Simonida Milojković: Vera kao oslonac u najtežim trenucima
U svojim prethodnim romanima Simonida Milojković otvarala je vrata najmračnijih delova ljudske prirode, pišući o zavisnostima, manipulacijama, sektama i sudbinama ljudi koji su se suočili sa teškim životnim iskušenjima.

Foto: Emil Čonkić
U novoj knjizi „Putovanje ka Bogu: Pravoslavni roman“ (Laguna) odlazi korak dalje i bavi se pitanjima vere, pokajanja, oproštaja i mogućnosti da čovek, čak i kada dotakne dno, pronađe put ka novom početku. Kroz priču o junacima koji nose teret svojih odluka, ličnih rana i unutrašnjih borbi, autorka otvara pitanja koja su danas posebno važna: koliko smo spremni da preuzmemo odgovornost za sopstvene postupke, da li zaista umemo da oprostimo i može li duhovnost da pomogne čoveku da pronađe mir koji nije uspeo da pronađe u spoljašnjem svetu.
U intervjuu za Blic Simonida Milojković govori o porukama svog novog romana, odnosu psihijatrije i duhovnosti, savremenom čoveku koji često traži opravdanje za svoje postupke, ali i o veri kao osloncu u najtežim životnim trenucima.
U Vašim ranijim romanima bavili ste se savremenim društvenim anomalijama, zavisnostima, sektama i mračnim stranama ljudskih odnosa, a sada pišete o veri, pokajanju i povratku Bogu. Da li je ovo i Vaš lični zaokret ili ste jednostavno došli do tačke u kojoj više ne verujete da čovek može da pronađe sreću bez duhovnog oslonca?
Prethodni romani su istinite ispovesti ljudi koji su stradali od mnogih savremenih poroka i grehova. Roman „Grabljivica“ priča je o prostitutki, „Ljubav u doba kokaina“ govori o narkomanki, „Dijagnoza: Ljubav“ o psihijatru koji se služi ljubavnom manipulacijom, a roman „U zagrljaju princa tame“ jeste istinita ispovest devojke koja je bila u satanističkoj sekti. U knjizi „Putovanje ka Bogu“ svi ovi junaci nalaze se u jednom ruskom manastiru, gde leče modrice na svojim dušama uz pomoć duhovnika i pastirskog terapeuta. U prethodnim delima opisivala sam društvene anomalije, a u novom romanu dajem rešenje zasnovano na iskustvima mnogih savremenih stradalnika koji su spas pronašli u pravoslavlju. Što se mene tiče, vernica sam otkad znam za sebe i sasvim sigurno sam mnoge životne udarce podnela jer mi je Bog dao snagu u najtežim trenucima.
Vaš junak je psihijatar, čovek koji bi trebalo da razume ljudsku psihu i pomaže drugima, ali ni sam ne uspeva da pronađe mir. Da li ste želeli da pokažete da ni obrazovanje, ni novac, ni društveni status ne mogu da nas spasu od nas samih? I šta se dešava kada čovek koji je navikao da drugima daje odgovore shvati da ih nema za sebe?
Psihijatrija leči duševne bolesti, ali negira postojanje duše i greha, koji je uzročnik većine psihičkih problema. Pastirski terapeuti, poput pokojnog Vladete Jerotića, kombinuju ovu granu medicine sa pravoslavnom psihoterapijom, i uverila sam se da to daje izuzetne rezultate čak i kod najtežih duševnih bolesti. Taj superego je zapravo savest koja se buni kada činimo nešto loše. Duhovna opustošenost, gubitak smisla života i moralnih orijentira razlozi su zbog kojih savremeni ljudi beže u alkoholizam, narkomaniju, kocku, blud... Lekovi, alkohol i narkotici nakratko anesteziraju savest, ali ranjena duša i dalje vrišti. Jer mir i radost moguće je zadobiti samo pokajanjem i moralnim životom u kojem stremimo vrlini.

Danas se mnogo govori o toksičnim odnosima, traumama i ličnim granicama, a mnogo manje o krivici, odgovornosti i pokajanju. Da li smo postali društvo koje ume da opravda gotovo svako svoje ponašanje, ali teško priznaje sopstvene greške? Može li čovek zaista da se promeni ako stalno traži krivca u drugima?
Što se manje borimo sa sobom, više ćemo se boriti sa drugima. Najveću vlast ima onaj ko vlada sobom. A to se zadobija smirenjem. U osnovi neuroze, veoma česte kod savremenog čoveka, jeste nedostatak ljubavi prema drugima. A tamo gde nema ljubavi, rađaju se ravnodušnost, netrpeljivost, neprijateljstvo, razdražljivost, zavist, ljutnja, strah... Očekujemo od Boga da nam pomogne, a mi ne pomažemo drugima; očekujemo od Boga da nam prašta, a mi ne praštamo drugima.
Vaše ranije knjige otvarale su vrata sveta strasti, iskušenja i zavisnosti, a „Putovanje ka Bogu: Pravoslavni roman“ vodi čitaoca ka veri i duhovnom oporavku. Da li ste ovom knjigom želeli da poručite da čovek može da dotakne dno, a da ipak nije izgubljen? Postoji li greh posle kojeg, po Vašem mišljenju, nema povratka?
Nijedan pad ne mora da bude poslednja reč o našem životu. Bog prašta sve grehove osim jednog – onog koji nismo ispovedili.
Naslov Vaše knjige govori o putovanju ka Bogu, ali da li čovek danas zaista traži Boga ili ga se seti tek kada mu se sruši sve u šta je verovao? I šta biste poručili onima koji su razočarani u ljude, izgubili veru ili misle da su svojim greškama zauvek zatvorili vrata novom početku?
Preporučujem da pročitaju roman „Putovanje ka Bogu“. Ono što je čoveku nemoguće, Bogu je moguće.
Autor: Dafina Dostanić
Izvor: blic.rs

























