Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

bukmarker

Prikaz „Romana o pijanstvima“ Igora Marojevića

Prikaz „Romana o pijanstvima“ Igora Marojevića - slika 1
Povratak Marojevićevog junaka u Srbiju iz Barselone je trostruko motivisan. Pre svega tu je prijatelj Lopičić koji mu nudi unosan posao u Beogradu kada stvari u Španiji prestaju da budu toliko povoljne. Drugo, tu je bojazan junaka da će dugim odsustvom iz Srbije zaboraviti jezik. I treće – tu je majka narušenog zdravlja kojoj želi da se posveti. Čovek koji iz Barselone dolazi je čovek evropskog duha, ostvaren na na neki drugi, ali ne i na tradicionalno srpski način. Povratak u Srbiju  u ovom slučaju znači i povratak sebi. Pravi razlog za povratak je junakova izgubljenost. Jezik, majka i posao, simbolišu junakovu pripadnost jednoj sredini od koje je pobegao. Kao pisac, on jezik oseća kao jedino što ga za zemlju vezuje i nit koju ne sme da prekine ili istanji pošto je sve što je postigao, postigao zahvaljujući tom jeziku. Želja da se vrati u zemlju gde se on govori je istovremeno želja da ojača sebe kao pisca. Majka kao simbol predstavlja dom, dakle i Srbiju, ali u ovom konkretnom slučaju i moralnu obavezu junaka da joj pomogne, kako se inače pomaže starim roditeljima. Osim što je majka ostarila, pa se može povući paralela između brige o ostareloj majci i propaloj državi, kojima se bludni sin vraća. Dobar posao koji mu Lopičić nudi u njemu stvara uverenje da će, kao zreo čovek na dobrom položaju, koji je iz sveta doneo svoje veštine i znanje, moći da odgovori na ove izazove.

Međutim, tu iskrsava pijanstvo. I to kod junaka koji ranije nije pio. Od tada kada se god pripremi za nešto, kad god mu nešto krene od ruke, on se napije i stvari krenu pogrešnim putem. U prvoj sceni već dobije batine u kafanskoj svađi, kada mu Lopičić da devize iste večeri ih ukrade prostitutka itd. Pijanstva su opisana bez štednje na rečima, prustovskim opisivanjem svega što se našlo na stolu, što se popilo. Ipak, čini se da se značenje romana ne odnosi samo na to. Reč je o pijanstvima, ne nizu pijanih provoda. Ovde postoje različita pijanstva i sem ovoga očiglednog, alkoholičarskog. Čak i ta vezanost za zemlju u kojoj mu nije dobro, za jezik od koga u toj zemlji dobija samo banalne razgovore, za majku koja je dopustila da otac bude surov prema junaku kada je bio dete, sve su to oblici pijanstava. Otuda se lečenje od alkoholizma u poslednjem delu romana podudara sa neuspešnim prelaskom junaka u katolicizam, kao oslođenje od ovih drugih vrsta zavisnosti. Kroz traženje sebe, junak zapravo doživljava rast tako što menja ideju o načinu na koji sebe može naći.

Alkoholizam je ovde najčešće podstaknut anksioznošću u Lakanovom smislu. Po Lakanu anksioznost je osećaj tuđe želje. Likovi sa kojima se susreće izlaze sa jasnim zahtevima šta od njega očekuju, ali junak je sve vreme svestan da oni pored tog zahteva imaju i nekakvu želju, koju on ne može da pronikne. Otuda posle svakog naizgled dobro sklopljenog dogovora dolazi haos alkoholizma koji uklanja iluziju da se tim dogovorom nešto postiglo.

Karakterističan je otuda junakov odnos prema ženama, koji je lišen ljubavi. To su ugovoreni odnosi ali junak svesno ignoriše da iza njih može postojati nešto drugo kao želja druge osobe za nečim trajnijim. Ovo se simbolički pokazuje kao nespremnost junaka da zauzme mesto koje je odlučio da zauzme – mesto patrijarhalnog dobrostojećeg Srbina, koji brine o svojoj majci i uspehu. Ali on nije spreman na konačan korak da se skrasi sa nekm ženom. To ukazuje na njegovu nezrelost. Ali samo na nezrelost u okviru sistema kome bi u toku romana želeo da pripadne. Otuda su i žene, kao i alkoholizam, pokazatelji njegovog nepristajanja, pa čak i gađenja na ono što postiže. Scena sa prostitutkom koja ga opljačka, kod koje je poneo deviznu platu, može se shvatiti kao njegova nebriga, ali to je pre podsvesno gnušanje prema tom novcu, kao što je pijanstvo izraz gnušanja prema samome sebi u pristojnom izdanju.

Pošto napusti Srbiju, junak se i na drugim mestima nalazi u opasnosti od pijanstva, ali ta pijanstva potiču od onih iz Beograda. Razarajući neke iluzije, on postaje izbeglica iz sopstvenog života, čovek bez korena, ali i bez budućnosti. Rad je jedino što ga održava. To ovde nije uzeto u romantičarskom smislu stvaraoca koji radom iskupljuje svoje poroke. Istrajnost i uspeh u radu njemu pokazuju da je sam dovoljno snažan da oblikuje svoj život. Ne tako eksplicitan kao Džojs na kraju Portreta umetnika u mladosti, Marojević ostavlja roman ambivalentnim upravo zato što se ovi ciklusi večitog vraćanja kući i besktva od nje uvek ponavljaju.

Autor: Nikola Živanović
Izvor: Politika

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Igor Marojević

Igor Marojević

Igor Marojević rođen je 1968. u Vrbasu. Diplomirao je Srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu i studirao master iz Svetske književnosti na Univerzitetu Autonoma u Barseloni. Objavio je Beogradsko petoknjižje: romane „Dvadeset četiri zida“ (1998, 2010), „Parter“ (2009), „Prave Beograđanke“ (2017) i „Tuđine“ (2018) i zbirku priča „Beograđanke“ (2014, šest izdanja), kao i četiri romana iz „Etnofikcije“, još nedovršene pentalogije: „Žega“ (2004, 2008), „Šnit“ (2007, 2008, 2014), „Majčina ruka“ (2011) i „Ostaci sveta“ (2020, 2022). Ostala dela: novela „Obmana boga“ (1997), zbirke priča „Tragači“ (2001), „Mediterani“ (2006, 2008) i „Sve za lepotu“ (izbor kratke proze, 2021), knjigu sociokulturnih eseja „Kroz glavu“ (2012) i „Roman o pijanstvima“ (2019). Napisao je i drame: „Nomadi“ (u produkciji barselonskog Instituta za teatar izvođena 2004. na katalonskom i španskom, na kojem je i napisana), „Tvrđava Evropa“ (prevod prethodnog komada sa španskog, BELEF 2008) i „Bar sam svoj čovek“ (Beogradsko dramsko pozorište 2009‒2011). Prema njegovom romanu „Dvadeset četiri zida“ istoimena pozorišna adaptacija izvođena je takođe u BDP, 2003/2004. Njegova dela objavljivana su na španskom, ukrajinskom, katalonskom, mađarskom, portugalskom, slovenačkom i makedonskom jeziku. Zastupljen u desetak reprezentativnih antologija srpske, ex-YU, južnoistočnoevropske i evropske kratke proze. Dobio je više od deset književnih nagrada, između ostalih Andrićevu, „Meša Selimović“, Nagradu grada Beograda, „Zlatni Beočug“, „Károly Szirmai“, Nagradu iz Fonda „Borislav Pekić“, „Desimir Tošić“… Izbor iz svojih književnih eseja sprema za zbirku pod radnim naslovom „Preteče“. Piše i knjigu pripovedaka „Granična stanja“. Preveo je preko 20 proznih knjiga sa španskog i katalonskog jezika. Član je Srpskog i Katalonskog PEN-a i Udruženja književnih prevodilaca Srbije te jedan od osnivača Srpskog književnog društva, preko kojeg od 2002. ostvaruje status samostalnog umetnika. Živi u Zemunu.

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com