo mog života laguna knjige Ema Jarlet o „Orionu i Mraku“: Slikovnice i večernje nebo su oduvek bili deo mog života
19.04.2024.
Autorka hita „Orion i Mrak“ Ema Jarlet otkriva svoju opsesiju mrakom, kako nastaju priče i junaci koje ilustruje i u kome je pronašla inspiraciju za svoje čarobne slikovnice koje nakon objavljivanja n...
više
rastislav durman o novoj knjizi ona bića koja nisu sića  laguna knjige Rastislav Durman o novoj knjizi „Ona bića koja nisu sića“
19.04.2024.
„Ona bića koja nisu sića“ nova je knjiga evropskih bajki koju je priredio novosadski autor Rastislav Durman. Pisac za decu i odrasle poslednjih godina posvetio se prikupljanju bajki sa svih evropskih ...
više
prikaz knjige vladalac nikola makijavelija uputstvo za rukovanje državom laguna knjige Prikaz knjige „Vladalac“ Nikola Makijavelija: Uputstvo za rukovanje državom
19.04.2024.
„Ne zna se ko pije, a ko plaća“ najbolji je iskaz o situaciji u renesansnoj Italiji. U svakom njenom kutku sram, zločin i samovlašće bili su deviza. Zločin? Stvar službene dužnosti. Ubistvo? Oblik dru...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.