Prikaz romana „Ljubav u doba kokaina“: Začarani krug međuljudskih odnosa
Ljubav ima tu moć da najozbiljniju osobu napravi neozbiljnom, najmoralniju nemoralnom, najlepšu da poružni, najpametniju zaglupi, najoštriju otupi, najsrećniju da unesreći.
Najprije da vam kažem kako ovo nisam očekivala. Uzevši u ruke „Ljubav u doba kokaina“, smatrala sam da čitam još jedan roman sa zamršenom ljubavnom pričom – on je bad boy, ona je cura koja će ga pokušati spasiti, pa će oboje zapasti u neki ponor iz kojeg će se oboje, ili ona, izvući i sve će završiti jednim happy endom… Oooooooo, jesam se prevarila.
Da, roman započinje upoznavanjem glavnih likova Marka i Nine, igrom zaljubljenosti na prvi pogled, njezinom nedodirljivošću, njegovim svevremenskim kavaljerstvom i bad boy stavom, njezinim pokušajima da ga promijeni – da bude iznimka u njegovom beskonačnom adresaru djevojaka s kojima je hodao.
Stoga, možete razumijeti moju prvotnu zabludu, jer je radnja vodila ka zaključku da je riječ o samo još jednoj tipičnoj ljubavnoj priči. Međutim, autorica Simonida Milojković ne staje ondje. Ona nas uvodi i raspliće mreže njihovog toksičnog odnosa – sloj po sloj, te prikazuje kako ono što prvotno izgleda kao ljubav brzo može prijeći u ovisnost… Ovisnost o drugoj osobi, gubitak svog karaktera i potpunu propast pojedinca, što Nina doživljava povukavši prvu liniju kokaina, a ujedno dopustivši Marku da upravlja njezinim emocijama.
Kako u odnosima mijenjamo sebe, svoju srž jer nastojimo zadržati one do kojih nam je stalo; kao da je riječ o odnosu gospodara i roba što počiva na manipulaciji te iskorištavanju karaktera, osjećaja osobe koja se podređuje. Paralelu Markovog i Nininog odnosom možemo povući s onim njezine majke i njezina oca koji, također, već godinama žive omeđeni očevim alkoholizmom, a još od Ninina djetinjstva fizičkim nasiljem nad majkom, a nerijetko i kćeri.
Autorica pod okriljem još jedne ovisnosti otvara prostor za još jednu temu, nažalost sve češće aktualnu – nasilje nad ženama; strah od nasilnika, nemogućnost odlaska i, u konačnici, tragičan kraj. U romanu, osim ove dvije priče, pratimo i onu Jeleninu – djevojke oboljele od HIV-a, te stigmu koja i danas postoji pri spomenu spolno prenosivih bolesti, onu Mire Flaše – tragične alkoholičarke, Bojana Rašića – mladića koji propada pod pritiskom okoline i brojnih drugih.
Da, opisi su često mučni, gotovo vulagarni, izraz je jednostavan te pridonosi stvaranju tamne atmosfere što je radnja zahtjeva. Nekada vam dođe da zatvorite knjigu, a opet pri zatvaranju neka sila vas vuče da nastavite – i tako ste u sukobu sa samim sobom do posljednje stranice.
„Ljubav u doba kokaina“ je roman koji se čita na nekoliko razina – ona najosnovnija je kada čitate tragičnu ljubavnu priču, druga bi bila kada biste gledali samo na ovisnosti o drogama i alkoholu koje se pojavljuju, a treća kada biste to dvoje povezali i vidjeli širu sliku o kojoj vam pišem u ovoj recenziji. Kada biste uvidjeli da nije riječ o materijalnim ovisnostima, iako su one povod, već nematerijalnima koje uvlače pojedinca u začarani krug iz kojeg on izlazi kao gubitnik – izgubivši prije svega sebe.
Usudila bih se reći da mi je „Ljubav u doba kokaina“ stala bok uz bok „Sigurnoj kući“ Marine Vujčić – jednako jaka, važna, aktualna i potresna.
Autor: Laura
Izvor: bovarywrites.blogspot.com
