„Privrženost“ Draga Kekanovića krajem marta u izdanju Lagune

Drago Kekanović, prvi dobitnik priznanja „Beogradski pobednik“ za najbolji roman u 2021. godini, objaviće nagrađenu knjigu „Privrženost“ za izdavačku kuću Laguna. U središtu romana koji će se krajem marta naći u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, kao i na sajtovima laguna.rs i delfi.rs, nalazi se priča iz 15. veka o hilandarskom monahu i o poznatim istorijskim ličnostima u čijoj službi je bio.

Foto: Antonia Drezga

„Ne mogu da dozovem u pamćenje taj trenutak u kome je junakinja ’Privrževnosti’ ušla u moj život i pismo“, rekao nam je tim povodom Drago Kekaknović. „Godinama sam onako za svoju dušu iščitavao raznoliku historiografsku građu, zaraza srednjevjekovljem u posljednjim decenijama prošlog vijeka nije ni mene zaobišla, ali sam, valjda, začaran sudbinama tolikih hrabrih i plemenitih žena ugrađenih u temelje naše kuće i duha, i duše naše, prelazio očima preko imena Kantakuzine Katarine Branković bez čitalačkog, a i spisateljskog, uzbuđenja i prepoznavanja. Onda se to, ipak, i na moju sreću, dogodilo. Da se nas dvoje susretnemo i prepoznamo. Zar se ne kaže da ljubav ne zna za prepreke i da je u stanju da prevaziđe sve poteškoće? Kaže se. Tako je i s nama bilo. Kresnula je ona iskra, koja se više ničim nije mogla ugasiti. Moje zakašnjenje od pet vijekova nije predstavljalo ni za mene, a ni za nju, neprepostiv jaz; zanemarimo li, uostalom, tu vremensku distancu, a s malo mašte ona se dade zanemariti, sreli smo se u istovjetnom prostoru zagrebačkog Starog grada, na Griču. Samo nikako ne mogu uskladiti dva prizora u pamćenju. Za miran grad, provala zaglušujuće buke, dahtanje i sipnja pretovarenih zaprega i galama konjovodaca, zveket oružane pratnje dvjesto naoružanih konjanika koji se uspinju uz brijeg prema Mesničkim vratima. Tada su ih zvali Mesna vrata, jer je kroz unošeno meso na gradski trg. Bila je to oružana pratnja despota Đurađa Brankovića, koji se poslije prvog pada Smedereva spustio iz Ugarske sa svim blagom bivše Despotovine do Zagreba da obiđe kćerku Kantakuzinu i prvog unuka, nazvanom po djedovom imenu. Iz kontroverznih historiografskih podataka saznajemo (da li?!) da se despot sa svojom pratnjom nije dugo zadržao na Griču: brzo se otputio prema moru, odakle je prvom lađom zaplovio prema Dubrovniku. Da pohrani srebro i zlato okupirane Despotovine. Ti historiografski podaci kazuju takođe da je despot, nakon jedvitih muka, pohranio blago u Gradu, i da je na moru uspio sakupiti plaćeničku vojsku s kojom se vratio u Rašku i oslobodio Smederevo. Za kratko, međutim. Grad je ponovo pao u tursko ropstvo, zauvijek. A despotovi nasljednici nikad nisu uspjeli povratiti založeno blago. Da li sam tu, u Dubrovniku, pred Kneževom palačom, ugledao Kantakuzinu? Kako čeka da joj Veliko vijeće dozvoli da pristupi u službene odaje Palače sa svojom molbom? Ne znam, kažem, slike su se ispremiješale do neprepoznatljivosti. Jednom mislim da smo se tada sreli. A drugi put, opet, vidim je na Tuškancu obavijenu crninom venecijanske čipke, na ledini iza njene gričke palače, uz grobove prerano preminulih sinova. Vidim je kako se vraća u palaču vladarice i princippese, grofice Celjske svojim obavezama supruge Ulricha II Celjskog, najmoćnijeg muža Svetog Njemačko-Rimskog Carstva. Znam da nas dijeli pet vijekova, ali me ni to neće spriječiti da za njom tiho, znajući da me neće čuti, izgovorim: ’Kantakuzina, volim te!’“, ispričao nam je autor, dodajući da se iskreno obradovao nagradi „Beogradski pobednik“, tim pre što je njegovu knjigu izdvojio kompetentni žiri, te da mu je čast što je prvi dobitnik nagrade grada Beograda.