Davno sam na internetu naišla objavu na kojoj je neko napisao otprilike nešto ovako: „Želim da živim u svijetu koji je režirao Kventin Tarantino.“ Ja to svaki put pomislim kada pročitam novi Basarin roman. Ne zato što je njegov svijet ljepši ili lakši za život, jer nije (neko će reći da je i gadniji, ali to je uglavnom zato što u realnosti okrećemo glavu od stvari koje nas u njegovom zgusnutom tekstu dočekaju „na gotovs“), nego zato što je vrijeme koje Basara formira u svom umjetničkom univerzumu drugačije. Jeste linearno i, o da, i te kako ga pisac sam vodi ka kraju, često hitajući i požurujući jer je sve već odavno dovoljno izanđalo, potrošeno i viđeno da treba nekako da se završi, ali linearnost u njegovom književnom univerzumu ima svoje specifične skretnice, upade, ispade, povratke iz naizgled nepovratnog i čitav niz prostorno-vremenskih nedosljednosti koje nastaju usljed duboke vjere (Basara bi vjerovatno rekao: nije to nikakva vjera, već umjetnost) u, kako bi to nazvao Ivan Ilič, „korespondenciju između ovostranog i onostranog“, koja je shvatanjem kontingentnosti u svijetu iščezla i, ponovo ću citirati Iliča, učinila i „naše pisanje poezije arbitrarnim“.

Zašto je ta vrsta umjetničkog, ideološkog ili, na kraju krajeva, dozvoliću sebi da ga nazovem i vjerskog polazišta bitna za razumijevanje Basarine proze? Zato što samo u takvoj vrsti simfonije postoji temelj za preispitivanje ljudskog i čak potencijalno nalaženje nečeg konzistentnog, pa čak i dobrog, u čovjeku i svijetu. Ovakav kakav je, „od blata“, ali bez conspiratio, tj. duhovne veze s onostranošću, čovjek nema mnogo šta da očekuje, niti od sebe niti od drugoga. I Basara, to znajući vrlo dobro, slika baš takvog odrođenog čovjeka vrlo živopisno, sebe naziva „antropološkim pesimistom“ (iako je, a to je drevna mudrost, „antropološki pesimizam“ uvijek pretpostavka „antropološkog optimizma“ koji možemo – tek kad sagledamo sebe iz pesimističkog ugla – da pronađemo u drugom), ali u svom stvaralačkom opusu pronalazi i mogućnost da oni koji su u svom životu prevarili njegov okorjeli pesimizam progovore s onoga svijeta, vrate se, pređu iz jednog u drugo agregatno stanje i budu samo naizgled mrtvi, strijeljani i poraženi.

Još 2010, kada je objavio „Početak bune protiv dahija“, roman kome su prašinu podigli pojedinci iz srpske akademske javnosti i proglasili ga „falsifikatom nacionalne istorije“, Basara vraća ljude iz mrtvih, i to na način da, kada ih vrati, njima uopšte ne bude milo, jer im je čak zakopanima u grobu (u kome su ih zaboravili) bilo bolje nego van njega, s pogledom na raju koja se valja u blatu i svakoj vrsti bijede koju ljudsko iskustvo može da ponudi. I pritom je Basara već poslovično duhovit, ali čak ni smisao za humor, kao visoko postignuće duha, kada je on u pitanju, često ne nailazi na razumijevanje, posebno zbog samozabrane nas koji čitamo, u vidu nedodirljivih mitologema koje si namećemo u svakodnevnom životu, a zapravo su, kada se iskreno i nepretenciozno zagledamo i zagrebemo iza njih, najkvalitetniji materijal za sprdnju.

U romanu „Anđeo atentata“ (Laguna, 2015) stilskom i idejnom prethodniku „Memoara s onu stranu“, isti posthumni pisar imenom Berthold, koji piše posmrtna razmatranja srpskog premijera Zorana Đinđića, na isti način prethodno sluša i zapisuje i „naknadnu pamet“ austrougarskog prestolonaslijednika Franca Ferdinanda. Osim što imaju istog pisara, Franc Ferdinand i Đinđić dijele i okolnosti lične smrti, preuranjene i nasilne, koje su u oba slučaja tok istorije izvratile na naličje iz koga se nikada neće povratiti, a mala je šansa da i mi koji obitavamo u njoj nešto iz toga naučimo.

Davno je, više ne znam u kom romanu, Basara napisao da nisu svi mrtvaci podjednako mrtvi. Da postoje oni koji dostojanstveno podnose svoju smrt i oni čiji se razorni uticaj osjeća još dugo nakon njihovog pogrebenja, nakon čega nabraja te razorne. U Bertholdovim zapisima se bavi ovim drugima, dajući im riječ i pisara koji će tu riječ ovjekovječiti, oživljava ih, produžava „blagorodno“ i ispituje sve prljave pozadine koje su sebi dale za pravo da nepovratno mijenjaju istorijske tokove.

Književna istraga, posebno u „Memoarima“, vrlo je žestoka. Kada, u „Anđelu atentata“, Franc Ferdinand diktirajući Bertholdu krivicu za svoju smrt svaljuje na kič u koji je monarhija ogrezla, očajan potez aneksije neke tamo ubitačne teritorije sa koje su i Osmanlije pobjegle i mnoštva bahatosti i nemarnosti koje su izjedale monarhiju koja je, po njegovim riječima, i kada je najgora bolja od svake republike on čak i abolira svog direktnog egzekutora stavljajući ga, nasuprot narativu tradicionalnih istorijskih skaski, u potpuno drugi plan.

Đinđićev zapis je direktniji i suroviji i zato će ovaj roman zainteresovati i one koji će u njemu tražiti zakopane činjenice i ponovo nas sve uvući u basarijansku zavjeru umjetnosti protiv realnosti ili obrnuto, što je potpuno nevažno. Lično učitavanje u prozno djelo je sasvim legitimna stvar, kao i lični obračun onoga koji ga stvara.

I, naravno, mnogima se neće svidjeti što je ubistvo Zorana Đinđića ubistvo s „kolektivnim predumišljajem“ i što je na opušku cigarete ubice, snajperiste, „pronađen kolektivni DNK 270 854 najuglednijih ličnosti iz svih oblasti javnog i kulturnog života, uključujući i nekoliko arhijereja SPC“, a ponajmanje će nam se svima svidjeti što je taj „zajednički zločinački poduhvat“, koji je još jedna od nemalih rak-rana u otužnoj srpskoj istoriji prevrata i pučeva, posljedica „opasnosti od fantoma slobode koji je na trenutak promolio nos na horizontu događaja“.

Nedavno me je prijatelj pitao zašto Basara, ako toliko voli da dekonstruiše narod i istoriju, čovjeka čisti od bajkovito-mitoloških ukrasa njegove suštinski vrlo nesavršene prirode, u tome ne počne od samoga sebe. O, počeo je odavno i upravo mu je taj lični obračun, provučen kroz obimni književni opus, dao mogućnost da vidi širu sliku. Samo što moj prijatelj nije čitao, a i mnogi koji su čitali u tome nisu vidjeli problem i bilo im je smiješno. Kao i uvijek dok „šala“ (a posebno suočavanje) nije na naš račun.

Kroz „Memoare s onu stranu“ Đinđić je mnogo više od onih davno označenih kao „blagorodni mrtvaci“. On se javlja „iz tačke singulariteta s onu stranu horizonta događaja“ i, iako i danas kada poslušamo njegov govor ili pročitamo nešto što je napisao dobijemo uvid u to da i te kako ima još šta da nam kaže, Basara, osim što ga oživljava, daje mu i svoj već poslovično mrgodni tonalitet da nam pljusne u lice šta smo uradili i u čemu smo učestvovali. Jer, citiraću Vitgenštajna: „Pretpostavka da bi bila istinita ne mora da ima odnos u realnosti, samo je potrebno da ima specifičan odnos.“ E taj, „specifičan odnos“ (razočarenja, ljutnje i patnje) jeste ono iz čega svojim narativnim genijem Basara otkopava bolne istine i nišani bez zadrške.

Ko ne povjeruje da je tako ili ne želi da se suoči, nek bar (ako mu to uopšte treba) nađe utjehu u onome što na samom početku posljednjeg romana Svetislava Basare premijer kaže prije nego što nas sve išamara realnošću: „Čudo jedno koliko je čoveka delić sekunde posle smrti baš briga što je mrtav.“

Autor: Stojana Valan