Amitav Goš: Opijum je stvorio temelje modernog sveta

„More makova“ novi roman indijskog pisca Amitava Goša pripovijeda jednostavnu priču: prati različitu grupu likova koji se nalaze na putovanju na brodu pod imenom „Ibis“. On je plovio od Indije do ostrva Mauricijus.

Godina je 1838. i većina putnika na “Ibisu” su migranti pod ugovorom iz sjevernog Bihara, iz zone koja je bila pod vladavinom Britansko-istočno-indijske kompanije, svjetski najznačajnije regije u kojoj se proizvodio opijum: mak je zvijezda vodilja sudbina tih migranata.

Zajedno sa migrantima “Ibis” takođe nosi i nekoliko osuđenika i slijepih putnika, kao i kontingent indijskih čuvara i nadgledača. Brod je popunjen ljudstvom koje sačinjava posada azijskih mornara – “laskara” pod tim imenom su bili poznati – a oficire su sačinjavala tri Evropljanina.

Tako na moru “Ibis” je na teškoj probi sa ljudima različitih klasa, rasa, kasta i nacionalnosti, a svi će se oni naći među stvarima i posljedicama koje su ponekad apsurdne, ponekad ubitačne, čak moguće je i spasonosne.

U doba kad u kolonijalnom svijetu dolazi do krupnih promjena, sudbina će spojiti sasvim različite Indijce i Zapadnjake. Kako su im sve porodične veze presječene, oni će postati džahadž-bai, braća po brodu. Nastaje jedna nova dinastija koja će spojiti kontinente, rase i pokoljenja.

“More makova”, za koje kritika kaže da je ravno djelima Melvila i Konrada, vodi čitaoce od bujnih polja maka uz obalu Ganga preko uzburkanog mora i kroz zakrčene uličice Kantona.

Ali nevjerovatnu živost romanu daje ponajviše široki spektar likova, čija raznovrsnost vjerno odražava burnu kolonijalnu prošlost Istoka. Roman “More makova” bio je u najužem izboru za Bukerovu nagradu 2008, a knjigu je nedavno objavila “Laguna” u prevodu Dijane Radinović.

Amitav Goš je rođen 1956. u Kalkuti. Djetinjstvo je proveo u Bangladešu, Šri Lanki i sjevernoj Indiji. Studirao je u Delhiju i na Oksfordu, a predavao je na brojnim indijskim i američkim univerzitetima.

Goš je autor romana “Krug razuma” (francuska nagrada Medicis), “Sjenka linija” (prestižna indijska priznanja Sahitya i Ananda Puraskar), “Kalkutski hromozom” (nagrada Artur Klark), “Gladna plima” (Hač Krosvord nagrada).

Piše i putopise i eseje, dokumentarnu prozu i saradnik je brojnih časopisa (Granta, Njujorker, Njujork tajms, Obzerver). Živi u Americi i Indiji (Kalkuta, Goa i Bruklin).

Koja je istorijska pozadina Vašeg romana “More makova”? Koja je bila Vaša prvobitna namjera pri pisanju ove epske sage?

"'More makova' je otpočelo kao knjiga dolazaka. Ja sam lično putovao mnogo, ali začudo postao sam više zainteresovan za odlaske nego za dolaske. Htio sam da shvatim šta je to tako duboko ukorijenjeno u ljudima iz srca Indije da putuju preko mora, za koje se mislilo da su 'Kalapani' (u indijskoj kulturi riječ kalapani označavala je tabu koji se odnosi na more, ali isto tako i na indijske iseljenike koji su otišli u Veliku Britaniju tokom 17, 18. i 19. vijeka, prim V.Og.). Trebalo je mnogo hrabrosti da preduzmu takvo putovanje - ovo je jedan od razloga zašto sam fasciniran migracijom radnika.

Moja mašta je uvijek bila duboko angažovana, uvijek je reagovala na indijski ekvivalent “bliskog inostranstva”. Možda je to bila reakcija na ogroman eurocentrizam u Indiji još od mog djetinjstva. (Iako je današnja Indija, ako ništa drugo, čak i više fokusirana ka Zapadu nego što je tada bio slučaj.)

Ipak, to je jednostavno realnost indijskog života da smo čak bliskije povezani sa arapskim svijetom i Jugoistočnom Azijom – toliko puno ljudi ima rodbinu, prijatelje, braću i sestre i tako dalje, koji rade u Dubaiju i Singapuru.

Moje otkriće tih svjetova desilo se nezavisno od takvih veza, a bio sam vjerovatno bogatiji zbog toga – to je nešto čemu sam izuzetno zahvalan".

Koliko je opijum bio važan u istoriji Indije?

Opijum je bio važan u istoriji Indije, ali začudo Indija je potpuno zaboravila na ovaj aspekt prošlosti. To vrijedi čak i za istoričare. Znam nekoliko istoričara koji su pisali o drugim poljoprivrednim proizvodima poput šećerne trske, pamuka itd.

A ipak opijum, koji je prema nekim naučnicima, možda činio čak polovinu bogatstva koje je nastalo od kolonijalne vlasti, dobio je veoma malo pažnje. Samo jedan savremeni indijski istoričar je pisao o toj temi - Amar Faruki.

Njegov rad je odličan, ali on je koncentrisan, razumljivo, samo na jedan aspekt ove gigantske teme – kao što je trgovina opijumom u zapadnoj Indiji. No, najveći dio proizvedenog opijuma u Indiji u ranom 19. vijeku dolazio je sa istoka - iz Bihara. Niko se nije bavio tom temom u bilo kom detalju. Zašto? Može se samo nagađati.

Jedan od mogućih razloga je taj da je još uvijek pisanje istorije Indije pod velikim uticajem, kroz pokroviteljstvo i druga sredstva britanskih institucija, koje jasno nemaju interes da se zadube u ovaj aspekt prošlosti. Indijci podjednako, zbog stida ili krivice ili čega već, radije ne razmišljaju o tome.

Amar Faruki mi je jednom rekao da je on godinama pokušavao da zainteresuje studente za istraživanja o ovoj temi, ali oni se jednostavno toga ne dotiču. Razvili smo viziju sebe kao moralno strogih, duhovnih itd, a mi smo odlučili da zaboravimo da je veliki dio moderne Indije zapravo izgrađen na ovoj drogi.

Amar Faruki je, na primjer, pokazao u svojoj knjizi “Bombaj: grad opijuma” da Bombaj vjerovatno ne bi postojao da nije bilo opijuma".

Kažete da su “opijumski ratovi bili važni isto kao Francuska revolucija”. Možete li objasniti ovaj stav?

"Opijumski ratovi su bili kritični trenutak u svjetskoj istoriji. Oni su imali dubok uticaj na dvije najvažnije zemlje današnjeg svijeta - Indiju i Kinu. U ne tako dalekoj budućnosti mislim da će ljudi prepoznati da su opijumski ratovi odigrali ključnu ulogu u oblikovanju savremenog svijeta. Nažalost, mnogo od te istorije je zaboravljeno u Indiji - ali u Kini je još uvijek živo sjećanje na to".

Koliko je istorija opijuma oblikovala naš svijet u prošlosti, a koliko to čini i danas?

"Na mnoge načine opijum je stvorio temelje modernog svijeta. Mnogi najvažniji svjetski gradovi (Mumbai, Singapur i Hongkong, na primjer) imaju duboke korijene u trgovini opijumom, a to važi i za mnoge od najznačajnijih svjetskih korporacija, banaka i obrazovnih ustanova.

Štaviše, trgovina opijumom je dovela do prvog rata koji je vođen u ime slobodne trgovine (mnogi su još uslijedili). Ponekad se pitam da li su ti ideolozi koji govore o vrlinama slobodne trgovine čak i svjesni svih strahota koje je ovaj skup ideja donio?

Zapad je oduvijek imao veliki talenat za zaboravljanje svojih sopstvenih nedjela, ali podsjeća na ona tuđa. Ova amnezija dolazi, smatram, uz strašnu cijenu. Međutim, zapadnjaci nijesu jedini koji su izabrani da zaborave ovo poglavlje istorije. Indijci su takođe potpuno zaboravili svoje učešće u trgovini opijumom.

Patnja koja je nanijeta Kini kroz indijske opijumske račune je jedan od većih zločina u ljudskoj istoriji, a ja osjećam da Indijci treba da priznaju taj aspekt svoje prošlosti.

Rabindranat Tagore (indijski pjesnik koji je dobio Nobelovu nagradu 1913.) jednom je napisao: “Postalo je jasno da, izvan granica Evrope baklja njene civilizacije ne znači da zrači svjetlost, već početak požara.

Tako se desilo da perle opijuma podržavaju topovske kugle usmjerene ka srcu Kine, zlodjelo kakvo istorija ranije nije poznavala...” Tagore je pogodio pravo u metu: velika je šteta što su njegove riječi zaboravljene u savremenoj Indiji".

“More makova” sadrži kritiku britanskog imperijalizma. Možete li rasvijetliti ovaj fenomen?

"Imperijalizam je svakako bio dominantna politička realnost u Indiji u 19. vijeku. Ipak, važno je imati na umu da je to samo jedan aspekt te stvarnosti: ljudi su takođe živjeli, smijali se i voljeli, jer zaista ljudi svugdje to čine bez obzira na njihove političke okolnosti.

Kad se osvrnem na 19. vijek, ono što me pogodi je otpornost, spremnost na promjene i odlučnost da se nauči. Prošlost ne može i ne treba da bude obrađena u jednoj dimenziji.

Kao što će čitaoci vidjeti, postoji mnogo različitih priča koje se istovremeno odvijaju u 'Moru makova', tako da je nemoguće nametnuti jednu dominantnu pripovijest o kolektivnom putovanju. Ali priznati da je prošlost komplikovana, ne znači da joj treba okrenuti leđa, ili se stidjeti zato što mi želimo samo da krenemo dalje.

Jedan od razloga za to je da kolonijalizam nije stvarno u prošlosti, čak ni u indijskom potkontinentu: Pakistan je, na primjer, u situaciji u kojoj je ponovna kolonizacija realna mogućnost.

Sadašnja inkarnacija carstva je u stvari neobjašnjiva poput starog, sa njegovim ostrvskim zatvorima, njegovim ogromnim mrežama zatvora, njegovim “naseljima od baraka”, a najviše od svega neumornim trubama njegovih dobrih namjera. To je razlog zašto se ne možemo okrenuti i reći “koga je briga”?

Radi današnjeg kolonijalizma izvučene su povlastice iz prošlosti: on želi od nas da damo naš pristanak na određeni pogled na istoriju, tako da se ta istorija može ponoviti (kao što je u Iraku).

Ne možemo puno učiniti za prošlost, ali je svakako u našoj moći da zadržimo pristanak koji ona zahtijeva od nas u današnje vrijeme – ne da se traži odmazda za ono što se dogodilo, ali kao što je Gandi slavno rekao, da budemo sigurni da se opet ne ponovi".

“More makova” je prvi tom trilogije “Ibis”. Šta nam možete reći o preostalim nastavcima ove trilogije?

"Drugi nastavak 'Rijeka dima' je objavljen u 2012. Trilogija će pratiti živote i karijere nekih od likova iz 'Mora makova', ali nije ciljano da to bude jedna linearna naracija (ako bi to bio slučaj, onda bi to bila jedna, veoma duga knjiga).

Uvijek sam razmišljao o odnosu među knjigama kao o tangencijalnim, dodirnim, kao na primjer, u 'Aleksandrijskom kvartetu' Lorensa Darela. Neki od likova će se ponoviti, ali svaka knjiga će imati svoje sopstvene teme, postavke, raspoloženje, duh, itd. U tom smislu svaka od knjiga se može čitati kao potpun i sam sebi dovoljan roman.

„Staklena palata”

Gošov roman “Staklena palata” pokriva period s kraja 19. i kroz dobar dio 20. vijeka. U ovom romanu se uz priču o piščevom stricu, trgovcu drvetom u Burmi, prepliće i povijest o vojnoj karijeri Gošovog oca. O tome zašto su te priče bile zanimljive za književno transponovanje, Amitav Goš kaže:

"'Staklena palata' počinje kao porodični memoar. Imao sam strica koji je rastao u Burmi i veliki dio svog života živio tamo. Kao mlad čovjek ušao je u trgovinu drvetom i stekao je zamašnu svotu novca.

Porodična legenda kaže da je njegova sreća počivala na jednoj pogodbi, koju je on uspio da ostvari pomoću čiste istrajnosti: to je bio ugovor za obezbjeđivanje drvetom za tračnice željezničke pruge Bengal – Nagpur.

Kao dijete, sjećam se, kada bismo putovali vozom kroz istočnu Indiju moj otac bi mi rekao da slušam ritam točkova po šinama: “Čuješ li to?” rekao bi on. “To je zvuk drveća tvog strica”. - Moj stric je napustio Burmu baš pred invaziju Japanaca, 1941. godine: to je, naravno, bilo vrijeme kada je bio masovni egzodus Idijaca iz Burme.

Poslije toga, moj stric je proveo ostatak svog života u Kalkuti, gdje sam i ja rođen. Poput mnogih izbjeglica on se nikada nije adaptirao na svoj novi dom: njegovo srce je i dalje bilo u Burmi i on nikada nije mogao da prestane da razmišlja i priča o zemlji koju je ostavio.

Za njega, Burma je uvijek bila “zlatna zemlja” i on je imao nepresušnu količinu priča o toj zemlji. Ja sam volio te priče i one su stvarale fascinaciju Burmom i Jugoistočnom Azijom. 'Staklena palata' je izrasla iz tih ranih sjećanja i interesovanja”.

Burma - bjekstvo od porodičnih obaveza

Očeva priča o Burmi je bila velika inspiracija za mene. Moj otac me je takođe naučio šta je značilo biti indijski vojnik u službi Britanske kraljevine. To je naravno jedna od tema koja se provlači kroz knjigu.

Ali, van velikih tema, ja isto tako dugujem mome ocu dobar dio sjećanja o prošlosti: način na koji je on govorio o starim automobilima i kamerama. Svi ti elementi provukli su se kroz knjigu.

Za mnoge Indijce jedna od najvećih privlačnosti Burme (i Jugoistočne Azije uopšte) ogledala se u tome što je nudila bjekstvo od obaveza prema porodici, kasti i klasi koje samelju čovjeka.

Burma je puna priča migranata koji su stigli sa četiri novčića u džepu i došli da tu potrže svoju sreću. Razlog zašto su mnogi mladi muškarci poželjeli da potraže svoju sreću u tom dijelu svijeta, je taj da nijesu morali da se uzdržavaju starih predrasuda Indije. Radžkumar iz “Staklene palate” je upravo takva osoba".

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me