Prikaz romana „Otac“ Bojana Ljubenovića: Priča o mogućnosti iskupljenja
Imena su nam dali, prezimena smo nasledili.
Roman „Otac“ Bojana Ljubenovića počinje glasom čovjeka koji o sebi nema naročito visoko mišljenje. Đorđe Kovač, psiholog zaposlen u policiji, obrazovan je, materijalno obezbijeđen i naizgled vodi pristojan život. Ipak, ispod te uređene spoljašnjosti nalazi se čovjek koji je iznevjerio i druge i sebe: sklon porocima, samosažaljenju, manipulaciji i pogrešnim izborima. On nije junak kojem se čitalac (odmah) divi, ali jeste pripovjedač kojeg želi da sluša. Upravo u tome počiva jedna od najvećih vrijednosti Ljubenovićevog romana.
Đorđev život se mijenja dolaskom nepoznatog starijeg čovjeka. Od trenutka kada mu pokuca na vrata stana, priča prerasta okvire intimne porodične drame i otvara prostor za istragu u kojoj se prepliću prošlost, istorijska trauma, zločin, ljubav i pitanje odgovornosti. Put između Trsta, Beograda i Londona nije samo geografska putanja već kretanje kroz različite slojeve sjećanja. Što se više približava istini o drugima, Đorđe je prisiljen da se približi i onome od čega je čitavog života bježao – istini o sebi.
Naslov romana istovremeno je jednostavan i višeznačan: otac nije samo jedna osoba niti jedna porodična uloga. To je figura autoriteta, žrtve, odsustva i nasljeđa. Očinstvo se ovdje ne podrazumijeva kao biološka činjenica, već se provjerava kroz postupke: kroz ono što je čovjek spreman da sačuva, prećuti, izgubi ili žrtvuje za drugoga. Ljubenović zato ne piše samo o tome šta očevi ostavljaju sinovima već i o tome šta sinovi rade sa naslijeđenim teretom. Dugovi prethodne generacije ne nestaju njenim odlaskom; oni mijenjaju oblik i nastavljaju da određuju živote onih koji često ne znaju ni kada su ih preuzeli.
Posebno je zanimljivo što autor za nosioca ove priče bira izrazito nesavršenog čovjeka. Đorđe nije moralno pouzdan, ali je psihološki uvjerljiv. On zna kako bi trebalo živjeti, samo što uglavnom nije sposoban da tako živi. Njegovo obrazovanje i profesija ne štite ga od slabosti; naprotiv, omogućavaju mu da vlastite promašaje obrazloži elokventnije nego drugi ljudi. Iza duhovitosti, cinizma i naizgled samouvjerenog pripovijedanja krije se strah od odgovornosti. Zbog toga njegova borba nije samo potraga za istinom, već i pokušaj da prvi put učini nešto što neće služiti isključivo njemu.
Upravo na tom mjestu „Otac“ postaje roman o mogućnosti iskupljenja. Ljubenović ne idealizuje preobražaj i ne tvrdi da jedan dobar postupak može izbrisati godine kukavičluka, sebičnosti ili izdaje. Promjena kroz koju prolazi njegov junak zato nije nagla ni patetična. Ona nastaje kroz pritisak okolnosti, postepeno odricanje od izgovora i prihvatanje činjenice da se čovjek ne procjenjuje samo prema onome što osjeća, nego prije svega prema onome što čini kada više nema prihvatljiv izlaz. Đorđe možda ne može popraviti sve što je pokvario, ali može odlučiti da više ne bude isti čovjek koji je tu štetu napravio.
Ljubav je u ovom romanu prisutna u više oblika, ali nijedan nije jednostavan ni bezbolan. Partnerska, prijateljska i roditeljska ljubav prolaze kroz iskušenje vremena, straha i društvenih zabrana. Autor pokazuje koliko lako čovjek izda upravo one koji su mu najvažniji, ne nužno zato što ih ne voli, nego zato što nema hrabrosti da podnese cijenu te ljubavi. Tako se privatna osjećanja povezuju sa širom slikom društva u kojem se moral često mijenja prema političkim prilikama, a ćutanje proglašava razboritošću.
Istorijska pozadina raspada Jugoslavije ne služi samo kao dekor za uzbudljiv zaplet. Ona ulazi u živote likova, mijenja njihove odnose i pokazuje kako veliki istorijski lomovi postaju niz sasvim ličnih katastrofa. Ljubenović se pritom više zanima za posljedice nego za velike ideološke zaključke. Njegovo osnovno pitanje nije samo ko je formalno kriv, nego kako se krivica proizvodi, prenosi i prikriva. Ko su heroji nakon što sukobi prestanu? Oni koji su dobili spomenike, oni koji su preživjeli ili oni koji su uspjeli da sačuvaju drugog čovjeka kada je to bilo najopasnije?
U ovom romanu humor predstavlja važan dio pripovjedačkog postupka. On ne umanjuje ozbiljnost priče, već je čini podnošljivom i ljudskom. Đorđeva autoironija istovremeno izaziva simpatiju i oprez: čitalac se smije njegovim zapažanjima, ali postepeno shvata da duhovitost može biti i način izbjegavanja odgovornosti i opravdanje za sve za šta glavni junak nema hrabrosti. Ljubenović sjajno koristi taj efekat: smijeh otvara vrata priči, a onda se iza njega pojavljuju mnogo teža pitanja.
Roman je dinamičan, oslonjen na tajne, obrt i postepeno otkrivanje prošlosti. Ta brzina uglavnom doprinosi brzom čitanju, mada povremeno ostavlja manje prostora za građenje sporednih likova i pojedinih (emotivnih) situacija. Na nekim mjestima mehanizam zapleta postaje vidljiviji nego što bi trebalo, a poneka poruka mogla je ostati više prepuštena čitaočevoj interpretaciji. Ipak, to ne narušava snagu knjige: sposobnost da ozbiljne teme obradi bez težine pretencioznosti i da spoji elemente trilera, porodičnog romana, društvene drame i satire u skladnu cjelinu.
„Otac“ je, na kraju, roman o ljudima koji prekasno spoznaju važne stvari, ali ipak dobijaju priliku da odluče šta će sa tom spoznajom da učine. Roman ne nudi utješnu sliku porodice niti jednostavnu podjelu na heroje i kukavice. Njegovi junaci istovremeno vole i povređuju, štite i izdaju, ćute iz straha i govore onda kada riječi više ne mogu vratiti izgubljeno.
I tu nalazimo najvažniju poruku romana: porijeklo nas oblikuje, ali nas ne oslobađa odgovornosti. Od očeva nasljeđujemo prezimena, priče, tajne i dugove, ali ipak sami biramo hoćemo li ponavljati njihove obrasce ponašanja. Herojstvo zato nije trajna osobina niti naslijeđeno prezime. Ponekad je to samo odluka jednog nesavršenog čovjeka da se, makar jednom, hrabro suoči s istinom i uradi pravu stvar.
Autor: Aleksandra Vujisić
