Prikaz romana „Nesreća bez želja“: Bezdan hladnoće
Trenuci užasa uvijek su kratkotrajni; prije je to osjećanje nečeg nestvarnog nego baš užas.
Handke je putnik na neprestanom bespuću. Ne dešava se možda tako često da te pisac uvuče u jednu ukočenu ozbiljnost, pri kojoj ti njeguje misli prizorima koji su kristalno jasni, da ti ne treba durbin kojim ćeš ih približiti i uklesati u svoje mrežnjače. Velike teškoće sustizale su mladog Petera, a ponajviše njegovu majku Mariju Handke. Velika depresija, totalna kontrola i pogibija ljudi u Njemačkom Rajhu, te nagli rast posljeratne potrošačke ekonomije izazvaće pometnju u njenom životnom duhu. Mišljenja sam da su nju nedaće držale stamenom, i da su joj krotkost i požrtvovanost onih koji su zahvaćeni zlom pružali nekakav vid nade.
A onda nastupa podmukliji i hladniji period od hladnog rata; gdje praznina i strah od nje počinje da izjeda ljudske duše. Odjednom na pozornicu izranja neman, Kafkina „Amerika“ sa mravinjakom oblakodera u kojima liftovi kao da nekuda žure – sumanuti jure gore-dole, ulice zakrčene automobilima kroz koje se pješaci provlače kao da je tu pravi prolaz, ne obazirući se da li u automobilu sjedi čovjek ili možda magarac.
Letimičan pogled na sadržaj ovog djela ukazuje na metafizičku hladnoću koja prosto mrzne krv. U svojoj jezičkoj indiferentnosti Handke nijedan trenutak ne odstupa od svojih zagasitih nagovještaja, već se drzne da ide do kraja tamnice, znajući da dna nema. Najviše mi se svidjelo što nema lascivnosti, primitivne podrugljivosti, izvještačene ironije već prikaz besmrtnosti jednog života.
Autor: StefanP
Izvor: Goodreads
