Prikaz zbirke „Kao da me ima“: Poslednja knjiga Vedrane Rudan s izborom 70 njenih najboljih tekstova

Vedrana Rudan, koja je preminula u avgustu, bila je zadovoljna ovim izborom. „To će se dobro prodavati kad umrem“, komentirala je. Vedranin buntovnički duh, koji je nije napustio do zadnjeg daha, izbija iz svakog teksta, počevši od naslovnog iz 2003. u kojem se pita „To sam prava ja?“ Knjigu joj je izdavač posvetio u povodu rođendana 29. oktobra. Tekstove je priredio njezin sin, urednik i webmaster Slaven Hrvatin, koji se početkom godine s mamom dogovorio da će napraviti tu antologiju.

Knjiga njezina života nisu bili klasici, ne­go „Dnevnik besne domaćice“ Sju Kofman, američke spisateljice iz 1960-ih. Kad je u svojim dvadese­tima pročitala priču o Tini, obra­zovanoj ženi s Menhetna s narci­soidnim mužem, dvoje djece, sluš­kinjom i hrpom obaveza za održa­vanje imidža povlaštenog statu­sa pa od svega toga „zazvizdani ter se otrgne s lanca“, već je bila zaro­bljena u sličnom braku, ali u rad­ničkoj klasi. Tako joj je Tina posta­la „drugo ja“, vjerna prijateljica ko­ja ju je opominjala da ne smije bi­ti ničija robinja, da su njezina slo­boda i neovisnost važniji od društvenog statusa ili mišljenja sela. Ali Tinin je poučak bio i „da su že­ne jedna drugoj neprijatelji“.

Naći ćete Tinu i ovih 70 teksto­va, „najveći hitovi Vedrane Ru­dan“, koje je odabrao i priredio sin Slaven Hrvatin, „njezin webmaster, menadžer i ponekad ured­nik“, ali i arhivist. Početkom ove godine s mamom se dogovorio da će napraviti izbor njezinih tek­stova, otkad je počela objavljivati u Feral tribjunu pod pseudoni­mom Tonka Horvat preko kolu­mni u Nacionalu i kratkih priča u zbornicima, do hitova na blogu. Bila je zadovoljna izborom: „To će se dobro prodavati kad umrem.“ Nije Slaven na to mislio – bio je svjestan da mu s mamom preo­staje malo vremena i želio ga je, namjesto da razgovaraju o kemoterapiji i tegobama, provesti konstruktivno, kao i prije bolesti: „Da se poslužim terminom iz treš psihologije, naš jezik ljubavi bio je naći zanimljiv projekt i realizi­rati ga. Kada sam joj donio uveza­nu prvu skicu knjige ’Kao da me ima’, odmah se bacila na čitanje i zaboravila da sam tamo.“ Vedra­nin izdavač odlučio je da će joj taj svezak posvetiti za rođendan: 29. oktobra.

Uključene i četiri priče

I eto: ima je! Iznova nas osvještava, opominje, šamara, uznemi­rava, potiče na nepristajanje uz nepravdu, glupost, zadrtost, ma­lodušnost. Vedranin buntovnič­ki duh, koji je nije napustio do zadnjeg daha, izbija iz svakog teksta: od naslovnog iz 2003. u kojem se pita „To sam prava ja?“ dok propi­tuje svoje životne uloge supruge, majke, prijateljice itd, do onog iz bolesničke sobe, kad već zna da ne govori za sebe i piše revolucionar­ni poklič: „Kako ne kužite, slijepci! Budući bolesnici! Izađite na ulice i svim se snagama borite protiv Države koja je rak za Hrvatsku.“

Slaven se pobrinuo da u izbor uvrsti četiri kratke priče koje ni­su kolale mrežom: dvije iz dav­nog književnog magazina Godi­ne nove – „Džepovi“ i „Tržnica“, te dvije koje su izvorno bile na engleskom jeziku: „Moja unuka zove se Anita“ (antologija Best European Fiction, 2015) i „Pre­više me ima“ (zbirka Women in Clothes, 2014) koje će vas pod­sjetiti na autoričino ne samo kolumnističko nego i književno umijeće.

Ono što Vedranu izdvaja od dru­gih kolumnista, a i kroničara jav­nog života, prepoznavanje je značenja u događajima koji su dru­gima promakli; što je tranširala svaku manipulaciju iz prikrivenih simptoma; što se nikom nije dod­voravala pa ni vlastitoj publici; što je pronicala u sporedne i mračne zakutke politike i ljudske naravi; što je govorila o nepravdi i u vlasti­tom taboru te branila načela kada to nije bilo politički oportuno; što je imala osjećaj za duh vremena i njegove mijene; što je uvijek bila duhovita, ironična, samoironična ali nikad cinična; što nikad nije bi­la ravnodušna – jer je znala da to vodi odumiranju empatije. Usto, stvorila je jedinstven i od prve re­čenice prepoznatljiv stil i jezik. Za svaku tu stavku postoji po nekoli­ko primjera u knjizi, ali bilo bi raščaravajuće da ih navodim.

Jer možete se stalno iznova zatravljivati aktualnim i lucidnim analizama žensko-muških i žensko-ženskih odnosa, bračnim idilama i stranputicama, paklen­skim roditeljskim mukama, patologijama društva (kojeg nema, kako tvrdi tačerizam) i države ko­ja se nikad nije do kraja institucio­nalno ustrojila te je nefunkcional­na. Kao kroničarka svojeg doba ostavila nam je u zalog intelek­tualno poštenje koje joj je uvijek davalo vjerodostojnost. A prema definiciji to znači da je istinu stav­ljala ispred svoje taštine, činjeni­ce ispred uvjerenja, dosljednost ispred vlastitih interesa – izlaga­la se napadima, opanjkavanjima, lažima i kojekakvim konfabulacijama. Usprkos nekim „otkazi­ma“, njezino intelektualno pošte­nje nitko nije mogao kupiti, nije nasjedala na pritiske ili interesne odnose.

Bijesne reakcije

Vedrana Rudan uvijek je pisala o temama kojih se drugi klone, ni­je se ustručavala izravno nazva­ti stvari onakvima kakve jesu, ra­zarala je duboko ukorijenjeno li­cemjerje i „svete slike“ tradicije, malograđanštine, patrijarhata. Podsjetit ću samo koliko su bije­sne pjene izazvali tekstovi „Kad je žena kurva/Kad je muškarac pe­der“ te „Čemu služe muškarci?/Čemu služe žene?“ ili „Pismo nerođenom Anti“ o abortusu. U našoj klerofašističkoj nedođiji jedna je žena bez rukavica, jasnim jezikom ulice govorila ono što se u teoriji zove: društvena degradacija žene, rodno nasilje, kontrola države nad seksualnošću i ženskim tijelom, obezvrjeđivanje i neplaćanje žen­skog rada itd.

Željela je umrijeti milosrd­no kao pas jer „najveći čin ljuba­vi prema nasmrt bolesnom dra­gom biću je pružanje milosti, ne grabljenje vremena koje će ionako isteći“. O da, i beskompromisno je psovala, i kad je već bila „ponosna nositeljica titule ’baba mojih godi­na’“ što je nekima „žestoko išlo na ku*ac“ – valjda zbog ugroze vla­stita jezičnog ter inog identiteta. Srećom, njezine knjige kao ni blog nisu „obavezna lektira za prvopričesnike i djevice koje peru svoje spolovilo pred prvi snošaj“.

Na početku knjige je faksimil „Ja sam carica, ostat ću carica uvi­jek i zauvijek.“ I jesi, Vedrana, jer smisao života je ostaviti svijet bo­ljim mjestom nego što smo ga za­tekli. Sretan rođendan, draga Ve­drana!

Autor: Jadranka Pintarić

Izvor: jutarnji.hr