Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Vanesa Monfort o romanu „Bezimena žena“: Istina o ženama iz senke sa sto godina zakašnjenja

U svom najnovijem romanu „Bezimena žena“ Vanesa Monfort piše o Mariji Leharagi, ličnosti od izuzetnog značaja za istoriju savremenog pozorišta. Skrivajući se iza imena svog supruga Gregorija Martinesa Sijere, napisala je više od 90 različitih dela, uključujući eseje, scenarije, pozorišne komade i romane. U današnjem intervjuu autorka otkriva više detalja o ovoj fascinantnoj ženi.

image 3

 Foto: Danielle Campbell


Vaša knjiga je pravo ljubavno pismo upućeno svima nama koji volimo pozorište.


Veoma mi je drago što ste je tako doživeli. Želela sam da se „Bezimena žena“ prvenstveno dopadne svim pasioniranim ljubiteljima pozorišta, ali i da u onima koji to nisu probudi želju da zavire iza kulisa burnih i dinamičnih dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka, kada je Madrid vrveo od zaista fascinantnih ličnosti.


Oduševila me je rečenica iz knjige: „Otvaranje radne sobe pisca je kao i otvaranje grobnice, nikada se ne zna šta će iskočiti“.


Kao i otvaranje boce šampanjca! Neverovatno otkriće. Dobila sam zadatak – što zapravo i nije bio zadatak, već pravi dar – da napišem prvi pozorišni komad o Mariji Leharagi. Ni ljudi iz Nacionalnog dramskog centra, koji su me angažovali, ni ja nismo znali celu njenu priču. Svi smo za nju čuli, ali nismo znali ništa konkretno.


Šuškalo se da je Marija Leharaga bila koautorka pojedinih dela, ili da je u najmanju ruku ostavila veliki trag na delima svog supruga Gregorija Martinesa Sijere, koga svi znamo kao oca savremenog pozorišta. Međutim, otkrila sam – pored neoborivih dokaza da je ova žena jedini autor svih tih dela – i činjenicu da je još šezdesetih godina postojala teza američke profesorke Patriše O’Konor (koja je postala i lik u mom romanu, ali i moja lična prijateljica) da je Marija jedini pravi tvorac tih dela.


Ovde ne govorimo o nebitnoj osobi, nego o nekome ko je važan poput Benaventea ili Lorke. Ova žena je iza sebe ostavila 90 dela, među kojima su „Uspavanka“ – po kojoj je snimljeno pet filmova, uključujući holivudsku, meksičku i Garsinu verziju – i Faljina „Ljubav čarobnica“. Sigurno se sećate one pesme „El fuego fatuo“ i stiha „Ljubav je poput varljive vatre“ – sve je to ona napisala zajedno sa Faljom. Čak joj se pripisuje i Diznijev klasik „Maza i Lunja“, pošto je zasnovan na jednoj od njenih priča za decu koju je poslala studiju u poznim godinama života.


Celokupna povest o autorstvu samo je vrh ledenog brega. Iza nje se krije priča duga sto godina o tome kako je uspevala da se progura u prvi plan i bude u centru svih mogućih dešavanja tog doba. Priča o njenom životu vodi nas kroz ceo 20. vek – i to ne samo kroz Madrid iz dvadesetih godina prošlog veka nego i kroz zlatno doba Francuske, gde je upoznala slavnu Saru Bernar (koja je učila svoje uloge ležeći u mrtvačkom sanduku, što je činila iz puke ekstravagancije kako bi se na njega navikla, a uz sve to je tvrdila da je to opušta) i provodila se u „Mulen Ružu“. Pratimo je i kao poslanicu u parlamentu Druge Republike, dok se borila za prava žena, i otkrivamo zašto se tokom celog života krila iza tuđeg imena. Istina o svemu tome stiže nam sa sto godina zakašnjenja: u početku je to bio njen lični izbor, a kasnije, kada je želela da sve obelodani, stvari su se strašno zakomplikovale.

Bezimena zena

U romanu „Bezimena žena“ ne bavite se samo afirmacijom lika i dela Marije Leharage već upućujete i oštru kritiku društvu tog doba.


Ima onih koji mi prigovaraju, navodeći da je Emilija Pardo Bazan u istoj epohi stvarala pod svojim imenom. Vidite, ona je objavljivala dela pod svojim imenom zato što je bila romanopisac. Marija je takođe napisala nekoliko romana, među kojima je i „Ti si mir“, koji je doživeo neverovatnih 50 izdanja – što je zaista impresivan uspeh – i bio jedan od njenih prvih književnih trijumfa.


Međutim, ne treba smetnuti s uma da je ona pre svega bila dramska spisateljica. Pisala je pozorišne komade, libreta, sarsuele. Primera radi, njene čuvene „Lastavice“, koje su dobro poznate publici, jesu izvanredno, veličanstveno delo. Ukratko, ni u čemu se nije ustručavala niti je išta ostavljala nedorečeno, jer je njena strast bila scenska umetnost. Ali šta je to značilo u praksi? Da nije koristila ime svog supruga, ne bi postigla apsolutno ništa. Nikada ne bi mogla da postane dramaturg.


Uostalom, još dugo nakon nje nije bilo žena dramaturga upravo zato što je njeno autorstvo ostalo prikriveno. Njeni pozorišni komadi su se tridesetih godina izvodili na Brodveju, ali naravno, niko nije znao da iza njih stoji ona. Da se to znalo, njena dela bi odmah bila diskreditovana, samo zato što ih je napisala žena. Uz sve to, posao dramaturga imao je još jedno ograničenje: zahtevao je timski rad. Autorke romana s početka 20. veka mogle su da pišu dok uspavljuju decu – što nas vraća na onu priču o sopstvenoj sobi o kojoj je pisala Virdžinija Vulf – što su mogle, baš kao i pesnikinje, da rade ne napuštajući dom. Dramaturg je morao da se smuca po kafeima, da bude tamo gde su se razmenjivali tekstovi i gde su se rukopisi davali rediteljima i upravnicima pozorišta. Morali su da se druže sa kritičarima i da poznaju glumce. U tim krugovima žene nisu bile dobrodošle; tamo nisu imale pristup.


I šta je ona onda uradila? Povukla je naizgled pametan potez, iako će se na kraju ispostaviti da je posredi zapravo bila njena mladalačka nepromišljenost. Mogla je da uzme pseudonim kao Žorž Sand, neko izmišljeno ime koje zapravo ne postoji, ali joj je bio potreban neko ko će delovati u njeno ime, ko će ići na okupljanja i kretati se u tim krugovima. Što je, razume se, bio njen suprug. On je bio društven, i s vremenom je izrastao u ozbiljnog pozorišnog reditelja i producenta. Sa druge strane, Mariji taj svet glumaca i estradni život nisu prijali, pa joj je odgovaralo što ju je poštedeo tog dela posla. Možda joj se to nije sviđalo, ali kao što rekoh, ionako ne bi bila dobrodošla. Njih dvoje su zapravo bili sjajan tandem. Verovatno je mislila kako je odlično da neko vreme on potpisuje dela. Ali šta je bilo posle? Sve se otrglo kontroli.


Brend Martines Sijera postao je jedan od najmoćnijih u zemlji, premijere su se ređale širom Evrope i Amerike, i povrh svega, on je započeo vezu sa Katalinom Barsena, jednom od najboljih glumica tog doba, što je Mariji dodatno poremetilo planove. Tada je shvatila da, ako on ode, i njegovo ime odlazi sa njim, a to je ime u koje je sve uložila i pod kojim je sve postigla... On ne bi mogao bez nje, kao ni ona bez njega. Svoju sudbinu je u potpunosti vezala za njega, a u tom trenutku je već imala 50 godina.


Zašto ste roman „Bezimena žena“ posvetila svojim bakama Agustini i Goji?


Upravo zbog rada iz senke. Primera radi, moj deda je jako poštovao moju baku, ali niko van porodice nije imao pojma koliki je zapravo bio njen uticaj u svim njegovim poslovima. Baka je bila sjajan strateg. Dok je držala kuću na okupu i vaspitavala svoje ćerke, uporedo je vodila računa o dedinom poslovanju i njegovim finansijama. On joj je to uvek priznavao i govorio da bez nje, bez njene sposobnosti da pametno ulaže ili uštedi novac, kao i bez njene vizije, on sam ne bi postigao ništa.


Zato smatram da sve ove žene, koje su bezimene – ne zato što nemaju ime, nego zato što im je retko ko odavao priznanja i počasti – konačno moraju da zauzmu svoje mesto u istoriji. Osim toga, mislim da se nalazimo usred jednog veoma zanimljivog procesa koji ozbiljno hvata zalet. Nakon trećeg talasa feminizma, koji je bio posvećen tome da nam se obezbede izvesna prava na papiru, uvideli smo da nam ona ne koriste ničemu, ukoliko ne mogu da se sprovedu. Sjajno je što imamo pravo na trudničko, porodiljsko i roditeljsko odsustvo, ali to je mrtvo slovo na papiru ako radno vreme ne može da se uskladi sa obavezama oko dece. I tako ukrug. Gomila stvari lepo zvuči na papiru, ali ih je u praksi jako teško izvesti. Sav trud koji je uložen poslednjih godina bio je usmeren ka tome da uistinu ostvarimo jednakost, a ne samo onu na papiru.


Međutim, sada ulazimo u jednu potpuno novu fazu, kada nam je postalo jasno da – ukoliko zaista želimo da nas smatraju jednakima – moramo da izvučemo iz zaborava naše ženske uzore, kojih je bilo u velikom broju. Moramo da nateramo društvo da prizna vrednost stvaralaštva žena, što je teško izvodljivo kada tih žena nema u našim udžbenicima. I tu ne govorim samo o Mariji Leharagi, koja se krila iza tuđeg imena – najpre zato što je sama tako htela, a posle zato što joj nisu dali da ga prisvoji – nego i o svima onima koje su bile neverovatno uspešne, kao na primer Maruha Maljo, koja je bila izuzetna slikarka, ili Marija Blanšar, začetnica kubizma u Španiji.


Možemo se vratiti i još dalje u prošlost. Žene su ostavile traga u svim epohama – od renesanse pa sve do avangarde. Gde su nestale sve te uspešne žene iz Generacije ’27? Gde je Hildegard iz Bingena, rodonačelnica prirodnih nauka, žena koja je komponovala muziku i izvršila ogroman uticaj na svoje savremenike? Zašto za njih nema mesta u našim udžbenicima? Verujem da taj proces istorijske i kulturne rehabilitacije, nezavisno od literarnog aspekta, nema za cilj stvaranje nekakvog udžbenika, nego davanje priznanja osobi koja to zaslužuje.


Želela sam da napišem dinamičan roman, koji potiče iz same duše likova. Čitajući njihova pisma i otkrivajući njihove tajne, odlučila sam da ih pretočim u uzbudljivu priču – pre svega zato da bi stigao do što šire publike, koja će imati priliku da upozna Mariju, ali i neke druge ličnosti. U romanu se pojavljuje i Senobija Kamprubi, koja je poznatija kao supruga Huana Ramona nego po tome što je bila vrsna prevoditeljka Tagorea i sjajan pripovedač... A tu je i Kolombina, naša prva novinarka i ratni dopisnik. Sve te žene se okupljaju i osnivaju klub, prvi ženski intelektualni kružok u okviru koga su uobličeni pravo glasa za žene, zakon o razvodu, pravno priznavanje vanbračne dece i građanski brak, što je veoma impresivno dostignuće. To su tekovine kojima se danas podjednako služe i muškarci i žene. Stoga verujem da je ovo idealan trenutak za rehabilitaciju istorijskog nasleđa žena – onih koje su stvarale iz senke, kao i onih koje su delovale javno, ali smo usput zaboravili na njih usled društvene indiferentnosti.


Autorka: Natalija Eseveri

Izvor: elarcondenatalia.es

Prevod: Kristijan Vekonj

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Vanesa Monfort

Vanesa Monfort

Vanesa Monfort (1975) je španska spisateljica i dramaturškinja. Rođena je u Barseloni, a detinjstvo je provela u Madridu. Književnu karijeru započela je tokom studija. Nagrađena je nagradom Ateneo Joven de Sevilla de Novela za prvenac ( El ingrediente secreto , 2006), kao i za svoj drugi roman Mitología de Nueva York (2010).

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.